Poslije više od nedjelju dana masovnih protesta u Kairu i drugim egipatskim gradovima uz nasilje policije koje je odnijelo više od 300 života, postalo je jasno da se ne radi o prolaznom izlivu narodnog nezadovoljstva koje će uvježbani represivni aparat egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka lako ugušiti.
„Ljudi su do te mjere bijesni da su izgubili strah”, kazao je pred TV kamerama demonstrant.
Mubarakov režim zauzima neslavno prvo mjesto u regionu po korumpiranosti i okrutnosti sa kojom se razračunava sa političkim protivnicima, medijima ili običnom ljudima. U Mubarakovom Egiptu nije bilo protesta jer je svima bilo jasno kakva tretman im sljeduje u tamnicama koje organizacije kao što je Amnesti internešnal pominju zbog kršenja ljudskih prava i torture.
Mubarak je jedan od onih vladara koji izbore dobijaju sa 99 odsto glasova, a ogromne inostrane donacije i prihode od turizma prosljeđuju biznisima porodice i političkih prijatelja. Oni koji ne spadaju u ovi grupu, žive u ekstremnom siromaštvu. Više od 40 odsto Egipćana preživljava sa dva dolara dnevno.
Kad se ovo zna, jasno je zašto su se demonstracije u Egiptu pretvorile prvo u narodni ustanak, pa u revoluciju koja prijeti da se raširi na čitavi region.
Jedini kojima nije bilo jasno da se pred njihovim očima suštinski mijenja i Egipat i politička mapa svijeta, bili su Mubarak i njegov glavni sponzor Amerika. Tek kada je u utorak 1. februara, osam dana od početka pobune, održan takozvani milionski protest i generalni štrajk i kada je armija izjavila da neće pucati na narod priznajući legitimnost zahtjeva demonstratora, Mubarak je shvatio da mu se drma tron.
Do tada je mislio da će mu postavljanje lojalnog Omara Sulejmana, bivšeg šefa obavještajne službe, za svoga zamjenika omogućiti da ostane na vlasti. Pošto nasilje nije urodilo plodom, Mubarakov aparat se okrenuo alternativnim metodama sabotiranja rastućih protesta. Pred milionsku demonstraciju u utorak vlasti su blokirale internet i mobilne mreže, a obustavljeni su i svi vidovi gradskog i međugradskog prevoza.
Sve ove mjere su se pokazale nedovoljnim. Čitave familije su se poslije izjave armijskog vrha o nenasilju preselile na glavni kairski Tahrir trg, u prevodu Trg oslobođenja, koji je od petka 28. januara bio pod kontrolom naroda.
Protest miliona se pretvorio u opšte narodno veselje kojim je dominiralo osjećanje ponosa i jedinstva između svih slojeva društva, hrišćana, muslimana, ateista, dobrostojećih i siromašnih. Novinar BBC-a je uspio da intervjuiše slavnog egipatskog glumca Omara Šarifa koji je uzbuđeno govorio o tome kako se ponosi odlučnom ali miroljubivom omladinom Egipta.
Opijenost osjećajem slobode i nacionalnog jedinstva je bila vidljiva na svakom koraku. Vojnici i starješine su zajedno sa demonstrantima održavali red, a slika egipatskog vojnika koji ljubi ruku demonstrantu je možda najbolje dočarala suštinu ovih izuzetnih zbivanja.
Egipatska revolucija je dio talasa nezadovoljstva koji je otpočeo u Tunisu protestnim samospaljivanjem mladog nezaposlenog Tunižanina. Ovo je izvelo na ulice mase koje su zbacile poslije 23 godine na vlasti korumpiranog autokratu predsjednika Zine al Abedine Ben Alija.
Tuniska revolucija je pokazala da i diktatori imaju rok trajanja i pokrenula lanac protesta protiv sličnih režima u Egiptu, Jordanu, Jemenu i Alžiru. Vladari ovih zemalja, ali i autokrate Libije, Alžira, Sirije i Saudijske Arabije sa zebnjom prate političko buđenje svojih podanika koje može skupo da ih košta.
U Egiptu mjere liberalizacije ekonomija koje je Mubarak otpočeo 2004. su veliki broj Egipćana ostavile bez posla i bez budućnosti. Kao i u Tunisu populacija Egipta je mlada, a priličan segment omladine je obrazovan i ispolitizovan. Upravo ovi mladi ljudi su prvi izašli na ulice, a kada su im se pridružili ostali, uključujući i široki sloj sirotinje, postalo je jasno da je raskid sa prošlošću neminovan.
Nekoliko miliona ljudi koji su 1. februara izašli na ulice, konačno su ubijedili i Obamu da do transfera vlasti mora da dođe i da svako odugovlačenje može da dovede do situacije haosa u kome bi Amerika mogla da izgubi šansu da utiče na izbor Mubarakovog nasljednika.
Mubarak se, vjerovatno poslije telefonskog razgovora u kome mu je Obama otkazao podršku, obratio naciju preko televizije obećavajući da se neće kandidovati za šesti mandat na izborima u septembru ali da namjerava da do tada ostane na vlasti i rukovoditi političkom tranzicijom.
Mase na Tahrir skveru su zviždale i mahale cipelama, što je u arapskoj kulturi znak izuzetnog nepoštovanja, kada je Mubarak odao sebi priznanje zbog 30-godišnjeg služenja egipatskom narodu.
Da Mubarak u stvari nije voljan da se pomjeri sa vlasti i da je spreman da ignoriše i Ameriku kao što je decenijama ignorisao sopstveni narod, potvrdili su dramatični događaju koji su uslijedili u srijedu 2. februara, dok je Monitor išao u štampu.
Mirni protest stotina hiljada antivladinih demonstranata pretvorio se u krvavi sukob sa pristalicama Mubaraka koji su naoružani kamenjem, šipkama i vatrenim oružjem, neometano prošli pored vojske, koja je do tada detaljno pretresala sve koji su ulazili na Tahrir trg i oduzimala oružje.
Demonstranti tvrde da su kontrademonstranti policajci u civilu i kriminalci plaćenici koje je Mubarakova policija poslala da stvore situaciju haosa i nasilja da bi se Mubarak pokazao kao neophodan faktor za očuvanje mira i stabilnost do izbora.
Sve oči su trenutno uperene u vojsku. Analitičari pokušavaju da nađu objašnjenje za nedostatak intervencije vojske, koja nemiješanje u sukobe između konfrontiranih tabora objašnjava svojom ,,neutralnošću”.
Amerika i zapadne zemlje su godinama žrtvovale politička prava Egipćana i građana ostalih zemalja u regionu, na oltar svojih strateških interesa. Ovo uključuje postavljanje i održavanje na vlasti prijateljskih vlada, kao što je Mubarakova, koje su Americi garantovale obilje jeftine nafte, ali i bezbijednost Izraela, koga mnogi smatraju američkim isturenim odjeljenjem u regionu.
Iako je održavanje status kvoa na Bliskom istoku željena solucija, Amerika je svjesna da nasilne crte autoritarnih prijateljskih režima ove zemlje čine nestabilnim i da eksplozije nezadovoljstva, kao ova koje se trenutno odigrava u Egiptu, mogu da dovedu na vlast partije koje će manje biti spremne da se povinuju američkom diktatu ili, još gore, neprijateljske radikalne islamske partije.
Amerika i razvijene zemlje Zapada takođe brinu da može doći do daljeg širenja narodnih pobuna i destabilizacije drugih prijateljskih zemalja u regionu.
Iako se i SAD i Evropa plaše od političkog vakuuma, podrška autoritarnim režimima kao što je Mubarakov postaje suviše kompromitujuća. Male su šanse da će se Mubarak zadržati na vlasti. Njegovi sin, i po Mubaraku ,,prirodni nasljednik” je sa porodicom odletio u London, a šanse su da će mu se uskoro pridružiti i ostatak familije.
Posmatrači ističu da će strukture vlasti u Egiptu tek da se formiraju jer je 30 godina farsičnih izbora dovelo do toga da je nemoguće predvidjeti za koga će se opredijeliti birači kada im se pruži stvarna prilika da biraju.
Svijetu, sa Amerikom na čelu, predstoji suočavanje sa činjenicom da je ,,balans” koji su uspjeli da uspostave u ovom dijelu svijeta od kraja Drugog svjetskog rata razbijen u paramparčad i da je došlo vrijeme da se traže alternative.
VEZE EGIPTA I CRNE GORE
Ima li Mubaraka na Luštici
Veze Egipta i Crne Gore nijesu samo u sličnosti vladavine Hosnija Mubaraka i Mila Đukanovića, u osiromašenim masama, endemskoj korupciji, tajkunima i vladarskim porodicama koje su zagrabile resurse mediteranskih zemalja. Nije sve u politici, nešto je i u poslovima.
Egipat je jedna od posljednjih zemalja koju je Milo Đukanović posjetio u svojstvu premijera. Dvodecenijski crnogorski vođa sastao sa Mubarakom krajem prošle godine. Razgovarali su, kakve li simbolike, o strateškom partnerstvu dvije države. I dakako, ulaganjima.
Samo nekoliko dana nakon sastanka sa Mubarakom, Đukanović je u Tivtu ugostio Mubarakovog dobrog poznanika – Samiha Savirisa, jednog od vlasnika egipatsko-švajcarske kompanije Oraskom development, sa kojim je otvorio radove na grandioznom kompleksu Luštica development. U publici su bili svi naši tajkuni, od Kneževića nadalje i ministri Nenezić, Gvozdenović… Đukanović je najavio najveću investiciju u istoriji crnogorskog turizma, koja će premašiti milijardu eura, na gotovo nedirnutom čarobnom poluostrvu. Biznis sa egipatskim multimilijarderima rekao je Đukanović „daće novi pečat cijeloj Crnoj Gori koja će biti turistički hit u svijetu”.
Oraskom development, u većinskom je vlasništvu najbogatije egipatske porodice Saviris. Braća Saviris imaju razgranate poslove u Egiptu, Engleskoj, Švajcarskoj, Njemačkoj, Koreji… I to u različitim granama – hotelijerstvo, telekomunikacije, mediji, građevinarstvo… Savirisi, koji su se ovih nemirnih dana zatekli u Kairu, među prvima su privatnim džetom napustili Egipat, ostavljajući izbezumljenog diktatora.
Odavno Savirisi imaju jake veze sa porodicom Mubarak. Začetnik bogatstva otac Onsi Saviris, pripadnik koptske manjine, morao je da napustiti Egipat za vrijeme socijalističke Naserove vlade. Poslije višegodišnjeg egzila vratio se kući, a poslovi su procvjetali u tridesetogodišnjoj diktaturi Hosnija Mubaraka.
U novije vrijeme posebno se izražene bliske veze Samiha i Nagiba Savirisa sa Mubarakovim sinom Gamalom, koji se pominjao često kao nasljednik trona. Gamal je, međutim, ovih dana pobjegao sa porodicom. Mediji pominju bizarnost da je u London stigao sa preko 90 kofera porodičnog blaga.
Prema izvorima Monitora, Đukanovićev susret sa Mubarakom, pripremili su upravo Savirisovi, uz tehničku asistenciju svog savjetnika, advokata Floriana Amerelera, koji je angažovan i oko poslova na Luštici. Prema istim izvorima Mubarakov sin Gamal ima, navodno, poslovne interese na Luštici, i svoj udio u tom projektu.
Amereler, koga smo kontaktirali posredstvom njegovog egipatskog mobilnog telefona, u kratkom razgovoru za Monitor odbio je da govori o vezama dvije moćne egipatske porodice i poslovima u Crnoj Gori. Uputio nas je na predstavnike u Tivtu. U Tivtu, međutim, nije bilo moguće dobiti bilo kakve informacije o povezanosti Mubarakovih i Savarisovih, o čemu svjedoče brojni medijski napisi i internet.
Akcije Oraskom developmenta, koje se kotiraju na švajcarskoj berzi, nakon nemira u Egiptu pale su za više procenata. Neki članovi Savirisove familije, kako se urušava Mubarakov Egipat, počeli su da se ograđuju izjavama od svojih dugogodišnjih poznanika.
Prema sopstvenom priznanju Milo Đukanović se povukao sa premijerske pozicije da bi se posvetio poslovima (mogao je i Mubaraka posavjetovati da na vrijeme ode). Špekulisalo se o Đukanovićevom angažovanju u projektu na Luštici, što on nikada nije potvrdio.
Oraskom ima obavezu da na Luštici u periodu od 12 godina izgradi hotele, golf teren, školu, prodavnice, barove, restorane, apartmane… Nebojša Medojević lider PZP je više puta izjavio da je taj ugovor opasan po državu jer država nema mogućnost njegovog raskida. „Šta će država moći da preduzme ukoliko nakon pet godina ne bude nikakvih investicija, a vlada se obavezala da će izgraditi infrastrukturu?”, pita Medojević.
Ili, će se možda ipak zahuktati radovi, sad pošto se Egipat lomi, a novce iznesene iz te zemlje treba preseliti na druge tačke planete. Ima li idealnijeg mjesta od nedirnutog poluotoka na našoj strani Mediterana… I boljih partnera od naših umornih vođa.
Radmila STOJANOVIĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU1 sedmica
DRUŠTVO2 sedmice
FOKUS3 sedmice