Taj amalgam stvari se zove život, život i smrt ustvari. Ta mješavina života i smrti je interesantna. Smrt i život su za mene dva elementa koji sačinjavaju život, govorio je Dado Đurić, veliki crnogorski i evropski slikar, koji je preminuo 27. novembra u Parizu. Time je najpreciznije definisana njegova opsesivna Velika tema – smrt i život, koja se bez obzira na različitu genezu, morfologiju i ontologiju radova registruje od ranog Smaka svijeta preko Velike farme – omaž Rekišou (1962/63), Ateljea, Tomasa Mora, Diptiha iz Eruvala, Pisama Rekišou, kapele u Žizoru, grafika, do posljednjih asamblaža, instalacija, kolaža na 53. Venecijanskom bijenalu, kada je jedan od najvećih evropskih slikara ničeanske tradicije prvi put predstavljao samostalnu Crnu Goru.
Te apokaliptične vizije ljudskog postojanja čiji su stigmati ljepota i užas, a geneza brutalnost i trauma ratnog djetinjstva, prenapučeno naseljavaju zaumni homoidi, nekad nastali ukrštanjem biljnog, zoomorfnog i antropomorfnog, kroz čiju odranu kožu, dronjke mesa se nazire njihova unutrašnjost. Društvo im prave fetusi, zametak života, a već podložni razaranju, truljenju, smrti, nabubrelih glava koje se množe, uvećavaju, multipliciraju, metamorfoziraju. To su htonski fantazmagorični prizori i simboli velike dezintegracije, rasprskavanja, golemo polimorfno klupče, slike opomene naše prolaznosti. Ovim je djelimično mapirana ikonosfera Dadovih najznačajnijih slika kao što su Velika farma – Omaž Rekišou, Diptih iz Eruvala, Velika freska, koje se nalaze u reprezentativnim kolekcijama i muzejima kao što su Nacionalni fond savremene umjetnosti u Parizu, Muzej u Roterdamu, Kolekcija Solomona Gugenhajma u Njujorku…
Agonija čovječanstva koje krvari u mukama, njegova ljepota i užas, raspolućenost, metamorfoze, pomjeranja i mutiranja onog što se zvalo čovjek, prenešeni su osobenim Dadovim jezikom čije temeljne osobine su: majstorski crtež, maestralna materijalizacija i upotreba boje, svjetla koje kao da je asimilovalo onaj tren prije nestajanja svijeta ili njegovog rađanja. Svjetlost, odnosno luče na platnima koja su velika povijest patnje, ipak impliciraju nadu. Dado je, zaista, ime fantazije, kao što su inventivno primjetili francuski kritičari, odnosno najveći slikar vizionar XX stoljeća.
Dado je jedan od posljednjih beskompromisnih posvećenika umjetnosti kome je slikarstvo bilo važnije od života. Dado je eksperimentisao, koristio različita slikarska sredstva, ali i druge medije, kao suvu iglu (ilustrovao je Bifona i Jova, Kafkinu Jazbinu) radio scenografije za opere, slikao po foteljama, istraživao u mediju skulpture, kolaža, asamblaža… Platna, iako ogromnih dimenzija, koje je slikao, postala su nedovoljno velika za Dada, prešao je na zidove i slikao, slikao, slikao…
Jedna od najinventivnijih i najmonumentalnijih je Kapela Svetog Luke u Žizoru. Gammogonie (francuski izraz koji označava bolesni raspad ćelija), sliku iz 2003. koja ikonografski najtješnje korespondira sa freskama kapele, koja je služila kao sklonište oboljelih od lepre, Dado je poklonio Narodnom muzeju Crne Gore, još jedan veliki gest, velikog umjetnika. Pored ove i ranih radova, kao i onih koji su bili izlagani na Venecijanskom bijenalu (a takođe su poklon umjetnika), na Cetinju se čuva i pet kapitalnih djela iz ciklusa Pisma Rekišou. Ti radovi su paradigmatični, i zbog toga što je u njihovoj formalizaciji Dado namjerno koristio postupak svog prijatelja, ukletog slikara Rekišoa koji je cijepao slike. Zgužvane plahte koje su simbolički vezane za obrede sahrana i smrti Dado je slikao, a njihova forma podsjeti na svitke. I Zorzi elegije, kako ih je nazvao komesar Dadove izložbe na Venecijanskom bijenalu, Majk Pepijat, su omaž njegovim umrlim prijateljima, nastale od nagorjelih nađenih fragmenata vlastitih djela, i oprljenih predmeta – sulundara, metalnih cijevi, mašina, kostiju koji su postali novi prostor Dadove imaginacije, poslije požara u ateljeu u Eruvalu, 1989. Dado kao da je naslućivao da se u Zorzi elegijama nalazi ,,trajna, ali i njegova pjesma o onom što postajemo svi”.
Nataša NIKČEVIĆ
OLGA PEROVIĆ, ISTORIČAR UMJETNOSTI, AKADEMIK CANU
Ljepota i užas
Crna Gora zna da je Dado velik, ali ne zna njegovo djelo, jer u Crnoj Gori nije priređena nijedna Dadova retrospektiva. Možda mu to duguje i Pariz, jer je Francuska već više od pola stoljeća njegov drugi dom. Imala sam sreću da vidim njegove najbolje izložbe. Vidjela sam njegove radove od najranijih, kao što je Smak svijeta, do posljednjih na 53. Venecijanskom bijenalu u Palati Zorzi. Svaki umjetnik ima u svom duhovnom razvoju, u konačnom umjetničkom formiranju jedan trenutak, jedno zbivanje, jedno sjećanje, koje je na njega presudno uticalo, koje je vizir njegovog cjelokupnog viđenja života. Dado ga prepoznaje u gledanju panorame Skadarskog jezera, koja je jedna od najidiličnijih i tri konja u raspadanju pored puta. Kaže: ,,Ispred tvog nosa smrad, pred tvojim očima beskrajno plavetnilo, sa malim talasima, s vodom punom riba koje se ne vide. To je izvanredna osnova za jedno platno, trajna, neuništiva. To su sigurno elementi, ta ljepota i taj užas koji su konstituisali shvatanje jednog dječaka i ostali zauvijek u njegovom pamćenju”. Ta slika života i smrti, ljepote i rugobe koja izražava Dadovo ratno djetinjstvo, užase koje je vidio i osjetio, nemire koji su ga ispunili – ta slika je onaj kreativni vizir koji objašnjava bit njegovog slikarstva u različitim fazama. Najpoznatija djela u Crnoj Gori su ona kada je fizička snaga umjetnika već zgasla, skulpture, asamblaži i instalacije, od kojih smo neke vidjeli i na Venecijanskom bijenalu. I na upotrebnim predmetima intervenisala je ruka slikarskog genija.
PAVLE PEJOVIĆ, VAJAR, DIREKTOR NARODNOG MUZEJA CRNE GORE
Slikarstvo kao usud
Njegove slike, sklupture, crteži i kolaži su odisali duhom mjesta, ali i nostalgičnim premisama ponesenim iz djetinstva i rane mladosti donesenim iz Crne Gore. Dado nikada nije zaboravio svoje korijene, iako je svojim djelom izašao iz nacionalnih okvira i postao svjetski poznatim umjetnikom. Dado Đurić je jedna od najsvjetlijih ikona moderne umjetnosti druge polovine XX vijeka, postavši za života velikanom, iako do toga nije mnogo držao. Sudbina mu je dodijelila da svoj svijet sa platana u zadnje vrijeme živi kao konkretan život, susrijećući se sa mnogo nedaća koje su pratile i njega, kao i život njegove porodice. Teško mu je padao život emigranta, što je još više pojačavalo njegovu nostalgičnost za zavičajem, kojega je, po mom sudu, doživljavao sa velikom dozom raspolućenosti, ne znajući da li mu je teže bez njega ili sa njim. Ta unutrašnja nepomirenost je iznjedrila mit o Dadu Đuriću slikaru, koji je rođen ovdje, a živio i stvarao za ponos Crne Gore daleko od nje, stvorivši djelo koje ga stavlja u red najvećih sinova njene hiljadugodišnje istorije. Ponosan sam na činjenicu da je Narodni muzej inicirao odluku da Dado Đurić bude prvi dobitnik njenog najvećeg priznanja, Trinaestojulske nagrade za životno djelo.
IGOR RAKOČEVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA LIKOVNIH UMJETNIKA CRNE GORE
Mir Velikom majstoru na kraju patničkog puta Skroman, tih. To su riječi kojima se Dado najlakše da opisati. Takav je utisak na mene ostavio dok sam kao mlad umjetnik išao kod njega u pohode. Svojevrsno hodočašće živom velikanu struke. Sjećam se kapele u Žizoru čije je oslikavanje tek bio započeo, sjećam se Kastela Nina, čiji su zidovi oslikani stanovnicima te kuće. Svako ponaosob, na njegov način, svako prepoznatljiv do u suštinu. Jednostavan, neposredan, duhovit – Dado. To su osobine velikih ljudi koje mi, čini se, pomalo zaboravljamo. Pravi žitelj podlovćenskog Grada kojeg duhom nikada nije ni napustio. Sada mu se istinski vraća, konačno i neupitno.
Crnogorac u Parizu
Na Cetinju je 22. januara otvorena izložba grafika Dada Đurića, koje je princ Nikola Petrović Njegoš poklonio Cetinjskim muzejima.
MONITOR: Kako ste doživjeli vaše prvo predstavljanje crnogorskoj likovnoj publici?
DADO: Strašno! Koliko je svijeta bilo, jado moj? Prepa sam se bio da će me zgaziti. Ako su svi koji su došli na otvaranje istinski ljubitelji slikarstva, onda bi bilo sevap svaki dan organizovati po jednu izložbu.
MONITOR: Natjerali ste ljude da gledaju i pokušaju da odgonetnu smisao ofarbanog otpada, iako su do sada pored njega s gađenjem i okrenute glave prolazili…
DADO: Ćuti, jado, da si ih vidio kako bulje i zaviruju u ove panjeve, olupine i crkotine dok su bili postavljeni u vladičinoj bašti. To je bila najveća izložba, koju sam ja priredio, ljudske gluposti i snobizma. To je umjetnost.
MONITOR: Što je umjetnost?
DADO: Ništa, bogu fala, od onoga što me neki vajni kritičari žele ubijediti. Nekakvo stvaranje unaprijed osmišljenih genijalnih djela. Ja nemam pretenzija da se igram boga i da stvaram savršene stvari. Ja jednostavno radim jedan posao koji me ispunjava i pored kojega ništa drugo od srca ne mogu raditi.
MONITOR: Hoćete da kažete da je umjetnost za Vas način življenja.
DADO: Apsolutno. Ja jednostavno imam neke škrge za te stvari. S druge strane me fasciniraju neki fenomeni i pojave. Recimo nebo u nekoj psihološko-metafizičkoj dimenziji, svjetlost, požari. Zvuči perverzno, ali sam na neki način uživao kad mi je izgorio atelje. Ustvari, umjenost je bila, u nemilosrdnom svijetu zabrana i kanona, jedini slobodan prostor u koji sam, još kao dijete, trupački uskočio. Pakleni slobodan prostor.
MONITOR: Koliko djetinjstva i koliko Cetinja ima u onome što radite?
DADO: Do guše su prisutni. Najveći broj slika je materijalizacija onoga što od malena nosim u sebi. I kad sam u Francuskoj ja sam u Crnoj Gori. Tamo sam, recimo, napravio sliku Građanski rat u Crnoj Gori. Ne daj bože da bude proročka.
MONITOR: Ukoliko dođe do raspada Jugoslavije kako vidite sudbinu Crne Gore. Šta je za nju najbolje?
DADO: Ma, neka se raspada, ali na jedan ljudski način. Bolje i to nego ova ludnica. A Crnoj Gori nijesu potrebniji drugi nego ona njima. Živjela je i prije sama pa može i opet. Čak je svijet najviše cijenio dok je sama bila.
MONITOR: Stvaraju se nekakvi odbori za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, tome ide na ruku i zvanična politika, navodno zbog toga što smo oduvijek bili ,,dva oka u glavi”. Ima li opravdanja ta inicijativa?
DADO: Matrak će se ujediniti. Ja, možda, i ne znam šta je sve bilo prije petsto ili hiljadu godina, ali znam da je Crna Gora jedina lijepa, poštena i hrabra država i ne smije se od nje praviti ničiji politički nužnik. Crna Gora je u tolikoj mjeri jedinstvena da bi je, što ono kažu, da je nema trebalo izmisliti.
MONITOR: Studirali ste u Beogradu i, za razliku od mnogih ,,Crnogoraca” propustili priliku da postanete veliki Srbin. Kakvo je sjećanje na godine provedene u glavnom gradu Jugoslavije.
DADO: Krivo mi je što to moram da kažem, ali u Beogradu sam se osjećao većim strancem nego, recimo, u Parizu. Bio sam neotesana Crnogorčina, koja je svakom smetala. Ubili biše me da sam rekao da sam Srbin. Doduše, za tu gospodu nijesam bio cvijeće.
MONITOR: Znači li to da Crnogorci imaju neku fizičku i karakternu specifičnost…
DADO: Ma ne. Ne smije se tako gledati ni na jedan narod. Svi su oni podjednako specifični. Nema boljih i gorih naroda.
MONITOR: Nijesmo se razumjeli. Ne mislim na specifičnost u nekom superiornom smislu već jednostavno na etničku prepoznatljivost.
DADO: E, to je druga priča. Crnogorca na kilometar možeš poznati kad digne glavu, a i čuti. Progluše ti uši kad pričaju. Neće se odrijet od posla, ali ni krepat od gladi pa da ih na mjesec bačiš. Bistri su kao zmija i svuđ se dobro snađu. Fin je to narod. Šteta ako ga uništi ova kanibalska civilizacija. Stasiti. Viđi samo mene. Jednom sam se slikao u crnogorsko. Ima sam krepat od smijeha. Metar i po a u crnogorsko. Bareč.
MONITOR: Šta mislite o novom, revolucionarnom, rukovodstvu?
DADO: Njih ne poznajem, bez što ih viđam, na televiziji. Vidio sam i slušao onoga… predsjednika, te ima brke ka Husein…?
MONITOR: Mislite na Momira Bulatovića?
DADO: E, Nemoj se smijat. Mene se dopao. Lijep momak, stasit, jado moj umije da priča, ima harizmu. Pravi je galiot. Pametniji su od onih starih, a i lukaviji.
MONITOR: Šta vam se najmanje sviđa u ovoj našoj novoj demokratiji.
DADO: Što nema demokratije (smijeh). Nijesam titoista, ni komunista. Možda sam zbog toga i pobjega u inostranstvo. Ali mi dođe da pobljujem od ovih današnjih nekrofila koji prekopavaju Titov grob. Nijesu smjeli prnut ni u nužnik od njega, a sada seru gdje god stignu. Sram ih bilo, jer su mu se oni najviše uvukovali u prkno.
MONITOR: Prije nego što se vratimo onome zbog čega smo započeli ovaj razgovor još jedno političko pitanje. Je li istina da ste postali član Liberalnog saveza?
DADO: Jesam. Bilo me je strah na Cetinju kad sam pročitao u novinama što sve pišu o njima. Nijesam vjerovao svojim očima kad sam upoznao njihovog predsjednika. Dva metra u njega, jado moj, a fin, vaspitan, miran kao jagnje. Kad sam čuo da ih napadaju što su se bunili protiv nekakvijeh što traže oružje da se s nekim biju i da ne traže članarinu – odma sam se učlanio. Kakvo je vrijeme, možda ću i ja jednoga dana postati kakav predsjednik. Kako bih se zajebava, bože milosni.
MONITOR: Da se vratimo Bijenalu. Vjerujete li da je opravdana inicijativa i napor princa Nikole i da će ova manifestacija uspjeti?
DADO: Uspjeće! Mora uspjeti, bila bi bruka i grijeh da ne uspije. Garancija uspjeha je Nikola, koji je, ne samo po rođenju pravi aristokrata, izuzetno cijenjen u Francuskoj. Bio je toliko pametan da za realizaciju Bijenala angažuje Pontis Iltena, čovjeka koji će na glavu dubjeti da završi šta je započeo.
MONITOR: Ne sumnjam u njihov dio posla, no jesmo li mi, čiji mentalitet dobro poznajete, sposobni da završimo naše obaveze?
DADO: Ma hoćemo. Treba pljunut u šake, malo omest i urediti grad. A i da Adžovići to i ne završe – posao veliki. Neće biti smak svijeta. Što se mene lično tiče malo nereda daje gradu neki naročiti šarm. Nijesu umjetnici velika zakerala, ne boj se.
MONITOR: Ne radi se samo o njima. Očekuje se da Cetinje postane kulturno-umjetnička a zahvaljujući tome i turistička Meka.
DADO: E svijetu, pogotovu tim snobovima koji oblijeću bijenale, nećemo ugoditi pa svi da na glavu dubimo. Njima mora nešto faliti. Biće kukanja: te ne radi telefon; te u nužniku nema otrgužpapira, te grad je glibav; te žene nijesu lijepo obučene, neće da se jebu… Ko ih jebe! Biće im ka nama.
MONITOR: Osnovna koncepcija Bijenala temelji se na kulturnom šoku od sudara ,,Istoka” i “Zapada”. Šta mislite, ko će koga više ,,šokirati” i ko će iz tog šoka izvući veću korist?
DADO: Zapad je svojom, u suštini dekadentnom, umjetnošću šokantniji od Istoka, koji je još prilično čist, nevin pa i naivan što zapadu garantuje najveću korist.
Krsto MIJANOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice