Nikšićki rudari – njih 80, nakon osam dana provedenih u jami Biočki stan, 5. januara su dobili tražena obećanja i garancije i prekinuli štrajk. Iz rudarskog okna izvelo ih je, kažu, pismo premijera Mila Đukanovića. RAM ZA PISMO: ,,U očekivanju da ćete razumnim odnosom doprinijeti okončanju dramatične situacije i da ćete i ovog puta kao i do sada pokazati odgovornost da se sačuva šansa za Rudnik boksita srdačno vas pozdravljam. Srećno”, poručio je premijer u svom pismu, uz garancije rudarima da će im do 15. februara biti isplaćeno sve ono što im njihovo preduzeće duguje: zaostale plate, regresi, zimnice i jubilarne nagrade. Ako to ne uradi većinski vlasnik novac će obezbijediti Vlada, obećao je Đukanović: ,,Takođe, na molbu predstavnika štrajkača složili smo se da, preko nadležnog Ministarstva, i Vlada pomogne ostvarivanje prava na penzije za radnike koji za to ispunjavaju uslove…”!?

Dobronamjerni su odahnuli. Obespravljeni rudari proslavili pobjedu. Vlast se zorila mudrošću Gospodara. ,,Premijerovo pismo ću da uokvirim da mi stoji u kući”, poručio je jedan od ljudi koje je nevolja natjerala da 200 sati provedu ,,pet kilometara pod zemljom” kako bi dobili svoj novac. Odnosno, obećanje da će ga dobiti.

Da li je ovo novogodišnja priča sa srećnim krajem? Ili, naprotiv, dokaz da su u Crnoj Gori – iscrpljenoj nerazriješenim aferama, ekonomskim problemima, korupcijom, kriminalom, bezobrazlukom, nepoštenjem – obespravljeni postali i radnici i poslodavci i državne institucije.

BEZ NASLOVNE NEMA PARA: Da nije tako, nikšićki rudari bi u jamu silazili svakodnevno da kopaju boksit, a ne jednom godišnje – da bi se izborili za ono što im po zakonu pripada. Ili radnici Boksita treba da budu zadovoljni što su bili u prilici da, rizikujući vlastite živote, protest radikalizuju do te mjere da on zavrijedi mjesto u udarnim vijestima i na naslovnim stranama. Pošto bez toga ne bi bilo ni njihovih plata.

O tome mogu da posvjedoče štrajkači širom Crne Gore.

U samom Nikšiću, radnici Livnice, bez rezultata, štrajkuju više od dvadeset mjeseci. Uoči Nove godine, 26 radnika TV Nikšić saopštili su da im se duguje šest plata. A njihov poslodavac nije of-šor kompanija sa nekog egzotičnog ostrva već – SO Nikšić.

Višemjesečni štrajkovi u podgoričkoj Mljekari i Duvankomercu okončani su uvođenjem stečaja.
Radnice bjelopoljske Lenke deset godina, na ovaj ili onaj način, pokušavaju da se izbore za svoja prava. U štrajku su 15 mjeseci, a vlasnik im duguje 10 plata. Državu ne zanimaju, a lokalna vlast je na njih obratila pažnju tako što je odlučila da im zabrani protestnu šetnju Ulicom Slobode 3. januara, na Dan opštine Bijelo Polje. Valjda da ne ruže prazničnu atmosferu pred gostima iz Podgorice…

Na problem možemo gledati i ovako: koliko stanovnika Crne Gore zna da je stotinjak radnika Duvanskog kombinata (jedne od najstarijih firmi u državi) Novu 2010. godinu dočekalo na trotoaru, preko puta Vlade Crne Gore. Na prazničkoj trpezi su imali hljeb, luk i so.

I oni traže isplatu dugovanja: osam plata, tri regresa i 17 naknada za prevoz. Zapošljenih u Duvanskom i Duvankomercu ima, približno, koliko i radnika u Rudnicima boksita. Ni jedni ni drugi nijesu radili veći dio prošle godine. I rudari i duvandžije imaju poslodavce sličnog kredibiliteta i stila: Rudnicima Boksita gazduje Rusal Olega Deripaske, u Duvanskom kombinatu u Podgorici Vlada Mila Đukanovića. Zašto onda i za jedne i za druge ne važe isti kriterijumi?

Radnici Duvanskog kombinata vjeruju da su shvatili zašto njihov štrajk do sada nije dao željeni rezultat, pa su zaprijetili da će se zatvoriti u fabriku i započeti štrajk glađu. Sindrom nikšićkih rudara preseliće se i na radnike Duvanskog kombinata, poručio je predsjednik sindikata te kompanije Nebojša Stanković. Čekamo odgovor.

LUD I ZBUNJEN: Do tada sagledajmo još neke detalje štrajka u Nikšiću.

Skupa sa štrajkačima, po okončanju protesta, iz jame Biočki stan izašao je i ministar rada i socijalnog staranja Suad Numanović. Praćen ovacijama, sve sa rudarskim šlemom na glavi, Numanović je svim poslodavcima poručio ,,da je država uz svoje građane, a da svaki poslodavac mora da vodi računa i da ispunjava svoje obaveze prema zaposlenima”.

Gore navedeno pokazuje da bi istu poruku ministar morao ponoviti i na nekoj od sjednica Vlade. Pošto su, makar po pitanju poštovanja prava zapošljenih na isplatu zarada, država i lokalne samouprave prilično nepouzdani poslodavci. Sa jednom zaista neobičnom osobinom: Vlada će radije obezbijediti novac da pomogne drugom poslodavcu da izmiri svoje dugove prema radnicima, nego što će isplatiti zaostale zarade u preduzećima u kojima je većinski vlasnik. Koji kriterijumi opredjeljuju Vladu pri donošenju odluke o tome kome će zaostale plate biti isplaćene državnim novcem, a kome ne – do danas je nejasno.

Da li odnose između države Crne Gore i ovdašnjih investitora, umjesto zakona i ugovora, definišu mišići pregovarača? Na takav zaključak navodi i poruka koju je, dan prije potpisivanja ,,pisma nade”, premijer Đukanović preko državne Pobjede poslao većinskim vlasnicima Rudnika boksita: ,,Ne bih volio da još jednom dođem u situaciju da im objasnim da se institucije države Crne Gore moraju poštovati, i da je to ne samo pitanje dobrog vaspitanja nego i zakonska obaveza kako domaćih tako i stranih investitora. Jer, kada se ta crta pređe, tu onda više ne pomažu ni obezbjeđenja ni arogancije bez pokrića”.
Potom su se i nadležni ministri dosjetili da vlasnike privatizovanih preduzeća podsjete na obavezu da izvršavaju svoje obaveze prema radnicima i državi. Kao da to do sada nijesu morali.

Nikšićki protest i njegov epilog pokazali su i potpuno odsustvo strategije i koordinacije unutar Vlade Crne Gore. Dok je premijer pisao i potpisivao garancije koje su od njega tražili rudari iz Biočkog stana, konferenciju za štampu održali su ministar ekonomije Branko Vujović i njegov pomoćnik Vladan Dubljević. Pomoćnik ministra je pročitao rješenje ministarstva kojim se upravi Rudnika nalaže da ,,u cilju bezbjednosti lica i imovine, sprovede bez odlaganja mjere sklanjanja lica iz tih jamskih prostorija, i na taj način spriječi dalje negativne posljedice po zdravlje i život lica”.

Samo u Crnoj Gori ovakav prijedlog rješenja štrajka može proći bez reakcija i konkretnih posljedica po one koji su ga zahtijevali. Posebno kada stiže od ministra i iz ministarstva koji su već pokazali spremnost da, mimo volje radnika, određuju ko su legitimni sindikalni predstavnici sa kojima žele da razgovaraju (štrajk u Željezari).

ROBIN HUD, ALI NAPISMENO: Da li će i Vujovićevi kiksevi, poput gafova njegovog doskorašnjeg kolege Sretena Škuletića u slučaju Cetinjska gimnazija, ostati u sjenci premijerovog dobročinstva.

No, i tu se stvari mijenjaju. Samo na prvi pogled, Đukanović je nikšićkim sporazumom utvrdio poziciju čovjeka koji vedri i oblači, sposobnog da – što bi ovih dana rekli u poplavljenoj Zeti – zaustavi i kišu, ako obeća. Zapravo, njegova moć se kruni.

I to ne samo zato što se okužio saradnicima nesposobnim da riješe probleme koji su im, po opisu posla, u nadležnosti. Riječ je o tome da se premijeru sve manje vjeruje. Pred prošlogodišnje parlamentarne izbore u Podgorici su štrajkovali radnici Kombinata aluminijuma. Nakon razgovora sa premijerom, sindikalne vođe KAP-a su prenijele da im je premijer obećao kako ih neće ostaviti na cjedilu a oni mu, rekli su, ,,vjeruju na riječ”.
Zbog svega što se dešavalo nakon toga rudari su se dozvali pameti pa su od premijera tražili – pisane garancije. I dobili ih. Da li će to biti dovoljno? Ili će ovdašnja istorija nastaviti da se ponavlja.

Rudari Rudnika boksita su se svojim štrajkom vratili na naslovne strane regionalne štampe. Tamo su bili i prije dvadeset godina, kada su, uz pjesmu ,,Crna Gora u boj kreće gladovati više neće”, predvodili okupljene na nikšićkom Mitingu protiv gladi. Slijedila su tri rata, četiri države… samo je radničko nezadovoljstvo ostalo. I vlast.

Zoran RADULOVIĆ