Ne spadam u amerikanofile. Tu navijačku vrstu u nas najčešće su sačinjavali nekritički, neinformisani i bezglavi privrženici, fascinirani onim što nije za fascinaciju, ali i slijepi za ono što je valjano u predmetu njihovog obožavanja. Kada je prošlo vrijeme amerikanofilstva kao važnog obilježja opozicionog držanja prema socijalizmu, pokazalo se da većina naših amerikanofila, uopšte prozapadnjaka, ne zna u čemu je istorijska veličina američke civilizacije niti je spremna na nju u našem dijelu svijeta. Zato se ta većina i zaglibila u živom blatu najvulgarnijeg nacionalizma. Nije za utjehu što se u istom blatu našla i većina ljevičara i nekadašnjih „marksista”. I jedni i drugi poavetali su od sreće što su sa sebe skinuli obrazinu modernosti i prepustili se svojoj staroj biti – diluvijalnom ojkanju. No, drugom ćemo prilikom više o tome. Ovdje bi valjalo pitati u čemu se sastoji veličina jedne moderne nacije. I Njegoš je znao da se veličina američke nacije sastoji u sistemu života u kojemu je sloboda čovjeka ono što tvori njegovo središte. Mogao je on znati i da se pod pojmom čovjeka tamo ne misli samo na bijelca, Engleza i protestanta, nego na čovjeka kao čovjeka. Na koncu, ukidanjem instituta ropstva ta je zemlja pokazala kako je spremna da pojmi čovjeka i šta može da otrpi da bi taj pojam ovladao i onima koji bi da ovjekovječe svijet u kojemu postoje samo gospodari i robovi. Taj čin nije manje vrijedan zbog činjenice da je izveden iz opšte tendencije tadašnje kulturne ekumene, tj. Evrope 19. vijeka. Naprotiv, vrijednost mu dolazi i od toga što je Amerika bila sposobna da podnese i takvo zlo kakvo je građanski rat da bi jednu ideju učinila stanjem svijeta. Nije ustuknula čak i ni pred ratnim raspolućivanjem zbog slobode onih koje bar polovina Amerike nije smatrala ljudskim bićima u punom smislu riječi. Bila je na to spremna da bi slijedila vlastitu bit ili da ne bi izgubila vlastitu bit! Od tada je Amerika i sebi i svemu svijetu postavila osnovnu mjeru ljudske slobode u tome koliko se može priznati Drugi, tj. koliko se Drugome može priznati pravo da s punim pravom može biti Drugi i drugačiji.
Koliko je današnja Crna Gora u civilizacijskom, istorijskom i duhovnom smislu još nedorasla da sebe okuša čak i u htijenju razumijevanja toga životnog principa priznanja prava drugome na drugost pokazuje vrlo dobro svježi primjer s histeričnim „dočekom” prve norme crnogorskog jezika od strane pojedinih struktura stanovništva u Crnoj Gori. Jedni odbijaju novi pravopis zato što su ih nekad uvjerili da im je maternji jezik srpski, a da crnogorski jezik „ne postoji”. Drugima je iz nekih psiholoških razloga odiozno već i samo pominjanje crnogorskog jezika. Treći ga odbijaju zato što su naviknuti na lingvistički bastard koji se dugo zvao srpskohrvatskim jezikom. Četvrtima smetaju dva „nova” fonema. Peti neće ovo, šesti neće ono etc. Nikome od te velike i šarene družine normom crnogorskog jezika nije narušeno bilo kakvo jezičko pravo. Ipak, većini njih nepodnošljivo je da Crnogorci uopšte normiraju svoj jezik i da se tako i u njemu oslobode. Kome je nepodnošljiva sloboda drugoga, koja ničim ne ograničava njegovu slobodu, taj u dubini duše snuje totalitarističke namjere. Taj bi rado da drži batinu nad društvom i određuje šta ko smije ili ne smije i koliko se kome i koje pravo „ima dati”. Taj bi da drži plantaže onih što su porobljeni u jeziku, pa onda i u svemu drugome!
Zahvalimo precima što nam nijesu u amanet ostavili institut ropstva. Da smo naslijedili i tu istorijsku „blagodet”, ne smijem ni pomisliti koliko bi se danas violentnih Montanjara mašilo „za levor” na pominjanje stava o ukidanju ropstva!
Milenko A. PEROVIĆ