Početkom prošle decenije, prvo u izdanju beogradske Republike, a onda i splitskog Ferala, pojavila se neobična knjiga zagrebačkog filozofa Milana Kangrge. Namjera mu je bila da prikaže moralni slom dijela vodeće intelektualne supstancije Jugoslavije. I ne samo to. Htio je Kangrga još jednom namjerno i vrlo provokativno da prodrma i uznemiri tvrdo, nerazvijeno i začepljeno „moralno čulo” hrvatske, ali i komšijskih javnosti, govoreći bez uvijanja o užasnoj „izdaji intelektualaca” kao uvodu u veliko jugoslovensko ludovanje. Kako bi se drugačije moglo karakterizirati držanje vodećih glava srpske i hrvatske inteligencije u godinama sloma Jugoslavije, ratova i „uspostava” mladih „demokracija” nego kao izdaja humanističkih ideja moderne civilizacije! Kangrga je toj protejskoj prevrtljivosti inteligencije dao kvalifikaciju „švercanja”, sasvim primjerenu opštem duhu „tranzicijskog” vremena. Da, najveći dio srpske i hrvatske inteligencije ne samo da se „prilagođavao” i nešto „muljao” tih godina, nego je krijumčario! Krijumčario je naveliko (Schwarzung znači – krijumčarenje) ni manje ni više nego vlastiti život! Kako se može krijumčariti vlastiti život?

Kangrga kaže: „Kada švercaš duhanom ili robama onda je to to, ali ko su ovi ljudi koji švercaju vlastite živote i vazda prevrću ćurak naopako?”. Ti „šverceri vlastitog života” nijesu prosječni ljudi, nego je to društveni sloj koji se obično zove inteligencijom, preciznije – „inteligencijom koja je ušla u politiku”! Biti ,,švercerom” znači voditi dvostruki život, „švercati vlastiti život kako bi se vladalo tuđim, prodati sebe radi karijere, radi probitka. ,,Švercati svoj život znači gmizati kroz život”!

Kad smo se sreli, poslije objavljivanja beogradskog izdanja knjige, Kangrga je bio nespokojan. Već su ga „u mengele” bili uhvatili neki beogradski „filozofski” hohštapleri i zaskočili pričom da se grdno ogriješio kad je neke od vodećih srpskih intelektualaca strpao (navodno neopravdano, jer tobože za ratnih godina do Zagreba nijesu stizale prave informacije) u tabor tih švercerskih gmazova. Bez uvijanja sam mu rekao da ne samo da nije prećerao u pogledu tih ljudi, nego nije ni doćerao do krajnje dubine njihovog ,,šverceraja”!

Sjetio sam se skoro toga razgovora. Podsjetio me na njega jedan od tugaljivo malih ,,švercerskih” kramera. Ne sjećam se da li ga je uopšte zapalo da ,,uđe” u Kangrginu knjigu. Za ulazak u nju nije bilo dovoljno što je jednom bježao po Sajmu knjiga da se ne bi sreo s Kangrgom, valjda da mu se novokomponovani ,,demokrati” ne bi sjetili marksističke i praksisovske prošlosti. „Švercer” je ,istina, mali, ali je „obrt” bio veliki! Imao je on u životu više mutacija nego što Darvin tvrdi da ih može biti u prirodi. Skojevac, golootočanin, ultraljevičarski šezdesetosmaški buntovnik iz Kapetan-Mišinog zdanja, ,,praksisovac”, sinekurista na fondovima srbijanskog Ministarstva prosvjete, sociolog bez ozbiljne knjige, ,,korifer” mlade demokratije u vremenu ,,tranzicije”, po potrebi i pomalo srpski nacionalista, intelektualni potrčko srbijanske političke ,,elite” (A starci tako ružno trče… što bi rekao Mihailo Lalić)! I sve to za samo osamdeset životnih ljeta!

Stigao je ,,švercer” ljetos da malo dijeli lekcije i po crnogorskoj štampi. I sva mu se priča zbila na crnogorski jezik i njegovo ,,izmišljanje”. Il’ je starac dobio zadaću il’ je samom sebi daje! Počesto je teško nositi prezime iz Gorskog vijenca! Samo još Mandušiće nijesu spremali da opljuju Crnu Goru! Bi i njih, no ih ne našli!

Milenko A. PEROVIĆ