Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Sva ovlašćenja su koncentrisana u Ministarstvu finansija, bez nezavisnih nadzornih tijela, što smanjuje transparentnost i kontrolu. Imovina pod restitucijom nije posebno tretirana, što može izazvati pravne sporove. Sjeverni region je potpuno zanemaren, iako bi trebao biti prioritet u kontekstu regionalnog razvoja. Uloge Agencije za investicije, koja je zadužena za implementaciju složenih rješenja iz ovog zakona i operativnog tima nisu jasno definisane, što stvara pravnu i organizacionu konfuziju.

Nacrt zakona pokazuje ozbiljne koncepcijske slabosti, ne ispunjava osnovne standarde pravne preciznosti i zanemaruje ključne aspekte poput zaštite javnih resursa, regionalnog razvoja i podsticanja zapošljavanja. Neophodna je njegova temeljna revizija kako bi zakon služio interesima države i građana, umjesto uskih interesnih grupa.

MONITOR: U tom kontekstu kako komentarišete  PUP Podgorica, odnosno projekat Velje brdo…

VUKOVIĆ: Čisto radi čitalaca, malo podsjećanje: u aprilskom intervjuu za list Yomiuri Shinbun, premijer Spajic je istakao  “važnost realizacije ideje otvaranja ‘Montenegro biznis distrikta’ koji bi se nalazio na lokaciji između centra Podgorice i aerodroma. Premijer je, poredeći distrikt sa Marunoučijem (Marunouchi – distrikt u Tokiju gdje se nalaze predstavništva velikog broja vodećih japanskih i stranih kompanija), istakao da je cilj privlačenje investicija međunarodnih kompanija od kojih se očekuje da u Crnoj Gori otvore svoja predstavništva za Balkan i Evropu.”

Naravno, niko više ne pominje Montenegro biznis distrikt, nego se pažnja preusmjerila na iznenadni projekat Velje brdo (predizobno predstavljen od premijera i resornog ministra par dana pred izbore u Podgorici, bez konsultacije sa strukom), koji je pokrivalica za brojne tačkaste prenamjene prostora Podgorice u građevinsko zemljište, što je školski primjer koruptivnih poslova.

Na primjer, u ulici Baku, PUP Podgorica se mijenja tako što se parcela na kojoj je predviđena izgradnja gradskog bazena pretvara u lokaciju na kojoj može da se gradi stambena zgrada od preko 10.000m2, čija je vrijednost preko 30 miliona eura.

Biće veoma zanimljivo pogledati promjene u vlasništvu nad parcelama na pomenutoj lokaciji jer postoje indicije da je jedna parcela prodata prije predlaganja PUP, što budi sumnju u korupciju. Ovakvih primjera je mnogo u PUP-u, pa sam siguran da će predstavnici Ministarstva i oni koji su pripremali plan, morati puno toga pojašnjavati nadležnim tužilačkim organima.

MONITOR: Da ne zaboravimo novi grad…

VUKOVIĆ: Kao jedan od indikatora koji prate realizaciju Strategije stanovanja do 2034 godine, navedeno je da će se broj pristupačnih stanova povećati za oko 10 posto  za oko 200 za 10 godina. Projektom Velje brdo se najavljuje 100 puta više stanova (20.000 stanova) od čega je 15.000 pristupačnih stanova?!

Trenutno je u Crnoj Gori više od 150.000 praznih stanova, od čega najviše u Podgorici, dok gotovo sve opštine na sjeveru imaju teške demografske probleme. Umjesto da se Vlada ozbljino pozabavi ovim stvarima, ona predstavlja taj projekat bez ikakve konsultacije sa stručnom javnošću, uz opravdanje ministra da ga je premijer zamolio da prošetaju…

Na kraju, član Savjeta za reviziju PUP-a koji se odnosi na prostorno planiranje, dao je negativno mišljenje na projekat: “U Planu nije iznijeta uvjerljiva argumentacija o potrebi izgradnje 20-tak hiljada novih stanova u Podgorici. Na osnovu važećih planova i strategija može se zaključiti da je ideja o formiranju grada sa oko 36 000 stanovnika Velje Brdo, suprotna osnovnim strateškim opredjeljenjima i ciljevima razvoja.”

Stoga, postavlja se pitanje: zbog čega se onda “pušta” priča o Veljem brdu? Jasno je da se tamo nikada neće izgraditi 20.000 stanova i da je to još jedna izborna fatamorgana kojom premijer otvoreno obmanjuje građane.

MONITOR: Kakav je vaš odgovor na to pitanje?

VUKOVIĆ: Ako posmatramo ponašanje premijera, može se uvidjeti sljedeća matrica: megalomansko obećanje za koje se zna da se ne može ostvariti, obmanjivanje građana da će se realizovati, ćutanje i relativizacija kritike i, na kraju, novo megalomansko obećanje koje je još “luđe” od prethodnog sa jednim ciljem – lukrativnim poslovima za odabrane “prijatelje”.

Kapitalni budžet ostaje pokriven velom tajne, kao i način izbora kapitalnih projekata koji se finansiraju iz budžeta. Kako je moguće da se projekat Velje brdo nalazi u kapitalnom budžetu, iako nije zadovoljvao uslove iz Odluke o izradi kapitalnog budžeta  na osnovu čega bi se, jedino, mogao naći u kapitalnom budžetu.

U pitanju je nastavak starih praksi kojima se u potpunosti ruši koncept strateškog planiranja, kako prostora, tako i javnih finansija.

MONITOR: Evropa sad nije donijela obećano povećanje plata i penzija.  Da prihvatimo „poklon“ bez komentara ili da konstatujemo da predizborna obećanja PES-a, godinu nakon formiranja Vlade, nijesu realizovana?

VUKOVIĆ: Da Vas ispravim: građanima Crne Gore ništa nije poklonjeno – oteta je polovina njihovih doprinosa za PIO i predata krupnom kapitalu, dok im je vraćen dio njihovog novca koji su uplaćivali u Fond PIO, čime je urađena nemjereljiva šteta po penzioni sistem.

Sa druge strane, u junu 2023. godine nije bilo riječi o povećanju PDV-a u sektoru turizma, uvođenju akciza na mirna vina, novim nametima za građane u formi naknade za naftne robne rezerve, uvođenja PDV na  sve on line isporuke i brojnih drugih nameta koje izvlače novac iz džepova građana.

Najgore od svega je to da su oni, koji su sve to obećavali u junu 2023.,  svjesno obmanjivali građane jer su znali da se ne može realizovati. Isti oni danas, ne trepćući, tvrde da su ispunili obećanja, iako svi vidimo da to nije istina.

Mislim da nivo obmane kojem smo svjedočili poslednje godine nije viđen u crnogorskoj ekonomskoj istoriji te da će se o tome pisati ozbiljne studije slučaja.

MONITOR: Zarada i penzije su povećanje. Da li je to donijelo i veću kupovnu moć?

VUKOVIĆ: Imate podatak CBCG da su građani u oktobru 2024. podigli 51 milion eura gotovinskih kredita, dok su se u oktobru 2023. zadužili “svega” 30 miliona eura. To govori da su građani iskoristili mogućnost skupog zaduživanja koji je usmjeren u potrošnju. Prirodno, to će izazvati inflaciju koja će u potpunosti “pojesti” povećanja već za nekoliko mjeseci. Mislim da je građanima koji idu u prodavnice i na pijacu sve kristalno jasno.

Podatak Eurostata da je kupovna moć građana manje-više danas ista kao 2019. godine, govori u prilog ovoj tvrdnji. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata imala rekordne prihode, zbog čega je stvorena iluzija stabilnih javnih finansija. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije. Posljedice će osjetiti svi građani.

Haos na tržištu rada

MONITOR: Kako komentarišete upozorenja da nam prijeti uravnilovka zarada?

VUKOVIĆ: Potpuno je prirodno da se ljute zaposleni sa VSS koji imaju 30 godina staža jer imaju oko 850 eura platu, dok tek svršeni studenti, čim odrade pripravnički, imaju 800 eura. Haos koji je izazvan zbog odluke da se uvedu dvije minimalne zarade (kako bi se pokušalo opravdati neispunjenje obećanja od 700 eura minimalne plate), neće biti moguće ispraviti bez dubokih, teških ali neophodnih reformi na tržištu rada.

Zoran RADULOVIĆ

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

MONITOR:. Imaju li sadašnji studenti kapacitet da pokrenu društvo?

ĐORĐEVIĆ: Mislim da je ono što studenti rade i kako to rade – plenumima kao vidom direktne demokratije – mnogo delotvornije od konkretno ispostavljenih zahteva koji-mada izuzetno ozbiljni, nisu originalni u svom sadržaju. Studenti ne traže neke radikalne promene sistema- a nije reč ni o suštinski sindikalnim studentskim zahtevima za smanjenjem školarina koji su izuzetno važni ali su vezani pre svega za same studente. Mada ima zahteva za uvećanjem budžetskih izdvajanja za državne fakultete koji se tiču i studenata i profesora i zaposlenih na fakultetima uopšte. Reč je o tome da se tako izlizana rečenica “da institucije rade svoj posao” zaista i desi – da se lica koja su napala studente i profesore procesuiraju i da budu razrešeni sa javnih funkcija ako se pokaže da su funkcioneri. Oni su u poziciji da to mogu da zahtevaju jer su te okolnosti sami stvorili svojom solidarnošću kojom su onda pridobili i profesore i profesorke kako bismo svi zajedno branili i  poziciju autonomije univerziteta koja jeste bila sve brutalnije napadana u poslednje vreme. Od pokušaja kooptiranja studentskog organizovanja preko pokušaja diskriminacije domaćih univerziteta onim sramnim predlogom Zakona o visokom obrazovanju -koji je pod pretnjom štrajka univerzitetskih radnika Vlada povukla. Oni daju primer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu da bi pokazali stav da ovako više ne ide. Drugo i ne možemo očekivati od njih kao studenata, ali možemo kao od građana da očekujemo da učestvuju u političkom životu uže shvaćenom, da glasaju, da se neki među njima ohrabre da se kandiduju, da učestvuju u izbornoj kampanji ili u kontroli izbora… A sve to je potrebno da rade i svi ostali građani.

 MONITOR:. Premijer Miloš Vučević je Vučićevo iznošenje fascikli sa dokumentacijom o renoviranju Železničke stanice, objasnio tako što je rekao da Tužilaštvo „nije bilo fer“, pa  je Predsednik preuzeo njihovu obavezu.  Kako  vidite reagovanje institucija, vlasti i opozicije nakon više od mjesec dana tragedije u Novom Sadu?

ĐORĐEVIĆ: Tužilaštvo od početka ne komunicira adekvatno sa javnošću u situaciji koja apsolutno to zahteva. I, generalno, naše institucije loše komuniciraju sa javnošću možda i zato što Aleksandar Vučić jedini non-stop komunicira, prevodi ko šta radi, obaveštava nas o istragama, objavljuje dokumenta koje ne bi trebalo da ima i tako dalje. Da nije tako, da stvarno živimo u zemlji sa podelom vlasti, mogla bih ozbiljno da shvatim žalbu da “tužilaštvo nije bilo fer”, ovako se iza toga ne krije premijerov zahtev da svako radi svoj posao-nego se prikriva packa zbog toga što možda neko više neće da radi baš sve onako kako joj se kaže. Vlast igra istovremeno dve igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu – da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti a da nekako ispadne da to nema veze sa njima. Dok tim potezima pokušava da ugasi vatru, funkcioneri vladajuće stranke i batinaši povezani sa njima, svakodnevno nastavljaju da izazivaju incidente, da udaraju i gaze, da automobilima uleću među protestante i nose ih na haubama… Opozicija artikuliše zahteve i institucionalno i vaninstitucionalno i mnoge od tenzija bi bile manje da je vlast dopustila da se to razrešava u institucijama.

MONITOR: Opozicioni poslanici u Skupštini Srbije su inicirali smjenu Ane Brnabić sa mesta, a podnjeli su i novi predlog o izglasavanju nepovjerenja Vladi. Rad Skupštine je, faktički, bio blokiran odlukom Brnabić da ne poštuje proceduru u vezi sa predlogom budžeta za 2025-u. Vučić je ranije najavio rekonstukciju Vlade. Da li njegova izjava da mu nije neki problem debata o smeni Brnabić i Vučevića, znak da je spreman na „žrtve“ jer opozicija sama nema većinu za promjene?

ĐORĐEVIĆ: Ideja parlamentarizma podrazumeva da i poslanici opozicije imaju svoju ulogu u zakonodavnom telu, oni treba da predstavljaju neke građane koji su ih birali ali i da kontrolišu vlast. Strašno je što uvažavanje procedura, zakona, poslovnika o radu koji to omogućavaju opoziciji koja je svuda manjina jer bi inače bila vlast – uopšte možemo tretirati kao neku Vučićevu “žrtvu”. Ta priča koju priča Ana Brnabić – da ne bi trebalo da tražimo da se raspravlja o nečemu jer nemamo većinu-u stvari je priča o ukidanju parlamentarizma. Šta će nam onda opozicija, šta će nam onda parlament?

MONITOR: Niko, u stvari, ne traži vanredne izbore, jedino je Vučić hteo referendum o svom povjerenju. Pristalice opozicije očigledno zabrinjava „udvaranje“ zapadnih centara moći državnom vrhu u Srbiji, ali i problem izbornih uslova. Šta brine vlast?

ĐORĐEVIĆ: Ova vlast koristi izbore da pobegne od odgovornosti, posebno od krivične, a ne da bi položila račun građanima. Ono što su predstavnici vlasti-ponajviše Vučić, komunicirali jeste da im je najvažniji projekat EXPO 2027, te da neće biti izbora pre toga. Kao i da žele da okončaju pristupne pregovore sa EU u naredne dve godine…To sve nije moguće ako opet imamo izbore i nefunkcionisanje parlamenta i Vladu u tehničkom mandatu. Tu je i novac iz Plana rasta za Zapadni Balkan koji zahteva sprovođenje Reformske agende, a to sve zahteva ubrzani i merljivi rad.

MONITOR: Predsjednik ima informaciju da je NIS sankcionisan od administracije Džozefa Bajdena.Veliki dio građanstva u Srbiji ima pozitivna očekivanja od novog predsjednika SAD, Donalda Trampa, čiji članovi porodice namjeravaju da grade u Srbiji. Kako procjenjujete mogući „Tramp efekat“ na interese građana i građanki Srbije, a kako na interese njene aktuelne vlasti?

ĐORĐEVIĆ: Građani i građanke Srbije od toga neće imati ništa, a Trampova pobeda će ići u smeru legitimacije autoritarnog stila vladavine-kako u SAD tako i u Srbiji. Manipulisaće se nacionalizmom dok će se nastaviti rasprodaja Srbije… Onako kako se prostor od ogromnog kulturnog i istorijskog značaja daje Trampovom zetu i gazi se po kulturnom nasleđu i identitetu, ali i uopšte ideji moderne srpske državnosti.

Nisu me iznenadile prve blokade fakulteta, ali jeste zarazna solidarnost studenata

MONITOR: Oko pedeset fakulteta u Srbiji nalazi se u blokadi. Utisak je da se nezadovoljstvo studenata širi. Da li Vas je  iznenadio ovako snažan studentski bunt?

ĐORĐEVIĆ: Nije me iznenadilo što su se desile prve blokade, jer uvek ima angažovanih, samosvesnih studenata koji ne ćute, a i ranije generacije su s vremena na vreme organizovale blokade fakulteta- ali me jeste iznenadila zarazna solidarnost i to kako se prenosila štafeta od fakulteta do fakulteta, toliko da su u blokadu ušli studenti fakulteta gde to ne bismo očekivali. To se nije desilo tek tako i upućeni znaju da su se na više fakulteta u zemlji vodile borbe da studenti uopšte mogu da učestvuju na izborima za Studentski parlament-odnosno da ti izbori budu pošteni. Zato je Zeleno-levi front ove godine u skupštinsku proceduru predao izmene Zakona o studentskom organizovanju kako bi se obezbedilo pravo na studentsko predstavljanje. Verujem da su ih te prethodne borbe osnažile za ovu koju sada vode.

Srbija sa naprednjacima treba da pokaže da stvarno želi da bude u EU

MONITOR: Predsjednik Srbije je obećao da će država do kraja 2026-e, okončati suštinski pristupne pregovore sa EU, ali to  je dosta problematično. Da li se radi o Vučićevoj  sujeti i pokušaju takmičenja sa Crnom Gorom i Albanijom ili o ekonomskoj računici i sprječavanju nekih mogućih restriktivnih mjera Brisela?

ĐORĐEVIĆ: Neuspeh u vezi sa otvaranjem Klastera tri se pokušao predstaviti kao odškrinuće vrata, ali suštinski Srbija sa naprednjacima treba da pokaže da stvarno želi da bude u Evropskoj uniji. Verujem da to što su posebno Crna Gora a onda i Albanija trenutno ispred Srbije u procesu evrointegracija zaista budi takmičarski duh. Samo po sebi to nije loše ako je podsticajno na konstruktivan način. Samo što nije prvi put da čujemo obećanja o nekim rokovima, a da onda Vlada od tih svojih obećanja odustane. Sad, moram priznati, meni njihova obećanja ne zvuče kredibilno. Ima ljudi koji stvarno u to veruju i na tome rade, ali oni ne donose političke odluke koje će suštinski odrediti gde mi idemo. A onaj ko ih donosi, donosi ih isključivo u odnosu na računicu koja mu obezbeđuje opstanak na vlasti. I to nema, nažalost, nikakve veze sa interesima građana koji zaslužuju promene koje će im unaprediti kvalitet života – od obrazovanja, stanovanja, zapošljavanja i socijalne zaštite do zdrave životne sredine i poštovanja dostojanstva svih ljudi.

Nastasja RADOVIĆ

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ