Izložba skulptura Miodraga Šćepanovića otvorena je nedavno u podgoričkoj galeriji Centar. Svakodnevno je galerija prepuna ljubitelja Šćepanovićevih skulptura. Ovaj umjetnik rođen je 1953. u Kolašinu. Diplomirao je vajarstvo u klasi Miše Popovića na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1983. godine. Član je ULUCG od 1990. godine, ali i pariskog Udruženja Jesenji salon od 2008. godine. Šćepanović je 2006. godine dobio prvu nagradu – Pol Belmondo na prestižnom Jesenjem salonu u Parizu. Samostalno je izlagao u Petrovcu, Kolašinu, Kotoru, Podgorici, Baru, Beogradu, Tivtu, Zagrebu i Budvi, kao i na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. I dalje živi i stvara u živopisnom selu Selišta, koje nikad ne bi mijenjao. MONITOR: Nakon četiri godine ponovo ste skulpture predstavili u Podgorici. Mladen Lompar je rekao da je ključna konstanta vašeg rada izuzetna skulptorska sigurnost u očiglednim i doziranim intervencijama i težnja da se ispoštuje prirodno stanje. Jesu li svi radovi novi, prvi put predstavljeni u Podgorici?
ŠĆEPANOVIĆ: Ovo mi je četrnaesta samostalna izložba. Odlučio sam se da izložim četrdesetak skulptura. Sve su nove. Mislim, rađene su poslije 2007. godine. Nisu ovdje nikad izlagane. To je neki period za koji se može pripremiti samostalna izložba. Brže se ne može, jer kamen zahtijeva duži rad… Ne treba puno vremena za tu grubu obradu kamena, ali glačanje oduzima vrijeme jer sve radim ručno. Ne može se ovako glačati kamen ni jednom mašinom.
MONITOR: Sve vaše skulpture rađene su u kamenu. Kad ste ga zavoljeli i kad ste počeli da radite u njemu?
ŠĆEPANOVIĆ: Kamen sam uočio davno… Čini mi se odmah nakon završetka akademije. U nedostatku novca da kupim mermer, pronašao sam taj kamen. Kad sam počeo da radim, uvidio sam da je ljepši od bilo kojeg mermera. Prvo sam od njega radio neke mozaike, jer nisam imao adekvatan alat. Lomio sam kamenčiće, pa zimi kad je bilo lošije vrijeme, slagao sam mozaike. Tada sam napravio desetak mozaika. Onda sam nabavio osnovni alat i počeo brusilicom da radim skulpture u kamenu. Prije toga skulpture sam radio i u drvetu. A ovaj kamen ima neku toplinu. On je čak topliji od drveta, jer ima lijepu boju i strukturu koja može da se polira. Na nekim izložbama mnogi i nisu znali od kojeg su materijala skulpture. Nisu bili sigurni da li je to kamen ili poliester. Kamen se jednostavno zavoli. To je nekako i neobjašnjivo. Kamen je prvenstveno trajan, ima boju, a njegova veličina odgovara prostoru u kojem živimo.
MONITOR: Radite iskrena i upečatljiva djela, a negdje ste rekli da volite da vaše skulpture ukrase prostor, da budu dopadljive ljudima, jer jedino tako imaju smisao.
ŠĆEPANOVIĆ: Nikad nisam na silu pravio izložbe, niti sam radio da bih tu skulpturu prodao. Volim da stvaram, to je u meni… A volio bih i da ta skulptura ode kod onog ko je voli, da se stavi negdje u sobu, na neku vitrinu, komodu. Danima je galerija puna ljudi koji vole moj rad, samo čujem pohvale.
MONITOR: Žena je oduvijek bila inspiracija umjetnika, a vidi se i vama. Uglavnom radite figure žena, ali i životinja?
ŠĆEPANOVIĆ: Žensko tijelo ima najljepši oblik. Nema drugih oblika koji su tako mekani, koji imaju taj volumen, te prelaze… To ja onda i primjenjujem na ove male figure životinja. To je takozvana intimna skulptura koju svako voli i koju bi svako poželio da ima. U tim komadima kamenima, koji su obluci, tražim neke pokrete kako bih figuru uklopio u taj komad kamena i na taj način sačuvao njegovu veličinu, jer to nisu veliki komadi.
MONITOR: Živite u selu Selišta, koje se nalazi u blizini Kolašina. Zašto ste ostali tu da živite, kad ste sigurno mogli da birate mnoge gradove u kojima ste izlagali?
ŠĆEPANOVIĆ: Volim Selišta. Tu mi je lijepo, jer crpim inspiraciju, a pored moje kuće je rijeka Svinjača iz koje vadim kamen. Nigdje nema takvog kamenja kao u toj rijeci. U tom kraju sam rođen, odrastao i u njemu sam navikao da živim. Vratio sam se u Selišta odmah nakon završetka akademije, iako sam imao priliku da ostanem u Beogradu. Ja sam navikao da radim u tom prostoru. Vjerovatno bi mi trebalo vremena za promjenu bilo kakvog prostora. Na primjer, Pariz je predivan grad. Pričinjava mi veliko zadovoljstvo da u njemu budem dvadesetak dana, ali on nije dobar za rad. Da promijenim mjesto sigurno bi se neke stvari u meni izgubile. Veliki grad mi ne bi dozvolio da radim ono što volim. Za ovu vrstu skulpture i rad u kamenu treba prostor, koji je udaljen od naselja, od bilo čega…
MONITOR: Dobili ste nagradu na Jesenjem salonu u Parizu, koji je jedna od najrenomiranijih likovnih manifestacija sa tradicijom dužom od sto godina. Često tamo izlažete. Kako reaguje tamošnja publika?
ŠĆEPANOVIĆ : Prvo moje učeće na Jesenjem salonu u Parizu 2003. godine poklopilo se sa obilježavanjem 100. godišnjice njegovog postojanja. Štampan je i luksuzni katalog u kojem su bili zastupljeni svi izalagači, pa i moj rad. Pokrovitelj izložbe je bio Širak. To je bio jedan od najvećih Salona ikada. Od tada sam konkurisao stalno, da bih 2006. godine dobio prvu nagradu za skulpturu Sigurnost koja predstavlja figuru majke, koja u naručju drži dijete. To priznanje je bila potvrda da je moj stvaralački rad dobar, dopadljiv, kvalitetan i da posjeduje sve vrijednosti. Kasnije sam, 2008. godine primljen za člana Udruženja Jesenji salon. Tamo nema čovjeka koji nije oduševljen mojim radom. Čak su mi neki zahvaljivali što izlažem. Koliko me hvale, ponekad mi je i neprijatno.
MONITOR: I dalje nemate atelje, niti neki prostor u kojem možete da stvarate?
ŠĆEPANOVIĆ: Nisam imao novca da napravim atelje, jer sam zidao kuću koju još nisam završio. I dalje ga nemam, pa sve radim vani. Mada, rad sa kamenom, mislim na ovaj grubi dio, mora se i raditi u velikoj prostoriji zbog prašine. A bilo je nekih obećenja, pogotovo poslije nagrade u Parizu… Međutim, ništa od toga. Ali, ja se ne žalim. Niko mi nije kriv što sam ovo izabrao… Ja volim da stvaram, pa ću raditi skulpture i ispod drveta ako treba ili bilo gdje.
Miroslav MINIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice