Sadašnja predsjedavajuća ASCG je Milica Pejanović – Đurišić, dugogodišnji kadar DPS-a bivša ministarka odbrane i žena sa zavidnim stažom u visokoj diplomatiji. Aktivnosti ASCG se sprovode kroz tri centra od kojih je ključni Digitalni forenzički centar (DFC) osnovan 2018. godine sa velikim brojem do sada objavljenih publikacija na temu ruskog malignog uticaja, uglavnom iz ugla DPS-a

Prošle sedmice je 3. i 4. oktobra u Hotelu Splendid u Bečićima održan, četrnaesti po redu, Forum To Be Secure (2BS) (sa eng.- Biti bezbjedan) u organizaciji Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Na portalu ove organizacije se navodi da je to vodeća bezbjednosno-politička konferencije u Jugoistočnoj Evropi. Ovogodišnja tema je – Svijet u neredu: Pretvaranje izazova u prilike uz fokus na reperkusije i bezbjednosne izazove na Zapadnom Balkanu.

Prisustvovalo je više od 400 učesnika, među kojima zvaničnici država i vlada, visoki predstavnici međunarodnih organizacija i diplomatskih misija i istaknuti stručnjaci za bezbjednost i međunarodne odnose. ASCG ističe da “posvećeno radi na promociji euro-atlantskih vrijednosti i medjunarodnoj bezbjednosti od kada je osnovan 2006. godine”. Iste godine ASCG primljen je u članstvo globalne Asocijacije atlantske povelje (ATA).

Sadašnja predsjedavajuća ASCG je Milica Pejanović – Đurišić, dugogodišnji kadar Demokratske partije socijalista (DPS), bivša ministarka odbrane, osoba sa  zavidnim stažom u visokoj diplomatiji. Aktivnosti ASCG se sprovode kroz tri centra od kojih je ključni Digitalni forenzički centar (DFC) osnovan 2018. godine sa velikim brojem do sada objavljenih publikacija na temu ruskog malignog uticaja, uglavnom iz ugla DPS-a. Navodno je DFC osnovan radi “borbe protiv dezinformisanja, lažnih vijesti i propagandnih kampanja koje imaju za cilj destabilizovanje demokratskih procesa u Crnoj Gori i na Zapadnom Balkanu”.

Osnivač 2BS foruma i DFC-a je Savo Kentera iz Budve. On je od 2008. godine do maja 2022. bio predsjednik crnogorskog Atlantskog saveza kada ga je manjinska vlada Dritana Abazovića (podržana u Skupštini od DPS-a) imenovala za direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Nepunih pet mjeseci nakon postavljenja, i odmah po završetku 12-tog 2BS foruma u Bečićima, Kentara je smijenjen nakon što je DPS otkazao podršku Abazovićevu zbog potpisivanja Temeljnog sporazuma sa Srpskom crkvom (SPC). Pred smjenu Kentera je organizovao, ispostaviće se, farsičnu akciju ANB-a, navodno u saradnji sa međunarodnim partnerima i Specijalnim državnim tužilaštvom (SDT). Tada su uhapšena dvojica crnogorskih državljana, protjerano šest ruskih diplomata, i stavljena zabrana ulaska za 28 stranaca. Domaći državljani nikada nisu optuženi za špijunažu dok je samo jedan osumnjičen za nedozvoljeno držanje oružja i do sada nikakvog sudskog epiloga nije bilo. Kentera se tada pohvalio “profesionalnim radom” ANB-a u kojoj “ima mnogo kvalitetnih ljudi i… profesionalaca”, te da ne želi “da bilo ko misli da tamo rade kriminalci ili ljudi koji su povezani sa kriminalom”. Objavljene SKY prepiske ANB službenika su pokazale sasvim suprotno.

Interesantno je da je osnivač 2BS foruma, koji navodno podržava euro-atlantske vrijednosti, za konferencije u dugom nizu godina birao jedan te isti hotel čiji je osnivač i većinski vlasnik sada pokojni Viktor Ivanjenko, umirovljeni direktor zloglasnog KGB-a. Za vrijeme njegova mandata pod predsjednikom Borisom Jeljcinom služba je promijenila ime u Federalnu službu bezbjednosti (FSB). Kako je državni službenik i šef špijunske službe Ruske Federacije i od kojeg novca postao vlasnik četiri hotela na crnogorskoj obali nikada nije potegnuto kao razlog za bilo kakvu brigu dok je zemlju vodio tobože prozapadni Milo Đukanović.

Ruski predsjednik i ranije bivši šef FSB-a nakon Ivanjenka, Vladimir Putin je 2004. godine izjavio da je termin “bivši KGB-ovac – nešto što ne postoji ”. Hotel slovi kao stjecište ruskih agenata, i stranih i domaćih biznismena i/ili kriminalaca od kojih je jedan, veoma blizak Đukanoviću, stavljen na američku crnu listu, dok je drugi našao utočište od zakona kod Aleksandra Vučića. Nisu samo političari i kriminalci dolazili tu na razgovore. U hotelu se 24.05.2022. godine sa pukovnikom GRU-a (Glavna obavještajna uprava) Leonidom Malofejevim, nakon petosatnog sastanka slikao i tadašnji poglavar Crnogorske crkve (CPC) Miraš Dedeić (episkop Mihailo). Malofejev, čije slike sa Mihailom je objavila Antena M, se pojavio u odeždi mitropolita moskovskog i sveruskog Istino-pravoslavne crkve Rusije pod monaškim imenom Serafim. Ova vjerska organizacija, iza koje stoji ruska obavještajna služba, je,  po tvrdnjama kritičara Mihaila, navodno razvila veze sa CPC, uključujući i finansijske.  Sa druge strane, SPC se nikad nije ni trudila sakriti neduhovne veze sa Moskovskom patrijaršijom na čijem čelu stoji, na osnovu kratko otvorenih državnih arhiva po raspadu SSSR-a, agent KGB-a i trgovac alkohola i cigareta Kiril Gunđajev.

O  finansijsko – političkoj podršci Vladimira Putina i njegovih oligarha projektu samostalne Crne Gore je  dosta pisano i objavljivano uključujući i audio snimke razgovora iz Moskve Milana Roćena,  tadašnjeg srpsko-crnogorskog ambasadora i glavnog Đukanovićevog  savjetnika. Objava nove serije, po DPS kompromitujucih razgovora, na proruskom portalu IN4S je navodno spriječena intervencijom ruske ambasade.

Crna Gora je zahvaljujući DPS-u i Đukanoviću postala jedan od glavnih punktova ruskih službi i ruskog organizovanog kriminala u jugoistočnoj Evropi što je detaljno navođeno u zapadnoj štampi i zvaničnim izvještajima zapadnih vlada. DPS je 2011. godine potpisao strateški sporazum sa Putinovom strankom Jedinstvena Rusija kojeg se nikada nije odrekla što je nedavno potvrđeno i u Skupštini.

Ruska opoziciona Novaja Gazeta je u saradnji sa Transparency International u martu 2023. godine objavila detaljni izvještaj o nastavku influksa ruskog prljavog kapitala i obavještajaca i eksperata za cyber ratovanje 2019. godine. Kupovina nekretnina, uključujuči i zakonom zaštićen spomenik kulture, i dobro pozicioniranje ruskih obavještajaca se ne bi mogli dogoditi bez blagoslova DPS vlasti. Tada je Crna Gora već bila NATO članica i navodno je imala zategnute odnose sa Kremljom zbog tvrdnji o pokušaju državnog udara na jesen 2016. godine. Televizijsko suđenje optuženima se pretvorilo u satiričnu farsu i nepravosnažnu oslobađajuću presudu.

Kenterin DFC i ASCG Milice Pejanović-Đurišić u svojim analizama “ruskog malignog uticaja” široko zaobilazi ulogu Đukanovića i DPS-a bilo da se radi o periodu prije ulaska u NATO ili nakon pristupanja ovoj vojnoj alijansi. O tome nema ni riječi ni na 2BS Forumu ni u DFC publikacijama. Sva energija se troši na uloge javno proklamiranih putinista iz Nove srpske demokratije (NSD) i DNP-a čiju marginalnost u crnogorskim odnosima sa Rusijom i oni sami indirektno priznaju.

Za konferenciju u Splendidu Vlada Milojka Spajića je opredijelila 50 hiljada eura pomoći usvojivši zahtjev ASCG za nastavak partnerstva (i finansijsku pomoć) shodno Memorandumu o saradnji sa ministarstvima vanjskih poslova i odbrane. Ovoj odluci Vlade su se suprotstavili ministri iz vučićevsko – putinističkog bloka (NSD-DNP-SNP) što je neobično jer dio novca treba otići njima dragim ruskim “domaćinima” skupa. Iz Vlade su se pozvali na “prepoznatljivost 2BS Foruma, kao i dugogodišnje pokroviteljstvo tog događaja”. Međutim, po reakcijama premijera, ispada da je konferencija poslužila starom obrascu promocije Đukanovića uz pokušaj pravljenja koalicionog dila za vlast Podgorici sa pokretom sadašnjeg predsjednika Jakova Milatovića. Spajić, koji nije došao na Forum, je napisao na mreži X da je konferencija “nasuprot očekivanjima” postala “uglavnom platforma za analizu lokalnih izbora vajnih stručnjaka Đukanovića i Milatovića koji su utušili strane goste tužakanjem protiv sopstvene države”. Po nezvaničnim informacijama, Vlada još nije uplatila novac. Upitan je i kvantitet i kvalitet saradnje ASCG sa sličnim organizacijama, makar kada se radi o promociji euro-atlantskih vrijednosti – što bi prije svega značilo razvoj demokratije, vladavinu prava i borbu protiv organizovanog kriminala.

U komunikaciji sa našim listom direktor Evropskog centra Atlantskog saveza SAD-a Džorn Flek ističe da su ASCG i američki Atlantski savez dvije potpuno različite organizacije. Od aktivnosti američkog Atlantskog saveza u Crnoj Gori Flek navodi da je prošle godine u maju, jedan od nerezidentnih stipendista Evropskog centra prisustvovao Samitu o razvoju Zapadnog Balkana u Kotoru te da je isti pozvan je od strane organizatora događaja da prisustvuje inauguraciji predsjednika Milatovića. Mimo toga, američki “Atlantski savjet je 2019. godine poveo delegaciju Kongresnog osoblja u region, uključujući i posjetu Crnoj Gori”.

Koliki su dometi godina 2BS konferencija, dijelom finansiranim novcem građana, za promociju Đukanovića (pod vidom borbe za euro-atlantske vrijednosti) je možda najbolje sumirao prestižni američki list Njujork Tajms (NYT). U nedavnom autorskom tekstu list navodi da je pod Đukanovićem ““Crna Gora istrulila kroz korupciju i postala utočište za trgovce drogom i švercere cigareta”.

Ovakva konstatacija sigurno neće naći mjesto u ASCG i DFC publikacijama.

Jovo MARTINOVIĆ

Zetska banovina, referendum, Kosovo, Emilo Labudović i Slobodan Milošević, Aleksandar Vučić i Milo Đukanović. Bila je to sedmica podsjećanja da sa politikama prošlosti nijesmo raskrstili

Sedmica nakon podgoričkih izbora protekla je u raspirivanju podjela i tenzija.  Kao neka vrsta „pregovora“, u susret onim zvaničnim. Otvorili su ih,  baš kao nekad, Aleksandar Vučić i Milo Đukanović.

Počelo je sa pojavljivanjem Đukanovića u izbornom štabu partije koju je decenijama  vodio, kako bi proslavio izborni rezultat DPS-a.  Đukanović se više ne sjeća da li je tom prilikom baš  pjevao „Jači smo od Srbije“ali dao je do znanja da nema ništa protiv te poetike. Njegov  postizborni muzički repertoar poslužio je, očekivano,  predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, da danima u medijima lamentira nad Crnom Gorom. Na kraju je i došao.

“I jedan i drugi smo opsjednuti Srbijom. on je mrzi, ja je volim, i nemam nikakav problem s tim. Ja ću nastaviti da volim svoju zemlju, on može da nastavi da je mrzi. Istovremeno ću poštovati Crnu Goru i narod u njoj, šta god on pjevao, koliko god mrzio Srbiju, ona će ići naprijed”, prokomentarisao je najprije Vučić. Uz ocjenu da on i Đukanović  imaju “gotovo sve različito u svojim programima, planovima i idejama”, ali da imaju “jednu zajedničku opsesiju – Srbiju”.

Vučić je i u Hamburgu nastavio na istom fonu. Tamo je izjavio da je “Srbija glavna tema svih napada u Crnoj Gori i da će Podgorici odgovoriti na licu mjesta ono što zaslužuje”. Takođe, saopštio je “da u Podgorici ne znaju da naprave koaliciju”, što se vidjelo kao njegova poruka pred  podgoričke pregovore, koji će biti teški i neizvjesni.

Potom je i stigao u Crnu Goru,  gdje je u Tivtu kazao da je  Đukanović “političar prošlosti”, i da će ga “tamo i ostaviti”,  te da Srbija nema teritorijanih pretenzija ka Crnoj Gori.

“Je li Srbija uzela 14 odsto teritorije Crnoj Gori, je li glasala negdje za to da se Crnoj Gori oduzme 14 odsto teroitorije Crne Gore. Da li Srbija poštuje sve međunarodne norme, poštuje. Da li Crna Gora poštuje? Zašto ne poštuje Rezoluciju 1244. I nas na sve to vi stalno optužujete za teritorijalne pretenzije, što nas ne zanima. Sami ste donijeli odluku da odete od nas 2006. godine, mi smo rekli ‘u redu, vaša slobodna volja’. Jedino što nismo očekivali je da ćete poslije dvije godine da priznate nezavisnost Kosova”, kazao je, pri tom demantujući da se miješa u ovdašnje izbore i pregovore.   Kako je rekao nije ni imao pojma ko sve ovdje učestvuje u izborima koliko je bio zauzet.  „Imam prijatelje – to su Milan Knežević, Andrija Mandić, to su mi drugari koje poznajem decenijama… I to je sve”.

Prijatelji Vučićevi su radili ono što treba. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predstavio  je novi logo Skupštine Crne Gore na kojem se nalazi zgrada Skupštine Prijestonice Cetinje, odnosno nekadašnje Zetske banovine.

To je saopštio tokom sjednice parlamenta na Cetinju, uz objašnjenje da je  odluku donio sa ovlašćenim predstavnikom Generalnog Sekretarijata Skupštine, te da je to sve “njegova ideja i realizacija”.

“Novim logom Skupštine Crne Gore nastavljamo veliko djelo naših predaka i danas se sjećamo viteškog kralja Aleksandra od Jugoslavije”, pojasnio je Mandić na društvenim mrežama.

Na proljeće ove godine, na sjednici takođe održanoj na Cetinju, kojoj su prethodili protesti Cetinjana zbog dolaska Mandića, funkcioner njegove stranke i gradončelnik Nikšića Marko Kovačević ocijenio je  „da Mandiću lijepo stoji zgrada Zetske banovine“, te da je normalno da to „Švabama smeta“, aludirajući na poslanika DPS Oskara Hutera.

Uslijedile su, očekivano, reakcije. Andrija Nikolić ,poslanik DPS,  pozvao je Mandića da objasni po kom članu je odlučio da mijenja vizuelni identitet Skupštine na Cetinju. „Simbolika je jasna i iz tog razloga se pozivate na Zetsku banovinu, onda kada je Crna Gora izgubila svoje ime.“

Filip Adžić iz Građanskog pokret URA kazao je da se ovim prijedlogom ne raduje ni jedan Crnogorac, a ni građanin Crne Gore.

Politički analitičari ocjenjuju da je to samo još jedna u nizu aktivnosti Mandića u cilju ostvarivanja svog partijskog zadatka zadovoljavanja interesa vlasti u Beogradu, raspirivanja podjela i dalje radikalizacije crnogorskog društva.

“Ujedno, ovaj postupak je svojevrsna provokacija, usmjerena na omalovažavanje crnogorske države”, ocijenila je analitičarka Nikoleta Đukanović.

Sedmici je nedostajao samo  Emilo Labudović, ratnohuškački novinar RTCG i kasnije poslanik. No, i to se desilo. Na godišnjicu pada vlasti Slobodana Miloševića u Beogradu, 5. oktobra ove godine, Emilo je na portalu IN4S zavapio za  tim vremenima, i politikom koja je donijela genocid, ratne zločine, stradanja i brojne žrtve.

„I neka mi Dubrovnik nikad ne oprosti, vrijeme koje je prošlo od one večeri, sve više potvrđuje da je Slobodan Milošević u mnogo čemu bio državnik kojeg ne samo mi kao narod, već ni svijet onoga doba nijesmo bili dostojni“.

Dubrovnik definitivno ne bi trebalo ni crnogorskom društvu  da oprosti što   Emilo, tri decenije kasnije, i dalje huška u crnogorskim medijima. U istom tekstu uspio je da upotrijebi stilizovni govor mržnje prema Crnogorcima, Hrvatima, Albancima, Bošnjacima….Pa čak i LGBT zajednici.

Nije Emilo bilo ko. U međuvremenu je nagrađen titulom izvršnog direktora Srpske kuće u Podgorici, a postao je i član Savjeta Narodne biblioteke Radosav Ljumović.

Dok su političari prošlosti  raspirivali podjele i tenzije, na relaciji institucija izvršne vlasti nastavljeno je prepucavanje u slučaju  načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore (VCG) Zorana Lazarevića .

Sjednica Savjeta za odbranu i bezbjednost zakazana je za kraj ove sedmice,  a njena glavna tema biće pismo  Lazarevića članovima vrhovne komande. U tom pismu on optužuje ministra odbrane Dragana Krapovića za djelovanje koje šteti VCG i urušava njenu borbenu gotovost. Konkretno navodi da je ministar protiv-propisno i štetno naredio da se iz Plana rada VCG za oktobar… uklone sve aktivnosti načelnika Generalštaba u inostranstvu”, da to radi “neosnovano, smišljeno, i u kontinuitetu…”.

U međuvremenu, Krpović je u susret sjednici ,obavijestio  vrhovnog državnog tužioca Milorada Markovića da je, kako je kazao,  u saznanju o vršenju nezakonitih radnji od strane načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore.

“Ne bi smio da laže. On podriva sistem sa partijskim drugovima”, prokomentarisao je taj potez Lazarević. “Svaku odluku ću ispoštovati”.

Lazarević je sredinom septembra uputio šefu države i predsjedavajućem Savjeta Jakovu Milatoviću zahtjev da “prihvati i potpiše” odluku o njegovom razrješenju sa čela VCG, što je prethono,  krajem avgusta, predložio ministar Krapović.

Krapović je tada  dostavio Savjetu obrazloženje da je  ” potrebna smjena generacija i podmlađivanje oficirskog kadra u VCG”. Do smjene nije došlo jer nije bilo koncenzusa vrhovne komande.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović kazao da se ne slaže sa smjenom, poručujući da neće dozvoliti politizaciju Vojske. Preostala dvojica članova Savjeta odbrane, predsjednik parlamenta Andrija Mandić i premijer Milojko Spajić (Pokret Evropa sad) podržali su Krapovićev predlog.

Iz redova DPS ocjenjuju da je Krapovićeva namjera da smijeni Lazarevića u stvari pokušaj da Demokrate preuzmu kontrolu nad sistemom odbrane. Geopolitički analitičar,  general u penziji Blagoje Grahovac krivca za stanje u Vojsci vidi uprvo u  nekadašnjoj vlasti DPS-a, optužujući ih za politička postavljenja u Vojsci. On smatra da treba preispitati sve činove generala od 2006. godine.

“Mi na nesreću imamo da je Vojska poligon političkih sučeljavanja, obračuna. Od 2006. godine svi generali, koji su unaprijeđeni, unaprijeđeni su protivzakonito”,  tvrdi Grahovac.

Politike prošlosti očito su i dalje žive. I sve živahnije.  Kako one iz devedesetih, tako i one koje su uslijedile, čiji su spomenici danas i dalje zarobljene institucije. Toliko o promjenama.

Milena PEROVIĆ

A šta tebe čeka, Gospodine Grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade?…
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!

Vitomir Vito Nikolić (decembar 1991. godine)

Prećutali smo, društvo i država, još jednu godišnjicu Rata za mir. Tako su, prema ideji Svetozara Marovića, tadašnje DPS vlasti, njihovi politički saveznici iz Podgorice i Beograda i njima lojalni ratnohuškački mediji tepali  rušilačkom  pohudu na Konavle i Dubrovnik koji je započeo 1. oktobra 1991.

U agresiji na  jug Hrvatske učestvovalo je oko sedam hiljada crnogorskih rezervista, pripadnika MUP-a i dobrovoljačkih paravojnih formacija. Operacija oslobađanja Dubrovnika trajala je do maja 1992. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.

Tokom napada na Konavle i Dubrovnik poginula su 92 civila, više od 430 branitelja tog grada, a ranjeno je više od 1.500 osoba. U logore, od kojih je jedan bio u Morinju, odvedene su 423 osobe, a bilo je više od 33.000 prognanih i izbjeglih. U napadima su uništeni brojni spomenici kulture u gradu koji je dio svjetske baštine UNESCO-a zbog čega je, uz ostalo, od sedamdesetih godina prošlog vijeka bio demilitarizovan (otvoreni grad). Pride, smatralo se da vojnicima i vojsci nije mjesto u jednom, svjetski poznatom turističkom centru.

Pod granatama tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA) razoreno je devet srednjovjekovnih palata unutar istorijskog jezgra Dubrovnika, dok je na području od Stona do Konavala spaljeno 2.127 kuća. Bez krova nad glavom ostalo je 7.771 stanovnik dubrovačkog područja. Šta nije spaljeno, to je opljačkano. U privatnom ili državnom aranžmanu.

Tokom agresije, poginulo je i 166 građana Crne Gore, pripadnika vojnih, policijskih i dobrovoljačkih (paravojnih) formacija.

,,Nitko u ovo ne može povjerovati, toliko suludo, toliko besmisleno. Avioni koji prelijeću i mitraljeska paljba. U pravcu Cavtata sam vidio dim…”. Ovo je 1. oktobra 1991. godine zapisao Milan Milišić, dubrovački pjesnik, prevodilac i univerzitetski predavač. Srbin po nacionalnosti i jedna od prvih civilnih žrtava napada na Dubrovnik. Milišić je 3. oktobra, dva dana prije nego je ubijen, u svoj dnevnik zapisao: ,,Vrijeme je iz sadašnjosti kliznulo u prošlost, a mi smo ostali u nekakvom praznom prostoru, kroz koji fijuču neizvjesnost i strah. Ljudi preračunavaju koliko još hrane imaju, koliko vode. Čitanje Sartra nudi neku utjehu, ali ironičnu, nemilosrdnu…”.

Vlasti u Podgorici imale su tih dana drugih briga: JNA je, defakto, njoj prepustila da crnogorske građane – vojne obveznike mobiliše, organizuje i pošalje na dubrovačko ratište. ,,Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”, poručivao je tadašnji premijer Milo Đukanović. Tadašnji Predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, predsjednik Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i general Pavle Strugar tvrdili su se da  vojne operacije prikažu kao odbrambene i nužne, nakon što su ustaše krenule na Crnu Goru.

Monitor je još tada pisao da to nije istina, i da je ratni pohod preduzet u cilju stvaranja tzv. velike Srbije, odnosno, izlaska vojske na njene prirodne granice. Potvrđeno je to kasnije sa mnogih adresa. Tadašnji savezni ministar za odbranu bivše SFRJ Veljko Kadijević, u knjizi Moje viđenje raspada – Vojska bez države, priznaje da je stvarni cilj napada bio okupacija dijela hrvatske teritorije, i dubrovačku operaciju opisuje kao ,,pripremne osnove za dalja dejstva prema Splitu”.

Isto je, prije devet godina, u razgovoru za Monitor potvrdio i Petar Poljanić,  tadašnji (ratni) gradonačelnik Dubrovnika a kasnije i hrvatski konzul u Crnoj Gori: “Dubrovnik je stradao samo i isključivo zahvaljujući činjenici što je bio na putu prema Karlobagu. Nije iz Dubrovnika nitko, ama baš nitko, ništa loše napravio ni Srbiji ni Crnoj Gori. Oni su krenuli prema Karlobagu i Virovitici (zapadne granice velike Srbije koje je javno promovisao Vojislav Šešelj – prim. Monitora), jer su htjeli stvoriti veliku Srbiju. Nikakav drugi razlog nije postojao za taj rat.”

Najteži dan rata u Dubrovniku pod opsadom bio je 6. decembar 1991. Tada su vojnici JNA, skupa sa crnogorskim i srpskim dobrovoljcima na grad pod Srđem ispalili više od 1.000 artiljerijskih granata raznog kalibra. Samo tog dana od granatiranja je poginulo 19, a ranjeno 60 ljudi. Spaljena je biblioteka Međunarodnog univerzitetskog centra sa 20.000 knjiga i znatno razoreno staro jezgro grada pod zaštitom UNESCO-a.

Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše SFR Jugoslavije u Hagu osudio je, zbog napada na Dubrovnik viceadmirala Miodraga Jokića i generala Pavla Strugara na sedam, odnosno sedam i po godina zatvora. Admiral Milan Zec oslobođen je optužbi, dok je suđenje kapetanu JNA Vladimiru Kovačeviću ustupljeno Srbiji. Proces pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu je obustavljen nakon što su ljekari Vojno medicinske akademije (VMA) svjedočili da je Kovačević psihički bolestan i nesposoban da prati suđenje. Nijesu svi povjerovali u ove tvrdnje.

“Da li je on bio lud u vreme kada je pucao na Dubrovnik?“, zapitala se predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko: „Za nas, kao društvo, postavlja se pitanje ko je sve učestvovao u rušenju i zločinima ’90-ih godina i da li su tada bile potrebne te medicinske potvrde o njihovom duševnom zdravlju. Ovde se dovodi u sumnju, čak, i reč VMA koja je i sama imala neku ulogu u svim tim zbivanjima. Da li je verodostojno to što oni tvrde? To je nešto što treba takođe proveriti jer s obzirom na moralni raspad ove zemlje i njenih institucija teško je iz prve poverovati u to što oni kažu.”

U Crnoj Gori nije pokrenut nijedan krivični postupak protiv bilo koje osobe zbog ratnih zločina izvršenih prilikom agresije na Dubrovnik. Zaboravljeni su i oni koji su se protivili tom sramotnom ratu, po cijenu vlastitog života.

Admiral Vladimir Barović izvršio je samoubistvo 29. septembra 1991. na Visu, na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti. Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj i vojničkoj časti, i da on u njoj ne želi da učestvuje. Prethodno je, kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule, obećao: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako, ipak, budem prisiljen narediti razaranja Pule i Istre, mene tada više neće biti”.

Tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović posthumno je odlikovao admiral Barovića na Dan državnosti 2016. godine. Orden je primio komandant Mornarice, jer je Barovićeva supruga Radmila to odbila uz obrazloženje ,,da je sve davno rečeno”. Po admiralu Baroviću se ne zove nijedna ulica u Crnoj Gori, nema biste niti obilježja, a o njegovom činu ne uči se ni u školama. Ipak, Crna Gora pamti. Književnik Momir M. Marković izrekao je 1996. rečenicu koja (još) nije ušla u čitanke ali jeste u usmeno predanje: “Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna, jeste onaj admirala Vladimira Barovića”.

Sedam dana po samoubistvu Barovića, i pet dana nakon napada na Dubrovnik i Konavle, život je okončao i komandant garnizona JNA u Kumboru admiral Krsto Đurović. Pod krajnje sumnjivim okolnostima. Zvanična verzija tadašneg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu glasila je da je helikopter u kojem se nalazio Đurović oborila hrvatska strana i da je on podlegao povredama, dok su njegovi saputnici i pilot ostali nepovrijeđeni. Sa hrvatske strane stizale su drugačije priče. Po njima, Đurović je ubijen prije nego je dopremljen u zonu ratišta.

“Bili smo dobri prijatelji”, prisjeća se Poljanić u pomenutom razgovoru za Monitor. “Strahovito mi je žao što je možda razlog zašto je ubijen bio i jedan moj razgovor sa njim u Herceg Novom, a koji je slušao jedan oficir JNA. To je bilo 19. septembra 1991. Krsto mi je otvoreno rekao: nemojte sa vaše strane ništa poduzimati, jer dok sam ja zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka mi nećemo napasti Dubrovnik. Šta se kasnije sa njim dogodilo dobro se zna u Crnoj Gori. Nije istina da nije istražen taj slučaj i da se ne zna šta se desilo, jer nijedan jedini naš vojnik nije bio u Konavlima kada je on poginuo…”.

Septembarsko istraživanje CGO pokazalo je da 45 odsto mladih u Crnoj Gori, koji su učestvovali u njihovoj anketi, ne zna za napad na Dubrovnik iz 1991. godine. Od onih koji znaju za agresiju, skoro dvije trećine “ne zna ili odbija da odgovori na pitanje o broju poginulih u tom napadu”. Dok svaki osmi od onih koji su čuli za rat za mir vjeruje/zna da je napad iz Crne Gore na Dubrovnik bio opravdan. I to neznanje je cijena prećutanog zločin.

Zoran RADULOVIĆ