Na Barskom ljetopisu 2010. zadržana je prepoznatljiva dobitna koncepcija: književni, likovni, muzički, pozorišni, filmski program i modna revija, uz atraktivne goste i nepretenciozan pristup umjetnosti. Što bi se reklo, više za publiku, manje za teoretičare.
PUBLIKE VIŠE NEGO DOVOLJNO: A publika je odgovorila u zavidnom broju. Brižljiva selekcija ponuđenog dovela je na desetak punktova u gradu više gledalaca nego na manifestacije u koje je utrošeno dvostruko ili trostruko više sredstava. Ponuđeno je 46 programa u 36 dana festivala.
„Barski ljetopis je i ove godine, zahvaljujući svojoj multimedijalnoj koncepciji, održivoj i u težim ekonomskim situacijama, bio veoma posjećen. Prisustvo publike na bukvalno svakom segmentu Ljetopisa pokazalo je da smo valjano isprofilisali manifestaciju. Posjećenošću su prednjačili, što bi se malo očekivalo, književni i muzički programi. Ove smo godine prvi put namjerno, u isto vrijeme, na suprotnim krajevima grada imali različite tipske programe. Željeli smo da istestiramo da li svaki od njih ima svoju publiku, i pokazalo da se da Bar i takvu vrstu konkurencije može da podnese”, kaže za Monitor direktor barskog Kulturnog centra, institucije koja organizuje Barski ljetopis, Ćazim Nikezić.
Publiku Ljetopisa već 23 godine čine Barani i njihovi gosti. Dobar dio turista i onih koji se ljeti sele u kuće u barskoj opštini, u kontinuitetu prati ponuđene programe, a ima i vjernih „konzumenata kulture” koji svoje ljetovanje „tempiraju” upravo po programima ove manifestacije. Da ovo nije prazna priča, pokazuje veliki broj pisama koji uoči sezone stigne do Kulturnog centra, ali i do uredništva barskih portala i veb-sajtova.
„Nama je posebno drago što se publika iz godine u godine podmlađuje, naročito u dijelu gostovanja muzičara-klasičara iz čitave Evrope. To dokazuje da ne pravi samo Ljetopis kulturu, već su mnoge institucije Bara, poput Muzičke škole, iznjedrile generacije koje prate pojedine programe. Smatram da je cifra od oko 1200 posjetilaca za grad koji ima 50.000 stanovnika više nego dovoljna. Uz to, zaista treba cijeniti napore onih koji gotovo svake noći dolaze sa Velikog Pijeska, sa Vala Maslina, iz Čanja, ali i iz Budve i Podgorice, jer to znači da je festival prevazišao opštinske granice”, jasan je Nikezić.
ZATRPANI PONUDAMA: On priznaje da najveći posao oko Ljetopisa nije tokom trajanja manifestacije, već u maju ili junu, kada su zatrpani pozivima za učešće, prijedlozima iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Učesnika je, kaže, uvijek oko 40, a broj zainteresovanih barem pet puta veći.
„Kad se jedan festival završi, mi već razmišljamo o sljedećoj godini. Imamo izuzetne selektore programa, iskusne ljude koji znaju ukus Barana, ali prate sve što se na polju njihovog interesovanja dešava u Crnoj Gori i okruženju. Jeste zadovoljstvo što je interesovanje za Ljetopis ogromno, i što mnogi misle da ga je lijepo imati u C.V.-ju, ali je broj učesnika, jednostavno, ograničen. Volim da kažem da Ljetopis, u stvari, traje čitave godine, da nije festival za 40 dana, samo su tih 40 dana medijski najeksponiraniji i publikom najpropraćeniji”, precizira Nikezić.
Jedine dvije razlike ovogodišnjeg Ljetopisa u odnosu na nekoliko prethodnih su: ponovno pokretanje vlastite pozorišne produkcije i redukcija književnog programa. To je svjesno urađeno, kaže Nikezić, nije posljedica teške materijalne situacije.
„Imali smo osam književnih večeri, ali zato i koncentraciju odličnih pisaca. Time je književni program bio jedan od lidera među segmentima festivala, to je mišljenje i stručne javnosti. Na prijedlog selektorke Mile Čordašević, književni program će izroditi i zbornik radova pisaca koji su učestvovali posljednjih godina, o tome kako su vidjeli Bar”, objašnjava on.
UZ MALU POMOĆ PRIJATELJA: Likovni program je obilježila izložba najboljih crnogorskih slikara XX vijeka, ali i intrigantna postavka radova profesora sa Savana koledža umjetnosti i dizajna iz SAD.
„Iskreno, nije lako izvući 30 djela autora poput Lubarde, Milunovića, Stanića, slike koje čuče u fundusima, da vide svjetlost dana. Usudio bih se reći da jedino Barski ljetopis to može. Posjećenost te postavke dokazuje da smo imali pravo što smo je uvrstili u program. Što se ‘Savane’ tiče, to je plod naše misije širenja dobrih vibracija među ljudima koji nas posjećuju, u ovom slučaju naših ljudi u inostranstvu. Prošle godine smo imali izložbu iz Vankuvera, zahvaljujući sjajnoj porodici Zlatović porijeklom iz Bara, a ove godine profesor Kovačević sa Savana koledža je omogućio da Barani vide kako izgleda moderno američko slikarstvo”, ističe Nikezić.
Pozorišni program festivala je, zbog buke i pokušaja reanimacije starobarske tvrđave i tamošnje scene, uglavnom preseljen u drevnu naseobinu ispod Buala, unutar zidina. Najprije je bila premijerno prikazana predstava Vladimir i Kosara, ali potom su se redale Šekspirova Bura, djela Čehova, Nušića… Na Ljetnjoj pozornici je postavljeno i 12 dječijih predstava koje nisu bili u programu festivala.
Za 23 godine postojanja, festival Barski ljetopis je često predstavljao jedina otvorena vrata crnogorskim autorima koji su se zalagali za nezavisnu državu, naročito devedesetih, a na sceni ispred Dvorca kralja Nikole gostovala su tada i mnoga pera iz Srbije, BiH i Hrvatske, koja nisu bila najpoželjnija u sopstvenim državama. Opoziciona postavka Vremena ili Feral tribunea, na primjer. Danas neki crnogorski pisci protestuju zašto je festival „previše otvoren prema regionu”, tražeći više prostora za domicilne autore.
ZA CRNOGORCE I OSTALE: „Treba vidjeti da li ima ijedan festival gdje je trećina učesnika iz Crne Gore. Ostaje statistika – ako je ijedan festival bio otvoren za Crnogorce, to je bio Barski ljetopis, ali ne samo zbog toga što su Crnogorci, već zato što su imali kvalitet. Po meni, umjetnik vrijedi onoliko koliko može izazvati znatiželju publike svojim nastupom. Naravno, ponekad su festivali tu da približe i podrže publici nepoznatog autora, naročito iz zemalja okruženja. Ne smijemo se i ne želimo zatvarati i biti autistični, i uvrštavati crnogorske književnike samo zato jer su Crnogorci. Normalno, i lokalni, barski autori imaju svoje mjesto na Ljetopisu. U svakom segmentu učestvuju Barani – oni koji žive u Baru i van njega. Mislim da čak ovi izvana emotivnije osjećaju Bar i Crnu Goru nego mi sami. Istina, treba stati uz jednog Ivana Serdara, ali tu imamo i našeg Vladimira Domazetovića na klaviru, uz Draganu del Monako tu je bila naša Tamara Nikezić, uz izvanrednog Venka Andonovskog i naš pjesnik Timotijev, svi na istoj sceni….”, jasan je Nikezić.
Barski ljetopis svake godine raspolaže sa mnogo manje sredstava nego slične manifestacije u zemlji, ali uspijeva u isto vrijeme održati nivo. Nikezić ističe da „možda postoje prestižniji i glamurozniji festivali u Crnoj Gori, ali ne i topliji”.
„Mi stvaramo prijatelje festivala i grada. Stvaraju se mostovi i na taj je način naš grad prepoznatljiv u regionu. Prvi put iznosim podatak iz ove godine – Dragana del Monako nije bila predviđena za nastup na Ljetopisu, ali je sticajem okolnosti imala koncert u Hrvatskoj. Zamolili smo je da dođe na svečano zatvaranje, i nastupila je bez eura nadoknade. Para uvijek ima, ako umijete napraviti dobru koncepciju”, zaključuje Nikezić.
Željko MILOVIĆ