Senzacionalni pomak u istrazi o ubistvu Iva Pukanića je napravljen još u maju ove godine kada je hrvatskom tužilaštvu (Državnom odvjetništvu Hrvatske) iscrpni iskaz dao crnogorski državljanin, koji je od sredine 1990-ih bio partner Stanka-Cana Subotića u poslovima šverca duvana – saznaje izvještač Monitora. Sada je taj svjedok u Beogradu. Od ponedjeljka 19. oktobra ga saslušavaju u istrazi o ,,duvanskoj mafiji”, u kojoj je glavni osumnjičeni Subotić. Iskazi traju i po 10 sati. Ime ovog svjedoka, zbog osjetljivog statusa ne možemo objaviti; nalazi se pod zaštitom srpskog specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal. Provjeravaju se okolnosti koje upućuju na otkrivanje naručilaca serije ubistava koja su pratila duvanske poslove, od kojih je Pukanićevo posljednje u nizu. Prvi je na postojanje ozbiljnih prijetnji direktoru Nacionala ukazao Srećko Kestner. On je 2001. dao intervju Pukaniću u kojem je, u dva navrata, govorio o „duvanskoj mafiji”. Proljetos je ovaj hrvatski nedjeljnik objavio Kestnerovu tonsku izjavu iz 2001. godine da će „Pukija probati da ubiju milion posto”.
Kestner je tada objasnio da su „poslali Pukiju više poruka, jedno 20 direktnih i indirektnih poruka da stane sa pisanjem protiv Mila Đukanovića i Subotića”, te da „sada samo biraju čovjeka koji će da ga rokne; oni ubijaju čovjeka ako im pičku pogleda a kako onda neće da ubiju ljude koji kontrolišu medije”.
O prijetnjama Pukaniću možda bi mogao da svjedoči još jedan insajder. Riječ je o Nikšićaninu Veselinu-Vesku Vukotiću, 1980-ih likvidatoru SDB SFRJ (vidi prošli broj Monitora). Ratko Knežević je tvrdio da se Vukotić svojevremeno javio Pukaniću i prenio kako mu je obećano da će, ukoliko ubije njih dvojicu (Pukanića i Kneževića), postupak u Kotoru (gdje je Vukotić 1997. ubio pomorca Duška Boškovića u jednoj diskoteci) biti obustavljen. Vukotić je krajem 2008. izručen Srbiji iz Holandije.
Srpski list Blic je izvijestio kako su napravljeni ozbiljni pomaci u rasvjetljavanju i dva ubistva visokih funkcionera u Beogradu. Hronološki je prvo po redu smaknuće generala Radovana-Badže Stojičića, načelnika Resora javne bezbjednosti MUP-a Srbije, 11. aprila 1997. u beogradskom restoranu Mama mia. Motiv: Stojičić je bio duboko umiješan u šverc cigareta i poželio je da mu se isplaćuje još veći reket. Uslijedila je smrtna kazna, ili, kako je slikovito opisao jedan policijski funkcioner, „Badžu su ubile cigarete”.
Drugi srpski policajac, Miodrag Zavišić, raniji šef policije Novog Sada – sada optužen u aferi šverca duvana Mreža kao saradnik Cana Subotića – na sudu je prošle godine izjavio da je „moguće da Subotić stoji iza ubistva Badže”. Rođeni Badžin brat, Siniša Stojičić, bio je do 1996, prema optužnici, Subotićev saradnik. Konačno, ljetos je Ratko Knežević – nabrajajući Subotića, Đukanovića i Jovicu Stanišića kao članove ,,duvanske mafije” – naveo i da je Stojičić ubijen ,,jer se usudio da reketira gospodina Subotića.”
Kao egzekutor isključivo je pominjan Željko-Maka Maksimović, plaćeni ubica odgovoran, tvrdi se, za niz drugih nerasvjetljenih ubistava iz 1990-ih. Maka je na suđenju tvrdio kako je 1995. imao razloga da vjeruje da je Badžin službenik, policajac Goran Radulović, bio poslat da ga na ulici ubije – preventivno ga je upucao, ,,ovjerio” hicem u glavu, pa je oslobođen odgovornosti pod originalnim objašnjenjem kako je postupao u samoodbrani!
Makina specijalnost, prema tvrdnji bivšeg ministra unutrašnjih poslova Srbije Dušana Mihajlovića, bila je ,,likvidacija funkcionera MUP-a”. Nakon ubistva policijskog generala Boška Buhe navodno je zbrisao u Crnu Goru. Njegov prijatelj, profesionalni falsifikator i slikar Dragan-Tapi Malešević je u intervjuu za list Oko avgusta 2002. (dva mjeseca prije smrti od srčanog udara u policijskoj stanici) tvrdio kako je u drugoj polovini 1990-ih bio izložen prijetnjama izvjesnih struktura MUP-a Srbije, ali da je u Crnoj Gori imao sigurno utočište. ,,Otišao sam u Crnu Goru, tamo se sakrio, a tamo nijesu mogli da me traže, jer su znali da kad sam dolje, da sam mnogo jak, čak i opasan za njih”, kazao je Tapi. Prijetnje su se obnovile u januaru 2002, kada se Tapi opet ,,sklonio u Crnu Goru na 14 dana”.
Tapi je Maku angažovao krajem 1980-ih kao izbacivača u diskoteci Amadeus koju je držao sa Željkom-Arkanom Ražnatovićem. Maka (star 46 godina), sin pukovnika KOS-a, dotad je već prolazio kroz policijske evidencije (prijava zbog nanošenja teških tjelesnih povreda, pokušaj ubistva, itd). Po izbijanju rata na prostoru SFRJ, Maka je dio paravojnih snaga koje kontroliše DB-e Jovice Stanišića, ali i navodni član grupe Amerika – što je operativni naziv korišćen u policijskoj istrazi – na čijem je čelu Crnogorac Vojislav Raičević iliti Vojo Amerikanac iz Danilovgrada (nestao bez traga 1997; njegov spaljeni džip je pronađen na periferiji Beograda).
O Makinim konekcijama sa crnogorskim gangsterima prve informacije stižu 2001. od izvjesnog Srećka, tajnog svjedoka koji sarađuje sa Upravom za borbu protiv organizovanog kriminala MUP-a Srbije. On kao članove grupe Amerika, pored Make, navodi i Ivana Delića, Branislava-Brana Mićunovića i njegovog brata Dula Mićunovića, Veselina-Veska Raičevića (brat Voja Amerikanca), kao i Danilovgrađane: Krsta Stanišića (kum Voje Amerikanca, uhapšen 2006. u Beogradu po ekstradicionom zahtjevu iz Njemačke), Nenada Grgurovića, poznatog i kao Nešo Brada, Pavla-Pašu Đurišića i Veselina-Para Pavličića (neki od njih su u Pobjedi objavili čitulje za svog nedavno ubijenog zemljaka Branislava-Brana Šaranovića).
Veze lica i događaja daju okvirnu sliku odnosa snaga i raspoloženja u kriminalnom netvorku. Krsto Stanišić je avgusta 2006. bio u društvu Sretena Jocića alijas Joce Amsterdama i njegovog kuma Uglješe-Uga Aranitovića (ubijen 2008.) u jednoj kockarnici; tom prilikom su Joca Amsterdam i Ugo uhapšeni. Ugo je bio u vozilu sa Mojkovčaninom Ivicom-Icom Jovanovićem kada je ovaj krajem 2002. izrešetan u Beogradu. Prema iskazu na suđenju svjedoka-saradnika Dejana-Bagzija Milenkovića, šef ,,zemunaca” Dušan-Duća Spasojević je kazao da Ico ,,mora biti ubijen, iako je član ekipe Ivana Delića”. Bagzi je pojasnio kako je Duća ,,vjerovao da Delić radi za crnogorsku DB-e koja štiti Maku Maksimovića, jedinog kriminalca koga se plašio”.
O Ivanu Deliću (star 39 godina) čulo se prvi put krajem 2001. kada je Anketni odbor Skupštine SRJ, kojim je predsjedavao Vojislav Šešelj, istraživao činjenice oko ubistva ministra odbrane Pavla Bulatovića. Zaključak je glasio da je Delić navodni ubica a da je smaknuće naručio srpski biznismen Filip-Cepter Janković. Delić se pozvao na alibi – na dan ubistva 7. februara 2000. godine tvrdi da je boravio sa desetinama svjedoka u Budvi. Nakon što je čuo za ubistvo Bulatovića, Delić je kazao kako je pomislio da možda ima svog imenjaka u Budvi.
Tokom rada Anketnog odbora otišao je i u budvanskoj policiji – čiji je šef u to vrijeme bio sadašnji gradonačelnik Rajko Kuljača – i samoinicijativno dao iskaz u kojem se pozvao na alibi. Delić je tvrdio kako, od diplomiranja na Fakultetu za fizičku kulturu 1996, uopšte nije dolazio u glavni grad Srbije (studije započeo u Sarajevu 1989, a 1992. ih nastavio u Beogradu).
Prije rada Šešeljevog odbora, Delić je bio predmet obrade KOS-a a višednevnu istragu na terenu je predvodio general Aleksandar Vasiljević. Prema podacima KOS-a, Delić je porijeklom iz Mojkovca a otac mu je radio u Libiji gdje je napravio početni kapital za privatni biznis. General Vasiljević je svjedočio kako je Delić bio blizak sa Darkom-Belim Raspopovićem (ubijen 2001. u Podgorici), načelnikom antiterorističke uprave DB-a Crne Gore, ali i nekim šefovima podzemlja. U intervjuu za beogradski NIN Delić 2002. nije negirao ,,poznanstvo” sa Raspopovićem, Branom Mićunovićem i Vojom Amerikancem.
,,Znam ih kao što ih zna i hiljadu drugih. Neću valjda zbog toga da se pravdam”, rekao je Delić i odbacio navode da ,,poznaje” i Andriju Draškovića. Nije demantovan navod iz štampe da ima službeni telefon DB-a Crne Gore.
U susjedstvu Vile Montenegro Caneta Subotića, Delić ima luksuzni hotel Azimut, ali mu aveti prošlosti ne daju mira. Preživio je četiri atentata, posljednji avgusta prošle godine kada je otputovao u Pariz gdje ga hapsi francuska policija i isporučuje Holandiji zbog, tvrdi se, rasvjetljavanja ubistava holandskog državljana Srđana-Serđa Miranovića (u Podgorici, 2006) i Aleksandra-Acike Bulatovića (2003. u Amsterdamu). Serđo je bio kum Joce Amsterdama, ali ne i jedini Crnogorac u njegovom okruženju.
U zagrebačkom zatvoru Remetinac već godinu dana se nalazi Slobodan-Kardinal Đurović, crnogorski državljanin iz Bara, koji je, tvrdi se, bio glavna spona između zločinačke grupe i svoga kuma Joce Amsterdama, navodnog finansijera Pukanićevog ubistva. Kardinal je bio potpuna nepoznanica za javnost što je razumljivo ukoliko je tačno svjedočenje „krunskog svjedoka”, saradnika hrvatskog tužilaštva, da je za Jocu Amsterdama obavljao delikatno ugovaranje, isplate i koordinaciju smaknuća šefa Nacionala.
Kardinal je do sredine 1970-ih bio vojno lice; potom emigrira u Pariz (navodno je ostao na vezi sa KOS-om) gdje se bavio biznisom, pa je – poput Cana Subotića, koji je takođe bio u Parizu – otvorio šnajderske firme. On poznaje Jocu Amsterdama najkasnije od sredine 1980-ih. Prema raspoloživim činjenicama, Kardinal se 2004. nakratko vratio u Bar – u to vrijeme Joca Amsterdam je, nakon hapšenja u Budvi, izdržavao zatvorsku kaznu u Holandiji – da bi se potom preselio u apartman hotela Interkontinental u Beogradu.
Proljetos je Nacional objavio integralno svjedočenje koje je poslužilo za zaključak da „postoje iznimno čvrste indicije da je Pukanićeva likvidacija naručena zbog pisanja o crnogorskoj duhanskoj mafiji”. Prema iskazu ,,krunskog svjedoka”, Kardinal je još 2005. dok je Robert Matanić – osumnjičeni član zločinačke grupe – tada bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, radio na organizovanju njegovog bjekstva.
Prema krivičnoj prijavi srpskog tužilaštva Joca Amsterdam je 2007. isplanirao Pukanićevo ubistvo. Navodno, to se dogodilo tokom njegovog boravka na Crnogorskom primorju, gdje je, zbog nošenja oružja, uhapšen jedan njegov tjelohranitelj. Mediji su naveli kako je to navodno isplanirano u ,,vili” Kardinala Đurovića, iako on, osim relativno malog nasljeđa, nema u Crnoj Gori upisanu drugu nekretninu. Njegova braća su u Baru poznati biznismeni, vlasnici Zlatne obale i Tropikane.
Nove činjenice o aktivnostima Joca Amsterdama na Crnogorskom primorju dao je Dušan Erceg, koji je u sremskomitrovačkom zatvoru do 2006. dijelio ćeliju sa Robertom Matanićem. Erceg je postao svjedok hrvatskog tužilaštva i tvrdi kako mu je, par mjeseci nakon Pukanićevog smaknuća, ,,jedan osuđenik iz Crne Gore koji ima državljanstvo Srbije”, na mobilnom telefonu pustio snimak na kojem je Matanić ,,na moru, sa ljudima iz Crne Gore, koji su jako poznati”.
Taj snimak sada je u posjedu Državnog odvjetništva Hrvatske, potvrđeno je iz Zagreba izvještaču Monitora. Na njemu se, u restoranu na Slovenskoj plaži u Budvi vide Matanić i Kardinal Đurović u društvu Brana Mićunovića i Radojice-Kobca Božovića, pukovnika bivše Jedinice za specijalne operacije DB-a Srbije i doskorašnjeg direktora FK Zeta.
I Šarići članovi „Amerike”
Dvojica biznismena iz Pljevalja, Darko i Duško Šarić, u objavljenim operativnim podacima srpske policije iz 2006. se takođe navode kao članovi grupe Amerika. Oni su u Srbiji vlasnici dva hotela i splava u Beogradu kod hotela Jugoslavija.
Crnogorske veze
Andrija Drašković je, nakon što je Joca Amsterdam bio na slobodi u Beogradu od 2007. godine, viđan u njegovom društvu na beogradskim splavovima. Drašković je sin Milorada-Miša Draškovića (svojevremeno bio predstavnik beogradskog Jugometala u Milanu) koji je u intervjuu novinaru Marku Lopušini kazao kako je, osim velikog prijateljstva sa generalom Ratkom Mladićem, takođe „veliki prijatelj sa Milom Đukanovićem”. U srpskoj štampi nije demantovan podatak da je Andrija Drašković „drugar i poslovni saradnik sa Željkom-Makom Maksimovićem” i da su obojica „porijeklom iz Crne Gore”. Drašković je rođen na Kosovu a njegovi su porijeklom sa Čeva. Navedeno je kako je „Makin otac, pukovnik KOS-a, bio prijatelj i Vukašina Maraša i Brana Mićunovića”.
Po presudi Višeg suda nema dokaza da su akteri afere Koverta prali novac. Očekivano. Korupcija nije našla svoje mjesto u optužnici SDT-a pod vođstvom Milivoja Katnića. Ostala je nepromijenjena i pod vođstvom Vladimira Novovića
Kontroverzni biznismen Duško Knežević, kontroverzni političar Slavoljub Migo Stijepović i petoro njihovih navodnih pomagača nepravosnažno su oslobođeni optužbi za kriminalno udruživanje i pranje novca u slučaju poznatom kao afera koverta. Eto nama još jedne kontroverze.
Vijeće Višeg suda koje predvodi sudija Nenad Vujanović u izrečenoj presudi konstatuje da nema dokaza da su optuženi izvršili krivična djela koja im je SDT stavila na teret, kao što nije dokazano ni da novac koji je Knežević predao Stijepoviću „za potrebe finansiranja kampanje DPS-a uoči izbora 2016. godine“ potiče iz nelegalnih izvora.
Takva presuda, saopštio je sudija Vujanović, ne dovodi u pitanje događaje za koje smo saznali nakon što je Knežević, u januaru 2019., objavio tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Stijepoviću, uoči izbora 2016., predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS. Događaj su potvrdili i ostali akteri. Jedino je ostalo sporno koliko je novca bilo u koverti – skoro sto ili „samo“ nepunih pedeset hiljada eura (prema optužnici: 47.500).
Iz saopštene presude proizilazi da je problematična interpretacija tog događaja od strane SDT, odnosno to što je ono u aferi koverta prepoznalo krivična djela koja ne može dokazati, ili nijesu počinjena.
„Nesporno je utvrđeno da se radi o nedozvoljenom finansiranju političke partije“, kazao je Vujanović podsjećajući da je DPS kažnjen za taj prekršaj od strane Agencije za sprječavanje korupcije. „Tada je to bio prekršaj, a 2020. godine je to postalo krivično djelo. U spisima nema dokaza da je Duško Knežević formirao kriminalnu organizaciju. Ne postoje dokazi da su ova lica članovi kriminalne organizacije. U tom smislu ne postoji ni konkretizovanje šta je bio cilj, koji su bili zadaci. Nema ničega od onoga što je u zakonu definisano i propisano, a što se odnosi na krivično djelo kriminalna organizacija…”.
Šta se onda desilo, odnosno, da li je pravda zadovoljena ovom nepravosnažnom oslobađajućom presudom? I, za mnoge, očekivanom.
Od kada je SDT, pod vođstvom tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, istragu o aferi Koverta usmjerilo u pravcu dokazivanja krivičnog djela pranje novca, stizala su upozorenja da će sudski epilog te priče biti oslobađajuća presuda. Sumnje je potkrijepilo i to što je Viši sud, u dva navrata, odbijao optužnicu SDT-a i obustavljao postupak protiv Stijepovića. Međutim, Apelacioni sud je u oba navrata prihvatao žalbe tužilaštva, pa je optužnica SDT-a, u neizmijenjenoj formi, konačno potvrđena u Višem sudu sredinom 2023. Treća sreća.
Katnića je, u međuvremenu, na mjestu glavnog specijalnog tužioca zamijenio Vladimir Novović (izabran u martu 2022.) ali je optužnica SDT-a ostala neizmijenjena. Uprkos brojnim primjedbama da afera koverta nije priča o pranju novca, niti je riječ samo o nezakonitom finansiranju političkih partija.
Afera Koverta je bila potvrda sumnji o postojanju tzv. visoke korupcije, odnosno, o nezakonitoj sprezi vlasti i privilegovanih tajkuna. Na našu štetu.
Sa jedne strane novac, sa druge pravo/mogućnost da se za male, ili nikakve, pare dođe do vlasništva nad Jadranskim sajmom u Budvi, bolnicom u Meljinama, hektarima zemljišta u zaleđu plaže Kamenovo, da se nesmetano varaju zapošljeni (Atlas TV) i poslovni partneri (Kaspija) a pljačkaju deponenti banaka koje je Knežević osnovao pa upropastio…
U Krivičnom zakoniku Crne Gore postoji (član 422) djelo koje se zove protivzakonit uticaj (trgovina uticajem). Njime se sankcioniše nuđenje/davanje ili zahtijevanje/primanje „nagrade ili druge koristi“ da se „izvrši službena radnja koja se ne bi smjela izvršiti ili da se ne izvrši službena radnja koja bi se morala izvršiti…“. Zakonodavac kao da je slikao poslovni odnos između Duška Kneževića i DPS-a (Mila Đukanovića).
Zašto to tužilaštvo nije prepoznalo? Čak ni nakon iskaza Duška Kneževića i Slavoljuba Stijepovića koji su, prilično nedvosmisleno, ukazivali da je snimkom ovjekovječena transakcija iz 2016. godine bila rutinski dio uspostavljenog poslovnog aranžmana.
„Prije svakih izbora Milo Đukanović okupi biznismene i odredi im tarife koliko ko treba da participira u izbornoj kampanji“, otkrio nam je Knežević iz Londona. „Imali smo dosta ličnih transakcija, mada su one bile podvedene pod partijske, ali ne znam gdje je novac završavao…“ Tokom suđenja, iznoseći svoju odbranu, bio je još precizniji: „Ovdje se ne radi o pranju para, već o reketu i iznudi poslovnog čovjeka. Dvadeset godina sam finansirao DPS. I ne samo ja, već još 100 privrednika u Crnoj Gori, ali niko nema petlju da to kaže.“
Slavoljub Stijepović je pokušao ostaviti utisak čovjeka koji nije shvatao o čemu se radi. Mislio je, kazao je na sudu, da je u pitanju donacija motivisana patriotskim i zavičajnim motivima. “Sada vidim da je Knežević to doživio kao biznis, kao šansu da pokuša da pridobije naklonost tadašnje vlasti.”
To što je Stijepović spoznao tek na suđenju, Đukanović nam je predočio pet godina ranije. Kao odgovor na Kneževićeve prozivke, tadašnji predsjednik države i vladajuće partije, ponudio je svoju interpretaciju ustaljenog odnosa DPS i njima lojalnih biznismena.
„To smo uvijek posmatrali kao dio interesa“, objasnio je Đukanović razgovore kojima je prisustvovao dva ili tri puta. „Mi vodimo politiku kojom želimo da u Crnoj Gori uspostavimo pravila koja važe u razvijenoj Evropi. Oni (biznismeni) u takvom ambijentu vide šansu za razvoj svog biznisa. U tim razgovorima nikada niko nije, a posebno ja nisam, pomenuo nikavu obavezu. A nisam ni pomislio da nekom propisujem koliko treba da finansira političku partiju. Ovdje je dakle riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.
Šta je ta interesna dobrovoljnost donosila finasijerima vladajuće partije? Podsjetimo se na jednom primjeru poslovanja Duška Kneževića sa državom (DPS vlastima).
Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekim detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je (Kneževićeva) Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci...”.
Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a)…
Ima i onih koji u svoj toj priči ne vide ništa sporno. „Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjavao je Milan Knežević, predsjednik DNP, abolirajući, unaprijed, svog prezimenjaka i komšiju iz Zete. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.
U SDT-u su im, eto, vjerovali. Pa im je optužnica pala na sudu. Afera koverta je, tako, ostala neraspečaćena. Da li i to ima veze sa Kneževićevom sklonošću da bude dobar sa vlastima, tek zavičajni romantizam, baš kao i interesna dobrovoljnost imaju svoju cijenu. Duško Knežević je tu lekciju davno savladao. A račun se, po pravilu, ispostavlja građanima.
Velika plaža je odavno urbanizovana i pokrivena planskom dokumentacijom na kojoj su radile četiri Vlade Crne Gore, od 2010. godine do danas. Svaki kvadrat neizgrađenog zaleđa Velike plaže, planovima višeg i nižeg reda dobio je svoju namjenu, urbanističke i ostale parametre neophodne za izgradnju turističkih kompleksa, hotela, vila, stambenih zona, apartmana, zona za sport i rekreaciju, sa posebno evidentiranim zonama pod zaštitom
Nijedan od velikih strateških projekata koji su do sada realizovani u Crnoj Gori nije izazvao toliko interesovanje i osporavanja u javnosti kao Sporazum Vlade premijera Milojka Spajića sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima o saradnji u oblasti turizma i nekretnina, koji je prepoznat kao projekat valorizacije Velike plaže u Ulcinju.
Ukoliko interesovanje investitora iz bogate zalivske zemlje bude usmjereno ka neizgrađenom prostoru Velike plaže, koje zauzima površinu od gotovo 20 miliona kvadrata, građani Ulcinja, lideri političkih partija, nevladine organizacije i ekološka udruženja ističu bojazan da se najjužnijem primorskom gradu sprema scenario nalik na Dubai, koji će zauvijek derogirati dragocjeni prirodni resurs duge pješčane plaže čiji značajan dio, oko šest miliona kvadrata, uživa neposrednu zaštitu kao spomenik prirode.
Velika plaža je međutim već odavno urbanizovana i pokrivena planskom dokumentacijom na kojoj su radile četiri Vlade Crne Gore, od 2010. godine do danas. Svaki kvadrat neizgrađenog zaleđa Velike plaže, planovima višeg i nižeg reda dobio je svoju namjenu, urbanističke i ostale parametre neophodne za izgradnju turističkih kompleksa, hotela, vila, stambenih zona, apartmana, zona za sport i rekreaciju, sa posebno evidentiranim zonama pod zaštitom.
Može se reći da Velika plaža spremno očekuje velikog investitora.
Na sajtu Ministarstva prostornog planiranja i državne imovine u Registru planske dokumentacije, može se vidjeti da Opština Ulcinj raspolaže sa tri niža planska dokumenta koja definišu turistički razvoj Velike plaže, koji su od ranije na snazi, koji su prošli predviđene procedure donošenja planova i javne rasprave.
Iznenađenje predstavlja podatak da su tim planovima na Velikoj plaži predviđeni objekti i do jedanaest spratova visine, mješoviti hotleski sadržaji ali i stambeni kompleksi. Urbanizovani su milioni kvadrata Velike plaže, ali se o tome ne govori.
Vlada Mila Đukanovića, donijela je 2010. godine planski dokument pod nazivom Državna studiju lokacije – „Turistički kompleks na Velikoj plaži – Postojeća hotelska grupacije, naseljska struktura, komunalno servisna i sportsko rekreativna zona – (Dio Sektora 66)“, koji obuhvata od 1,1 milion kvadrata.
U zoni planiranoj za gradnju hotela predviđena je spratnost objekata od 11 nadzemnih etaža. To je bila vizija izgradnje solitera na dijelu ulcinjske rivijere uporedo sa kolektivnim stambenim jezgrima sa maksimalnom spratnošću objekata stanovanja do tri sprata.
Plan nije realizovan jer tadašnja vlast nije uspjela obezbijediti investitora.
Velika plaža koja pripada Sektoru 66 obalnog područja, generalnim konceptom razvoja organizovana je u šest modula čija je namjena planovima višeg reda, Prostornim planom Crne Gore i PPPNOP, te PUP-om Opštine Ulcinj, određena kao zona ekskluzivnog turizma i turizma mješovite namjene.
Planirani kapaciteti po modulima predviđaju izgradnju oko 25.000 kreveta na Velikoj plaži u hotelima visoke spratnosti, kategorije od 3 – 5 zvjezdica.
Planskim dokumentima uređene su tri cjeline, dok je Državna studija lokacije za preostale tri u fazi pred usvajanje.
Đukanovićevu DSL zamijenila je Državna studija lokacije „Dio sektora 66 – postojeće hotelske grupacije i Modul I“- Velika plaža. Površina zahvata prvog dijela plaže na sjeverozapadu, iznosi 219,55 hektara.
Urbanistički parametri ovog planskog dokumenta koji se nalazi u registru važećih planova Opštine Ulcinj, katastrofalni su. U pojedinim zonama prostranog dijela Velike plaže namijenjenih turizmu predviđena je gadnja hotela i do 11 spratova ili 52 metra visine. Spratnost je definisana, zavisno od zone i namjene objekata od P+3, P+4, P+6, ili za objekte kulture od P+7, pa do višespratnica sa P+10 etaža.
O kakvom se betoniranju obalnog dijela Velike plaže radi govori podatak da planom predviđena ukupna bruto izgrađena površina iznosi 667,118 m2. Odluku o donošenju DSL potpisao je premijer Duško Marković 2018. godine.
Markovićeva vlada donijela je iste godine i Odluku o izradi DSL „Dio sektora 66 – Moduli IV i V“ – Velika plaža, koja tretira prostor od 3,5 miliona kvadrata ili 325 hektara kopna i 23,47 hektara površine pripadajućeg akvatorijuma.
U prvoj zoni parcela na središnjem dijelu Velike plaže planirane su višespratnice do sedam etaža. U drugom dijelu parcela predviđenih za izgradnju vila i objekata za stanovanje, dozvoljena spratnost je P+2.
„Zahvat DSL Sektor 66 modula IV i V je jedinstven neizgrađeni prirodni ambijent pješčanih plaža i dina, površina sa mediternskim biljem, borovim i mješovitim šumama, sa staništima autohtonih vrsta biljaka i ptica“, navodi se u tekstu DSL u kojoj obuhvat dijela Velike plaže pokrivene pijeskom iznosi oko šest hektara.
Oba navedena planska dokumenta imaju na raspolaganju oko 5,5 miliona kvadrata urbanizovanog zemljišta, na kome je duž obale predviđena gradnja solitera, niza višespratnica, stambenih kompleksa i „seoskih naselja zgusnute gradnje“. Planovi su donijeti prije šest godina, pa se postavlja pitanje za koga su ucrtavani soliteri na Velikoj plaži i kako to da su ponuđena rješenja dobila podršku.
U fazi pred donošenje je i treći planski dokument kojim se urbanizacija Velike plaže zaokružuje. Riječ je o DSL „Dio sektora 66 – moduli II, III i VI“, koji je prošao javnu raspravu. Odluku o izradi studije donijela je Vlada Zdravka Krivokapića u decembru 2022. Ugovor o izradi DSL za Veliku plažu sa planerima potpisuje se u aprilu 2024. odmah nakon formiranja 43. Vlade Dritana Abazovića.
Indikativno je da je posao izrade ovog planskog dokumenta, o čemu je Monitor već pisao, povjeren arhitekti-planeru Aleksandru Vučićeviću, autoru Prostornog plana „Beograd na vodi“, iza kojeg stoji Mohamed Alabar, crnogorskoj javnosti poznat kao mega investitor iz UAE. Isti planer koji je rukovodio izradom urbanističko-prostornog plana za kontroverzni projekat Beograd na vodi, angažovan je od strane Ministarstva uređenja prostora kojim je tada rukovodila ministarka Ana Novakovć Đurović.
DSL na čijoj izradi radi tim planera Mohameda Alabara, zahvata prostor od 10 miliona kvadrata. Plan predviđa izgradnju turističkih sadržaja sa oko 14 hiljada ležaja. Površina srednjih cjelina II i III iznosi 285 hektara dok modul VI zauzima površinu od 787 ha.
Ukupna bruto izgrađena površina objekata planirana je na 1,1 milion kvadrata. Od deset miliona kvadrata obuhvata DSL, na turističke sadržaje odnosi se oko 1,3 miliona m2. Ostalo su ugostiteljski, sportski i drugi sadržaji. Najveći dio prostora nalazi se pod zaštitom i na njemu nije predviđena izgradnja objekata.
Ova DSL koja je pripremljena u Beogradu predviđa manju spratnost u odnosu na druge. U turističkim zonama dozvoljene su najviše četiri etaže, dok je u zonama mješovitih sadržaja spratnost ograničena na dvije.
Zanimljivo je da su zainteresovani vlasnici zemljišta oko Velike plaže, tokom javne rasprave uložili zahtjeve koje su se uglavnom odnosili na povećanje spratnosti na pojedinim parcelama ili na promjenu namjene površina, u smislu da se poljoprivredno zemljište prenamjeni u zone za turizam.
CRNOGORSKI BIZNISMENI NA VELIKOJ PLAŽI:
Đukanovići, Radović, Burić, Rakčević…
Veći dio zemljišta u zaleđu Velike plaže u svojini je fizičkih lica i države Crne Gore. U prostoru koji se odnosi na razvojno područje ima značajan broj atraktivnih parcela na koje su uknjiženi poznati crnogorski biznismeni i njihove kompanije.
Jedan od većih zemljoposjednika na Velikoj plaži je Prva banka Aca Đukanovića, koja preko svog sajta prodaje parcelu površine 23.295 m2. Kompanija First real estate management, čiji je stopostotni osnivač Prva banka, posjeduje i UTU uslove za parcelu UP 122, koja se nalazi u zahvatu prvog modula, u blizini grupe postojećih hotela. U zoni je visokog turizma gdje je dozvoljena izgradnja hotela visine od 7 spratova. Na krajnjem jugu Velike plaže Prva banka posjeduje parcelu od 48.000 kvadrata.
Kompanija Vile Oliva, Žarka Rakčevića uknjižena je na parceli površine 63.000 m2 na jednoj od najatraktivnijih pozicija na plaži.
Firma biznismena Žarka Burića Pro Cons posjeduje više parcela ukupne površine 76.000 kvadrata.
Vlasnik Zetagradnje, biznismen Blagota Radović, sa partnerima u fondu ZIF Trend posjeduje preko 150.000 kvadrata zemljišta na ovoj vrijednoj lokaciji. Na velikoj plaži našla se i firma Capital Estate registrovana na Kipru, koja posjeduje oko 90.000 kvadrata. Ova firma posjeduje i veliku parcelu na pjeni od mora, u Bečićima.
Zemljišne parcele na velikoj plaži posjeduju i mnoge firme građana Ulcinja. Neke, poput firme Porta Rai Beachfront Hotel& Residences, oglašavaju putem društvenih mreža prodaju stanova unaprijed u budućem kondo hotelu.
Ukoliko Sporazumi sa UAE budu ratifikovani u parlamentu većinom glasova narodnih poslanika imaće snagu Lex specijalisa, međudržavnog ugovora, koji će po svojoj pravnoj snazi imati prvenstvo primjene u odnosu na opšte propise, zakone i podzakonska akta, u oblastima na koje se odnosi
Nije prošlo ni mjesec dana od kada se u Crnoj Gori pojavio jedan od najbogatijih svjetskih investitora, i to u ulozi zakupca nekoliko kupališta na ulcinjskoj Velikoj plaži, šeik Mohamed Alabar iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, a u crnogorskoj Skupštini našli su se predlozi za donošenje zakona o potvrđivanju sporazuma o saradnji između Vlada Crne Gore i Emirata, vrijedni destine milijardi eura.
Vlada je 7. aprila dostavila Skupštini dva dokumenta na usvajanje. Predlog Zakona o potvrđivanju Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Predlog Zakona o potvrđivanju Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između Vlade Crne Gore i Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Dvije Vlade potpisale su 28. marta ova dva sporazuma na svečanosti u predsjedničkoj palati u Abu Dabiju. Potpise na dokumenta stavili su crnogorski premijer Milojko Spajić i vicepremijer Vlade UAE i ministar spoljnih poslova šeik Abdulah Bin Zajed Al Nahjan, uz prisustvo predsjednika šeika Muhameda bin Zajeda Al Nahjana.
Najveće interesovanje javnosti i političkih partija ali i žestoko osporavanje izazvao je Sporazum o saradnji u oblasti turizma i nekretnina koji u svom prvom članu određuje dva strateška projekta od javnog značaja za koje su u Emiratima zainteresovani – razvoj projekta na crnogorskom primorju u vidu integrisanog razvoja turizma i nekretnina mješovite namjene i razvoj skijališta, odnosno jednog alpskog naselja na sjeveru države sa istim performansama.
Predlog Vlade o potvrđivanju Sporazuma o ulaganju u turizam i nekretnine u formi zakona, poziva se na navedeni Sporazum o ekonomskoj saradnji kao i na sporazum Vlade Crne Gore i Vlade UAE o promociji i recipročnoj zaštiti investicija iz 2012. godine.
Ukoliko Sporazumi sa UAE budu ratifikovani u parlamentu većinom glasova narodnih poslanika imaće snagu Lex specijalisa, međudržavnog ugovora, koji će po svojoj pravnoj snazi imati prvenstvo primjene u odnosu na opšte propise, zakone i podzakonska akta, u oblastima na koje se odnosi.
Za jednu od najvećih investicija Mohameda Alabara na Balkanu, izgradnju stambenog kompleksa Beograd na vodi, Skupština Srbije donijela je 2015. godine poseban zakon, Lex Specijalis za „Beograd na vodi“, kojim je utvrđen javni interes za ekspropijaciju nepokretnosti i izdavanje građevinske dozvole za realizaciju projekta na oko dva miliona kvadrata gradskog zemljišta.
Da bi obezbijedio što veću podršku Predloga Zakona o potvrđivaju Sporazuma, premijer Spajić obavio je razgovore sa predstavnicima parlamentarnih stranaka.
“Nakon konsultacija sa predstavnicima poslaničkih klubova Demokratske narodne patije, Nove srpske demokratije, Demokratske partije socijalista, prvi utisak je da imamo njihovu podršku. Bili su to jako konstruktivni razgovori. Prošle sedmice imali smo razgovore sa predstavnicima Pokreta Evropa sad, zatim sa Bošnjačkom strankom, pa sa SNP-om, Civisom, Demokratama, kazao je premijer.
Podršku Sporazumu zvanično su najavile PES, Bošnjačka stranka, SNP i Demokrate. Stranke koje se nisu izjasnile – DPS, Nova srpska demokratija i DNP, navode kako nisu protiv investicija, ali će se o Sporazumu sa UAE odrediti kasnije, kada se uklone određene nedoumice i kada Sporazumi dođu u skupštinsku proceduru.
Lider DNP Milan Knežević zatražio je od evropske komesarke za proširenje Marte Kos izjašnjenje da li su najavljena investicija, sporazumi, ratifikacija i ugovori, u skladu sa EU standardima i legislativom. Odlučili su da prije donošenja konačnog stava o Sporazumima konsultuju Brisel, jer ne žele da bilo koji problematičan projekat ugrozi evropski put Crne Gore.
Iz Građanskog pokreta URA saopštili su da neće ići na konsultacije kod premijera Spajića, jer nemaju svoju svrhu. Sporazumi se ne mogu mijenjati u Skupštini jer su već potpisani u formi koju ova stranka ne podržava. Ovakvi sporazumi otvaraju vrata mogućoj devastaciji i rasprodaji prirodnih resursa, poručili su iz te partije.
Premijer Spajić ističe kako je veoma zadovoljan razgovorima te da očekuje veću podršku u parlamentu od 41-og poslanika za međudržavne sporazume između Vlada Crne Gore i Emirata.
Najoštrije protivljenje ratifikaciji Sporazuma sa UAE stiglo je od predsjednika države Jakova Milatovića.
„Zbog Sporazuma sa UAE neko mora da snosi krivičnu odgovornost“, ocijenio je predsjednik.
On je kazao da Sporazum sa Emiratima koji se odnosi na turizam i izgradnju predstavlja kršenje zakona kao i Sporazuma o pridruživanju, te da treba postaviti pitanje krivične odgovornosti svih onih u državnoj administraciji koji su ga odobrili, svakog člana Vlade i poslanika u Skupštini koji budu glasali za Sporazum.
„Taj sporazum kao takav podrazumijeva ukidanje nekih važnih crnogorskih zakona i načelno je protivan Ustavu Crne Gore… Takođe je problematičan u kontekstu usaglašenosti sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju sa EU….Radi se o ključnim državnim interesima koji su u formi nezakonitog posla. Očekujem jasno izjašnjenje Evropske unije kada je u pitanju ova stvar. Ako EU kaže da je ovo u skladu sa njenom pravnom tekovinom, dajte da potpišemo 20 takvih sporazuma”, rekao je Milatović.
Odgovor je ubrzo stigao iz Ministarstva evropskih poslova koje je medijima dostavilo regovanje u kojem se navodi:
“Sporazumi koje je Crna Gora potpisala sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima 28. marta 2025. godine, uključujući Sporazum o ekonomskoj saradnji i Sporazum o saradnji u oblastima turizma i razvoja nekretnina, u potpunosti su usklađeni sa Ustavom Crne Gore i obavezama koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa Evropskom unijom“, tvrde iz MEP-a.
„Pravne analiza koje su prethodile potpisivanju Sporazuma jasno ukazuju da ovi sporazumi ne sadrže diskriminatorne odredbe, ne narušavaju principe transparentnosti i konkurencije, niti zaobilaze zakonom propisane procedure javnih nabavki, koje su već usklađene sa Direktivom 2014/24/EU. Njihova implementacija će biti u okvirima domaćeg zakonodavstva koje je u skladu sa pravnom tekovinom EU i podložno je nadzoru kako domaćih, tako i evropskih institucija“, navodi se u komentaru MEP na čijem je čelu ministarka Majda Gorčević.
Ratifikacijom Sporazuma premijer Vlade Crne Gore dobija velika ovlašćenja u sklapanju budućih ugovora sa bogatim investitorima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Prema tekstu Sporazuma, buduće investitore-entitete bira Vlada UAE uz saglasnost Vlade Crne Gore. Izabrani investitor bira lokacije za razvoj svojih projekata, dostavlja pismo o namjerama i potpisuje ugovor sa Vladom.
Vlada se obavezuje da će obezbijediti zemljište, odnosno razvojno područje, “bez sprovođenja javnih nabavki, javnog tendera ili drugih procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine”, navedeno je u Sporazumu
Zakon o javnim nabavkama predviđa izuzeća za nabavke zasnovane na međudržavnim sporazumima i međunarodnim pravnim instrumentima, što je definisano članom 13 ovog Zakona, koji je u potpunosti usaglašen sa evropskim zakonodavstvom, naveli su ranije iz Vlade.
Premijer Spajić se brani i time da svaki ugovor, prije realizacije, mora doći pred poslanike na ocjenu i usvajanje. Tvrdi da prodaje državnog zemljišta neće biti, niti dugoročnog zakupa. „Najvjerovatniji model investiranja biće zajedničko ulaganje u kojem bi država ušla u suvlasništvo sa investitorom kojeg država UAE odabere“, saopštio je
DRUŠTVO3 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
FOKUS2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
INTERVJU2 sedmice