Bivša Fabrika celuloze i papira u Beranama otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih dijelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti sa makar deset miliona eura. Zvuči nevjerovatno, ali u otpad su, prema riječima nekadašnjih radnika, otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli da nastave da rade nezavisno od ugašenog giganta.
,,Tako je, recimo, kao otpad završila i kompletna fabrika za proizvodnju kreča koja je radila za potrebe ove kompanije, ali je sigurno mogla da radi i samostalno”, priča za Monitor posljednji direktor ove fabrike, prije privatizacije i konačne propasti, Milić Joksimović.
On kaže da je pod velom tajne i mraka nestao i pogon za održavanje, koji je takođe mogao da nastavi da pruža usluge i da radi nezavisno od Fabrike celuloze.
,,Sve iz tog pogona je pokradeno”, tvrdi Joksimović. On smatra, međutim, da danas nema smisla prozivati bilo koga zbog toga što se događalo prije dvije decenije, ali da ne treba zaboraviti kako je propadanjem i pljačkom, u kombinaciji sa neznanjem, nestala velika šansa za razvoj Berana.
,,Zatvaranje je bruka onih koji su to učinili. Ova fabrika je bila praktično nezadužena u odnosu na druge slične kompanije u Crnoj Gori koje su opstale do danas. Ali kada je već učinjeno, prosto mi nije jasno zašto zatvaranjem Fabrike celuloze i papira nije izvršena segmentacija, pa da pojedini dijelovi tog giganta ostanu da rade sami za sebe”, priča Joksimović.
U staro gvožđe, kaže, koliko je njemu poznato, nije otišla jedino Fabrika za proizvodnju tapeta i papirne ambalaže, koja je data podgoričkom Kombinatu aluminijuma i čije su mašine i dalje konzervirane u Beranama.
,,Zašto se ta fabrike ne pokrene u eri kada se izbacuje plastika i najlon, i kada bi sigurno našla svoje mjesto na tržištu proizvoda za pakovanje, odnosno ambalaže od papira”, pita se ovaj inženjer.
On se sa sjetom i nevjericom prisjeća vremena kada je fabrika radila i magacinskih pogona u koje je imao prilike da ulazi.
,,Jednom prilikom konstatovano je popisom da nedostaje pet kamiona marke FAP. Zamislite, pet kamiona. Kasnije je utvrđeno da su havarisani i rashodovani. Ali, to je bila tako moćna fabrika da je već sjutradan mogla da kupi sto pedeset novih kamiona. Nijesmo svjesni šta smo imali”, priča Joksimović.
Beranska Fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala preko dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je kao nerentabilna 1989. godine. Po preporuci komisije na čijem je čelu bio pokojni Risto Vukčević, odluku o zatvaranju ,,sa suzom u oku”, prisjećaju se novinari koji su tome prisustvovali, saopštio je mladi antibirokrata Momir Bulatović. Neznaveni radnici su sa pjesmom otišli na biro rada sa kojeg se nikada nijesu vratili u fabričke hale.
Da apsurd bude veći, neposredno prije zatvaranja urađen je jedan skupi remont, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi ona mogla da radi uz optimalan broj zaposlenih koji ne bi prelazio preko 800 radnika. Zatvorena je takođe i nakon što je izvršena takozvana doinvesticija, ili, danas bi kazali, dokapitalizacija, u vrijednosti od preko pet miliona dolara. U trenutku kada je sve dovedeno do automatizacije.
,,Ta fabrika je bila ‘sveta krava’ i nije smjela da se dira. Kada se od njenih gubitaka oduzmu plate viška zaposlenih, dolazi se do zaključka da je ona zapravo uvijek bila rentabilna. Zato i danas tvrdim da je to bila neshvatljiva odluka. Sa njenim gašenjem uništen je veliki reprolanac i maltene kompletna industrija. Grad je u industrijskom pogledu vraćen na početak devetnaestog vijeka”, kaže Joksimović.
Oni koji su radili u Celulozi tvrde da je to bio ,,grad u malom”. Fabrika je imala svoj izvor energije, energanu od 14 megavata, koji takođe nije sačuvan. Magacini koji su bili prepuni razne skupocjene opreme, našli su se na udaru lopova, u opštem haosu i javašluku koji je zavladao. Zbog tih masovnih krađa svojevremeno je bilo i javnih prozivanja, ali niko nikada nije odgovarao.
Krajem devedesetih godina papirni blok je ponovo pokrenut, kada je formirana Fabrika papira Beranka. Ovu fabriku sa stotinu pedeset radnika, na ruševinama nekadašnjeg giganta, otvorio je u jeku jedne od predizbornih kampanja Milo Đukanović. Pobjednički, sa osmjehom na licu, nedugo nakon razlaza sa Bulatovićem. Premijer danas okreće glavu i ne interesuje ga privatizacija te nove kompanije iz 2004. godine koja je završena neslavno, kao uostalom i skoro sve privatizacije u Beranama.
Ono što je u ovoj priči bitno je to da se prema zapisniku jedne komisije, koja je kasnije radila popis, kao i izjavama radnika, najveći broj krađa i otuđivanja opreme dogodio upravo u vrijeme pokretanja Fabrike papira 1996. godine.
,,Od pet celuloznih pogona, samo je jedan – bjelaona, bio u dobrom stanju. U ostala četiri konstatovana su masovna otuđivanja skupocjenih motora i ostalih mašina. Stanje opreme u pogonima elektro filter, kaustika, kuhaona i lužni kotao je zaprepašćujuće, haotično i dugi niz godina uništavano neodgovornim i nedomaćinskim ponašanjem”, ostalo je zapisano u nalazu komisije koja je obišla samo celulozni blok.
Pojedini lokalni političari su svojevremeno upozoravali da je neko tada masovno snadbijevao privatne gatere i druge privatne pogone širom sjevera Crne Gore elektromotorima i drugom opremom koja je kradena iz Fabrike celuloze i papira, ali nije bilo nikavih reakcija.
Mnogi koji su radili u ovoj fabrici pričaju kako je ona zapravo sistematski bila na meti sitnijih i krupnijih lopova. Prepričava se u anegdotama kako su se i sami bivši radnici na razne načine dovijali i sa čuvarima nadmudrivali da iznesu iz kruga razne vrijedne predmete i opremu. Na kraju je ostalo samo željezo u raznim oblicima, bilo da su u pitanju metalne stepenice, cijevi ili mostovi u visokim i nekada nepreglednim halama. I to je nemilosrdno čupano i ,,očerupano” iz spojeva na zidovima. Celulozni blok sada izgleda kao da je pretrpio bombardovanje.
,,Jednom prilikom se digla čitava hajka na radnike koji su pravili bez dozvole mlinove za kafu, za lične potrebe. A kasnije su nestajali pod velom noći čitavi pogoni i niko nikada nije odgovarao. Kada je fabrika zatvorena jednom ‘preduzetniku’ je, primjera radi, ustupljeno možda i dvije hiljade metara skupocjenog bakarnog kabla, debljine ljudske ruke, navodno za elektrifikaciju katuna na planini. Suvišno je reći da je planina i danas u mraku, a da kabal nikada nije vraćen. Nemojte me pitati koliko je mogao da košta”, kaže naš sagovornik.
Mada su dimnjaci Fabrike celuloze i papira u Beranama i njene ruševne zidine danas spomenik socijalizma, bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta ističu da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabrika izgrađivala grad, odnosno da je sve značajnije u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe. Oni samo ne bi željeli da se zaboravi da je to, nažalost, bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. Da se ne zaboravi i ko je zatvorio i nju i grad koji je vrlo brzo sa vrha pao na dno ljestvice razvijenosti.
Priča, reklo bi se, poznata. Moglo bi se kazati vrijeme društvene svojine – svačije i ničije, mada stvari nijesu baš tako crno-bijele. Onda je uslijedila privatizacija. Lopovi su dobili imena. I Fabrika papira Nova Beranka završava ovih dana u otpadu i starom gvožđu. Ovoga puta sve je jasno, ali opet niko da vikne ,,drž’te lopova”. Država se ne miješa, jer je navodno privatizacija obavljena iz stečaja. I sve prolazi mirno jer se dešava na sjeveru, u Beranama. Ko će ovdje da se pobuni kada je sve isegmentisano do te mjere da se radnički glas ne čuje dalje od Ribarevina. Nije to urađeno slučajno. Druge bi ptice pjevale da sada dvije hiljade radnika Celuloze samo podignu glavu.
Tufik SOFTIĆ
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Polemika4 sedmice
INTERVJU3 sedmice