Ima vremena kad je potreba za čovjekom ili baš za određenim tipom čovjeka vrlo jaka. Nekad davno bila je toliko snažna da se čak i bogovima pripisivalo upuštanje u neobični stvaralački posao. Pripisivano im je da su stvorili čovjeka od najrazličitijih materijala, već u zavisnosti od toga na koji su graditeljski materijal ponajviše bili „fokusirani” oni koji smišljahu takve mitološke ili religijske predstave. Najčešći motiv u njima je stvaranje čovjeka od zemlje, tj. od blata. U Starom zavjetu čovjek se najčešće imenuje terminom adam, a zemlja terminom adama. Nekima je ta veza, prema starozavjetnoj Knjizi postanja (2,7),

poslužila za ono što će postati jednim od temeljnih stavova hrišćanstva o božanskom stvaranju čovjeka od zemnoga praha te vraćanju smrtnika onome iz čega je stvoren. Neki nalaze isti smisao srodnosti riječi homo (čovjek) i humus (zemlja) u latinskom jeziku. Kako bilo, u judeo-hrišćanskoj „antropogoniji” sadržan je jedan užasavajući misaoni motiv. Ni božanski dah, udahnut zamiješenoj zemlji, kojim ona kao blato oživljava da postane bogolikim ljudskim bićem ne može učiniti trajno vrijednim tako stvoreno ljudsko biće. Adama, tj. humus na kraju dođe po svoje. Ona odnosi pobjedu nad božanskih dahom i nagoni ga kad dođe vrijeme da glavom bez obzira pobjegne iz tijela. A zemlja ostaje zemlja bez obzira kakve i kolike je nade bog polagao u nju!

U tom je ishodu naslućeno i ono što nema veze s religijama i tanatologijama, nego je dio političke proze u svakom vremenu. Tako je i s crnogorskom političkom prozom, evo već poprilično godina. Vlast ne čezne za ljudima, još manje da ih pravi od ovoga ili onoga materijala. Drži se onoga s čim raspolaže, valjda dobro znajući da je moglo da je zapadne i lošije. Zato gleda da s takvom antropološkom strukturom vlada do u beskonačnost. U političkoj opoziciji stalno je otvoren konkurs za čovjeka političkog preokreta. Opšte je mjesto odavno u deklarativnoj „preambuli” toga otvorenog konkursa da će traženom čovjeku radni poslovi i zadaci u crnogorskoj političkoj i ostaloj zbilji biti ne u bilo kakvom nego samo i jedino u „demokratskom preokretu”. Ono što nije opšte mjesto, nego se mijenjalo u potonjih dvadeset godina, jer to je za Crnu Goru odista sudbinski značajno, jeste nacionalni pravac preokreta: independistički, pa unitaristički, pa opet independistički, pa mu se više za božji ajter ne zna kojega je smjera ni pravca. U potrebne kvalitete traženog čovjeka opozicija je projektovala sve svoje „revolucionarne” snove. Svojim glavnim političkim poslom učinila je neusahlu žudnju za nekim ko bi bio bastan da se politički nosi s vladajućom političkom strukturom, pa još i da odlučujuće doprinese konačnoj „smjeni vlasti” u Crnoj Gori. Dakle, čeka se čovjek koji je sposoban da kreira, predvodi i napokon izvede mirni demokratski prevrat.

Kad god mogu nastojim biti pristojan čovjek. Zato neću komentarisati skorašnji krah opozicionih nada koje su uveliko polagane u jednoga čovjeka kao vodeću potenciju političkog preokreta u Crnoj Gori. Nije on kriv što mu se pilatovski dovikivalo evo ima nekoliko godina: „Ecce homo”! Ili u vrlo slobodnom i proširenom prijevodu: Evo čovjeka, pametara i spasitelja! Nije on kriv ni što su ga ubijedili da je baš i jedino on pameću nadvisio Crnogorce grđe nego Njegoš. Nije on kriv ni što je u to povjerovao. Nije baš ništa kriv za bilo šta. Najpristojnije je reći: Prosto, nije on taj čovjek!

„Natrag u laboratoriju na novo projektovanje”!, – što bi rekao kojot iz crtanog filma o ptici trkačici!

Milenko A. PEROVIĆ