U aprilu 2005. godine dvojica novinara, od kojih jedan potpisnik ovih redova, stigli su na glamuroznu, pet godina ranije napravljenu benzinsku pumpu M petrol, sa namjerom da upoznaju Safeta Kalića, i eventualno dobiju izjavu od njega u vezi sa privatizacijom hotelsko-turističkog preduzeća u Rožajama. Mada je o Kaliću već bila stvorena slika kao o ,,kontroverznom biznismenu koji ne škrtari, ni za džamiju ni za crkvu”, njegov lik javnosti izvan Rožaja bio je skoro nepoznat. Obezbjeđenje, koje je izašlo ispred pumpe, bilo je zbunjeno kada su im novinari kazali zašto su tu i koga traže.
,,Safeta?”, pogledali su se međusobno, sa nevjericom. Do tada niko nije došao Kalićima na prag.
Safet Kalić je bio nedostupan za medije. Važio je za osobu koja se nerado pojavljuje u javnosti. Osim toga, sve se to dešavalo malo poslije akcije Sablja u Srbiji, kada su mediji pisali da je za njim srpski MUP raspisao potjernicu ,,zbog narkodilerstva i snabdijevanja zemunskog klana drogom”.
Momci iz obezbjeđenja su, poslije kratke stanke, kazali novinarima da sačekaju. Poslije nekoliko minuta su ponovo izašli, ljubazno ih pozvali da uđu, i uputili prema kancelariji na spratu.
Za novinare je ulazak u ovu kancelariju predstavljao zanimljiv materijal za priču. Zidovi prostorije bili su u znaku nekoliko umjetničkih portreta sa Safetovim likom. U jednom dijelu ekskluzivnog enterijera, koji je više ličio na neki predsjednički kabinet, stajao je stalak, odnosno vitrina, sa velikim izborom kubanskih tompus cigareta.
,,Ne, ovo nije Safetova kancelarija. Ovo je kancelarija preduzeća M-petrol, čiji je vlasnik Sabaheta Šabotić, Safetova sestra, moja supruga”, tvrdio je čovjek koji je došao poslije nekog vremena.
,,To nije Safetov radni sto?”, uslijedio je prijateljski neformalni dijalog.
,,Ne, nije”, bio je kategoričan sagavornik.
,,Ali ovo su Safetovi portreti”, insistirali su novinari.
,,Da, to je Safet, ali kancelarija nije njegova”, dobili su isti odgovor.
Sagovornik je bio Ernest Šabotić, Safetov zet. I tada, i u kasnijim susretima uvijek srdačan i nasmijan, moderno, u džins obučen srednjovječni čovjek. Predstavio se kao glavni menadžer firme. Rekao je da Safet nije tu, i da će on dati odgovore na sve što novinare zanima. Drago mu je, kaže, što su došli, jer ,,navikli su da novinari svašta pišu, a da ih i ne pitaju”.
,,A vi bi ste baš da vidite Safeta? Šta bi da pitate?”, kazao je Šabotić.
Slatko se nasmijao kada je dobio odgovor da bi glavno pitanje za Safeta bilo da li je biznismen ili narkodiler.
Onda je, da koliko-toliko zadovolji novinarsku znatiželju, otkrio da će izvršni direktor tek privatizovanog HTP Turjak, biti stariji Safetov brat Mersudin.
,,Nema tu ništa neočekivano. Ovo je porodična firma”, rekao je Šabotić.
On je ispričao kako je firma M-petrol odavno namjeravala da počne da se bavi turizmom i da ,,već nekoliko godina na realizaciju čeka projekat izgradnje hotela M’, odmah pored pumpe, koji bi bio u funkciji razvoja planinarsko-rekreativnog turizma, sa trim stazama po okolnim planinama”. Iznio je i projekat na sto.
,,Onda su se akcije HTP Turjak našle na berzi , i mi smo odlučili da ih kupimo. Potpuno legalan i zakonit posao. Mislim da smo napravili dobar potez od kojeg će čitav grad imati koristi”, kazao je Šabotić.
Nije bilo neistine u tome što je rekao. Firma M-petrol, koja je do tog trenutka imala 36 radnika, počela je naglo da se širi, a Kalići da ozbiljnije ulažu novac u svoj rodni grad. Do tada su uglavnom dijelili pomoć.
HTP Turjak prodat je na berzi, za samo dva dana, početkom marta 2005. godine. Novi vlasnik je prvo kupio u paketu trideset odsto akcija državnih fondova i Zavoda za zapošljavanje po cijeni od 165 hiljada eura. Zatim je u najkraćem roku, praktično preko noći, jednog vikenda, krenula priča o kupovini akcija ove firme koje je M-petrol otkupljivao po jedan euro, duplo više od njihove vrijednosti na berzi, i radnici su prodavali – trčeći. M-petrol je tako već nakon dva dana prešao 52 odsto. Brokeri su odradili posao. Samo desetak procenata akcija na kraju je ostalo u vlasništvu manjinskih akcionara, iako su radnici i građani nakon masovne vaučerske privatizacije imali oko 69 odsto akcija ovog preduzeća.
Ostala su bez odgovora pitanja bivših radnika zašto je preduzeće prodato tako na berzi i zašto nije prodavan dio po dio, da bi se postigla veća cijena. Kada im je član tadašnjeg borda direktora Slobodan Leković saopštio da će akcije Fonda PIO biti stavljene na prodaju, radnici su predlagali da se sami organizuju i da ih kupe. M-petrol ih je jednostavno, uz nečiju podršku, u tome preduhitrio.
Da li se firma mogla prodati više, s obzirom na to da je u procesu MVP nominalno procijenjena na preko četiri miliona, ostalo je tajna.
,,Ne namjeravamo da prodamo ni metar imovine, već samo da je stavimo u funkciju na dobrobit grada i razvoja turističkih potencijala Rožaja”, tvrdio je Šabotić.
Onda je nikao velelepan hotel. Obnovljeni su još neki ugostiteljski objekti ovog preduzeća. Radovi nijesu baš išli po planu kada se radilo o rekonstrukciji drugog hotela na Turjaku, ali je zato na prostoru bivšeg hotelskog parkinga u gradu nikla porodična stambena zgrada Kalića, koja prosto po glamuroznosti mora parati pogled.
Porijeklo novca kojim je sve to Kalić radio niko godinama nije pominjao. Hotel Rožaje je, uostalom, otvorio tadašnji ministar turizma Predrag Nenezić. U gradu koji je ubrzano propadao usljed pljačkaških privatizacija privrednih preduzeća, odjednom su ostale da rade samo Kalićeve firme. Tu se uhljebilo novih pedeset porodica.
Kalić je postao glavni poslodavac u gradu na Ibru. Zato ne treba da mnogo čudi što danas dio Rožaja potpisuje peticiju za puštanje iz pritvora Safetove supruge Amine. Za dva dana prikupljeno je oko pet hiljada potpisa.
Inicijator potpisivanja peticije Šefko Ličina, koji živi i radi u Švajcarskoj, izjavio je da cilj peticije nije da se prejudicira istražni i eventualni sudski postupak, odnosno da se vrši pritisak na pravosuđe, već da su se „organizatori rukovodili isključivo humanim aspektom, ljudskim osjećajem, i željom da se Amina spoji sa svoje četvoro djece, od kojih najmanje ima samo tri, a najstarije devet godina”.
Reakcije crnogorske javnosti, koje se bilježe kroz komentare na portalima, dvojake su. Od onih koji kroz akciju potpisivanja peticije za Aminino oslobađanje indirektno podržavaju Kaliće, do drugih koji smatraju da svako treba da odgovara za ono što je činio i predlažu da djecu naizmjenično čuvaju potpisnici peticije.
Mogao se čuti i predlog da se Safetovi ugostiteljski objekti, koje treba da preuzme država, pretvore u rehabilitacione centre za liječenje mladih narkomana. Među kojima, prema policijskoj evidenciji, ima i maloljetne djece.
Tufik SOFTIĆ