Povežite se sa nama

INTERVJU

Akcenat na igri

Objavljeno prije

na

Suzana Pajović Živković diplomirani je ekonomista, akademski vajar i akademski grafički dizajner. U prevodu, to znači da ima tri fakulteta, dvije magistrature i mjesto saradnika u nastavi studijskog programa grafički dizajn na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Nakon 40 grupnih i 10 samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, za sebe kaže da je po vokaciji – običan umjetnik. Usput radi i kao scenograf na filmu Balkanska braća reditelja Božidara Nikolića. Svoj prepoznatljiv scenografski pečat daje i u pozorišnim predstavama Jakvinta-dukljanska kraljica (FIAT), Nad tajnom (Slobodan Milatović), Treći svjetski rat, Pretis lonac, Posjetilac (D. Milenković), Mala krila, Ponoćna žurka (R. Jevrić), Život ispočetka (Petar Božović) i Tramvaj zvani želja (Želimir Orešković). Ilustruje i grafički oblikuje udžbenike za osnovnu i srednju školu. Dizajnira korice, kataloge i publikacije. Kreator je vizuelnih identiteta Plodovi Crne Gore, Muzički centar Crne Gore i Samit predsjednika jugoistočne Evrope, Cetinje 2009. MONITOR: Šta je za Vas savremena umjetnost?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: Savremena umjetnost je kao društvena igra koja ima svoja pravila i uputstva za upotrebu, s tim što ih malo ko čita. Meni je akcenat na igri. Onoj koja tjera da razmišljaš, otkrivaš, zahtijevaš i pitaš.

MONITOR: U vremenu političkih previranja u Crnoj Gori, neposredno pred sticanje nezavisnosti, uradili ste neobičan i veoma uspješan projekat -SPŽ. Objasnite nam čime ste bili motivisani i šta on sam po sebi predstavlja?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: U momentu kada su se u Crnoj Gori događale zaista velike stvari, osjetila sam da su ljudi iz mojeg okruženja, prije svega umjetnici, ostali sa strane, bez stava, ne želeći da prokockaju stečene pozicije. Eto, upravo tada, smislila sam da svoj „glas” upakujem u projekat, stavljajući sebe u ulogu političke stranke koja se zove – SPŽ. Možda je iluzija, ali vjerujem da i pojedinac zaista može da postigne nešto. Ovaj rad je u funkciji moje „političke kampanje”, moje umjetnosti. Nevjerovatan je bio momenat „predizborne ćutnje” mojih kolega na toj grupnoj izložbi. Niko nije rekao ama baš ništa. Tako da sam ostala bez kritike, bez plusa ili minusa.

MONITOR: Kako doživljavate odnos domaće publike i postoji li način njene rehabilitacije?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: Publika nema izdefinisan stav, uglavnom nije poučena šta je to savremena umjetnost, pa je i odnos prema njoj generalno pogrešan. Iako je Crna Gora država s velikim privatnim umjetničkim zbirkama, publika osim odlaska u galeriju nema i kulturu kupovanja nečijeg rada. Da li je to zbog golog preživljavanja ili je ipak važnije s istim parama dobiti nešto praktičnije, pitanje je za neko sociološko istraživanje. Publika dolazi na izložbe isključivo po preporuci, uz neizostavnu potrebu „biti viđen” u društvu poznatih. Zna se da se u Crnoj Gori favorizuje sport, kao ono „u zdravom tijelu zdrav duh”, ali se zaboravlja da su Crnu Goru nekad zvali – zemljom slikara. Znate li da naše državne galerije i muzeji nemaju programe otkupa radova mladih umjetnika?

MONITOR: Kakva je situacija u likovnoj kritici?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: Mi, u stvari, nemamo likovnu kritiku. To se dešava zato što svi imamo komentar, ali ga niko javno ne iznosi. Privatno, da niko ne čuje, zna se dobro ko je dobar a ko loš umjetnik. Interesantno, o tim „lošima” najviše se piše po novinama. Takvi osvrti su dugački, rasplinuti, prepuni pohvala. Zamislite, u našoj zemlji ima 140 istoričara umjetnosti. Pitam se gdje se oni nalaze i šta zapravo rade. Gdje su ti kritički tekstovi, gdje časopisi u kojima izlaze? Ko publici može bolje objasniti, na primjer, moju umjetnost i šta ona predstavlja, čime je angažovana i kako se zove ako ne istoričar umjetnosti. Potreban je neko ko će zaista sagledati likovnu scenu u posljednjih 50 godina i našu ulogu u njoj. Umjesto toga, sve je svedeno na fragmente kataloškog tipa i intervjue. A upravo je umjetnost, u svim svojim segmentima, filter ovih tranzicionih vremena. Ona može na svoj jedinstven način da objasni, ukaže, promijeni ugao posmatranja.

MONITOR: Ima li politikantskog u umjetnosti i kako prepoznati taj fenomen promovisanja?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: Umjetnost je svakako velikim dijelom veoma politizovana. To se ogleda u angažovanosti pulena-umjetnika, koji to zvanje zaslužuju ili ne zaslužuju. Pitanje je koliko će se vješto umrežiti s vlašću ili s opozicijom, iskoristiti svoj talenat za detektovanje najbolje prilike za sebe, nakon čega se nadaju nagradi. Ministarstvo kulture kroz svoje programe ulaže u umjetnike, ali sitne novce. Sufinansiranje? Svega pomalo, neorganozovano i na kraju ništa. Ni hljeb jeo, ni hljeb mirisao.

MONITOR: Šta predlažete kao formulu uspjeha mladom likovnom stvaraocu? Da li možda da se bavi uporednim studijama produkcije, marketinga ili da naprosto postane dio klana koji stvara klimu, novac i poziciju?
PAJOVIĆ-ŽIVKOVIĆ
: Treba naglasiti da je najteže upisati i završiti akademiju. To je, prosto rečeno, ko ona zen priča, koja ga četiri godine uči da bude samo bambus, a onda ga tjera da sve zaboravi i potraži svoju nirvanu. Teško je izbrisati akademsku dimenziju umjetnosti i postati ono što si zapravo. Niko od nas nije naučen da se suoči sa zvanjem umjetnik i da slobodan egzistira u društvu. Nikada nećeš dobiti atelje, ali ćeš zato kao mladi član udruženja nasupati na kolektivnoj izložbi, možda ćeš biti pozvan na neki bijenale ili biti uvršten u neku prigodnu manifestaciju. Nakon 50 godina članstva u Udruženju likovnih umjetnika, završavaš svoj radni vijek s imaginarnom pozicijom u društvu, bez dana radnog staža i penzije.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Očigledno je da bi određenom broju sudija Vrhovnog suda jedini prihvatljiv kandidat za predsjednika Vrhovnog suda bila Vesna Medenica i da čine sve što su u mogućnosti da postupak izbora opstruiraju

 

 

MONITOR: Sudije i tužioci izrazili su nezadovoljstvo platama i najavili da će naći način da stupe u štrajk uprkos zakonskim ograničenjima. Kako to komentarišete?

RADULOVIĆ: Pravo na štrajk je propisano Ustavom Crne Gore, ali to pravo se može ograničiti državnim organima. U skladu sa zakonom pravo na štrajk sudija i tužilaca moglo bi se ograničiti ako se procijeni da bi taj štrajk ugrozio nacionalnu bezbjednost, bezbjednost lica i imovine, opšti interes građana ili funkcionisanje organa vlasti, u konkretnom slučaju državnog tužilaštva i sudova.

Materijalni položaj sudija i tužilaca, odnosno njihove zarade nijesu jedini problem. Prostorni, tehnički i kadrovski kapaciteti su na zabrinjavajuće lošem nivou i nijedna izvršna vlast do sada nije pokazala spremnost da te probleme rješava. Na žalost, ni pravosuđe nikada nije jedinstveno ukazalo na probleme sa kojima se suočava. Kad kažem jedinstveno mislim na sve djelove pravosuđa – sudstvo, tužilaštvo i advokaturu, koji su morali jedinstveno mnogo ranije izvršnoj vlasti ispostaviti zahtjeve i dati rokove za njihovo rješavanje.

Pravosuđe nikada nije, prema bilo kojoj izvršnoj vlasti nastupilo sa integritetom i autoritetom. Tamo još imamo kadrove koji su, ne tako davno, snishodljivo molili izvršnu vlast da im riješi stambeno pitanje i kojima je izvršna vlast proizvoljno to omogućavala. Zato je ignorantski i često ponižavajući odnos drugih grana vlasti prema pravosuđu logična posljedica. Zbog toga mislim i da najavljeni štrajk ne bi doprinio rješavanju lošeg položaja zaposlenih u pravosuđu, već da bi se, naprotiv, brojni problemi samo još više produbili.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TAMARA SKROZZA, NOVINARKA I UREDNICA U AGENCIJI FONET, DOBITNICA NAGRADE „DUŠAN BOGAVAC-ZA ETIKU I HRABROST“: Danas trpimo „ pritisak bez otisaka prstiju “

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez promjena političkih elita neće moći da se promijeni ni stanje u medijima u našim državama

 

 

MONITOR: Ljetos ste ponovo bili u fokusu permanentnog napada na novinare nezavisnih medija. Kako objašnjavate ponašanje Ministarstva informisanja i telekomunikacija i ministra Dejana Ristića koji su Vas prvo optužili za govor mržnje, da bi ministar par dana kasnije izjavio da Vas lično poznaje i da Vi nijeste neko ko promoviše nasilje?

SKROZZA: To što je on u jednom trenutku relativizovao svoje pređašnje tvrdnje-ne znači ništa, jer je nastavio da insistira na govoru mržnje i da-u kontekstu moje izjave, govori o nekim istorijskim primerima ubistava srpskih vladara – povlačeći paralelu i zapravo tvrdeći, da sam ja pozivala na ubistvo Aleksandra Vučića. To je jedan od karakterističnih slučajeva u kojima Ministarstvo umesto da stane u odbranu profesije i medija, žrtvuje novinare zbog političkih interesa. Dejan Ristić je takođe potezao istorijske primere-slučajeva Karađorđa, kralja Alaksandra i Drage Mašin koji su ubijeni, i isticao da čitava ta situacija oko mene podseća na to.  Smatram da je za medije i novinare u Srbiji najbolje kada se ministri informisanja ne bave njima. Kad god se ministar informisanja bavio novinarima to je, po pravilu, za medije i novinare u Srbiji, katastrofa. Jedna moja FB prijateljica je rekla „vaše reči više nisu vaše“, i to se pokazalo tačnim- da naše reči nisu više naše i da možemo da stradamo i zbog nečega što nismo rekli…

MONITOR: U Srbiji decenijama nema sudskog epiloga ubistva  novinara-Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića. I u regionu se nije daleko odmaklo. Ne znaju naručioci ubistava Duška Jovanovića u Crnoj Gori i Iva Pukanića u Hrvatskoj…Ima li još nedodirljivih?

SKROZZA: Pimeri koje ste naveli, pokazuju da i te kako ima nedodirljivih. Itekako ima ljudi koji iz mraka naređuju, izvršavaju i operišu sa najgorim mogućim zlodelima. To poziciju novinara ali i poziciju običnog čoveka čini krajnje neizvesnom i teškom i zastašujućom. Samo bih napomenula da za slučaj Slavka Ćuruvije imamo sudsku odluku-optuženi su oslobođeni, a sada se bave pokretanjem tužbi protiv medija koji su ih označili kao optužene za ubistvo. To je poseban apsurd koji obeshrabruje pokušaje borbe za slobodu medija i slobodnu reč. Čini mi se da smo svi mi na Balkanu u kandžama mafijaško-ratno zločinačkih i ratno huškačkih falangi. Izgleda nikako iz njihovih kandži ne možemo da se iščupamo.  Nadam se samo da neće više biti žrtava. Mada sve ovo što se dešava  u Srbiji  i na prostoru bivše Jugoslavije,  upućuje da novinari zaista imaju razloga da se boje. Oni koji su ubili ljude koje ste  nabrojali-i dalje su tu i dalje operišu, i dalje im ne možemo ništa…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOKUMENTE-CENTRA ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU, ZAGREB: Danas svi koji ne osuđuju nasilje, klize prema asistiranju genocida u Gazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hrvatska vlada daje opravdanu podrška Ukrajini, iz koje stižu sve lošije vijesti.  Vlada od 7. 10. 2023.  daje potpunu i bezuvjetnu podršku Izraelu i obiteljima koje se nadaju povratku taoca. Očekujem, izgleda uzalud, jasnu osudu ubijanja djece i žena, napade na novinare i ubijanje humanitarnih radnika u Gazi, te jasnu osudu nasilja u okupiranim područjima Palestine

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je na nedavnom samitu u Dubrovniku, rekao da nije bilo agresije na Hrvatsku 1990-tih, a premijeru Andreju Plenkoviću se spočitava što nije oštro reagovao i što je Vučića uopšte pozvao na skup Ukrajina-Istočnoevropske zemlje. Važna istorijska pitanja sve češće postaju „poštapalice“ političara u regionu. Kako to da razumijemo?

TERŠELIČ: Komentari poput ovog služe ulagivanju vlastitim biračima i što dužem ostanka na vlasti. Na žalost, ponovo traumatiziraju preživjele koji su na svojoj koži osjetili rat. Umjesto priznanja patnje stradalih, dio političara u post-jugoslavenskim zemljama svojim neodmjerenim riječima produbljuje podjele i otežava proces izgradnje povjerenja. Zabrinjava izostanak pijeteta i sućuti koja bi mogla otvoriti vrata za više suradnje. Baš zbog takvih nastupa sve je manje javnog prostora za objektivno sagledavanje ratnih zbivanja. No ništa ne može promijeniti činjenice o napadu JNA na Dubrovnik. Znamo tko su stradali u Dubrovniku i Konavlima. Znamo da je najveći broj pripadnika vojske koji su sudjelovali u agresiji bio iz Crne Gore.

MONITOR: Smatrate da Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata iz 2021. ne obuhvata sve ratom pogođene civile, a da hrvatske vlade već dugo doprinose urušavanju politike sjećanja u obrazovanju i time stvaraju konfuziju u društvu kada se radi o razlici između žrtava i zločinaca. Koliko je to opasno stanje i može li se poboljšati pritiskom iz EU?

TERŠELIČ: Pritisak iz EU, tako važan u vrijeme prije 2013. godine i priključivanja Hrvatske, primarno vezan za procesuiranje ratnih zločina, sada izostaje. Unija pitanja vezana uz suočavanje s prošlošću prvenstveno ostavlja samim zemljama članicama. Razvijaju se neki novi mehanizmi, poput izvještaja o vladavini prava, ali tek su u povojima.

MONITOR: Interesantna je Vaša primjedba da zvanična Hrvatska  obilježava donekle kontroverzne događaje kao što su Oluja, a nezapaženo prolaze godišnjice mirne reintegracije koja je Hrvatskoj omogućila teritorijalnu cjelovitost, kao i godišnjica ubistva antiratnog heroja-policijskog načelnika Josipa Rajha Kira. Da li se time produžava militarizacija ratom još obilježenog društva?

TERŠELIČ: Brine me što su u pravom planu vojne obljetnice- što produbljuje militarizaciju, a prilike za refleksiju o uspjehu pregovora i mirnom okončanju ratnih sukoba su vrlo rijetke. Nikako da počnu dugo iščekivane godine života bez prijetnje rata. To samo doprinosi stvaranju osjećaja nesigurnosti. Zamišljene i stvarne prijetnje onda hrane isključivost i mržnju.

MONITOR: REKOM-mreža pomirenja-u kojoj predstavljate organizacije iz Hrvatske, zatražila je u maju da Vlada Crne Gore donese odluku o kosponzorstvu UN Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici, pozivajući se na zahtev 110 NVO Crne Gore, između ostalog…Koliko je REKOM danas uticajan kada se radi o ponašanju država i vlada nastalih raspadom SFRJ?

TERŠELIČ: Vlade rade što hoće. Ni jedna od post-jugoslavenskih zemalja ne priznaje patnju svih stradalih. Izabranim političkim predstavnicima posebno teško ide priznanje zlodjela iz devedesetih počinjenih  od strane pripadnika njihove vojske i policije. Ni Hrvatska nije iznimka. Zato bi osnivanje REKOM-a zbog stvaranja vjerodostojnih zapisa o žrtvama bilo vrlo važna dopuna suđenjima za ratne zločine. Ali predstavnici post-jugoslavenskih zemalja nisu prepoznali tu priliku za približavanje pravdi i miru.

Usprkos nedostatku političke podrške organizacije povezane u REKOM mrežu pomirenja nastavljamo rad. Porodice preživjelih iz Lore iz Crne Gore još uvijek čekaju podizanje optužnice. Predstavnice Akcije za ljudska prava i Documente održale smo sastanak s Državnim odvjetništvom iz Splita koje je nadležno za taj predmet. Redovito ih podsjećamo na obavezu procesuiranja svih ratnih zločina.

MONITOR: U Hrvatskoj je počelo da se razmatra uvođenje obaveznog vojnog roka. Pominjan je čak i januar 2025. ali djeluje da će odluka o tome ipak biti odložena. Koliko je ova tema važna u utrci na predstojećim predsjedničkim izborima u decembru?

TERŠELIČ: Uvođenje vojnog roka svakako igra ulogu u predizbornim sučeljavanjima. Od 2008. godine kada je zamrznut vojni rok, u Hrvatskoj se služi samo dobrovoljno. Baš je ovih dana skoro 300 mladića i djevojaka počelo program vojnog osposobljavanja u Požegi. Kako u Hrvatskoj obveznici imaju pravo na prigovor savjesti iz vjerskih i moralnih razloga, u medijima smo mogli pročitati da prijedlog za njih priprema Ravnateljstvo civilne zaštite u suradnji s lokalnim institucijama. Revoltira me što o prijedlogu vojnog i civilnog služenja nije provedena javna rasprava, već tako ozbiljne teme koje utječu na sve generacije rođene od 2006. godine, služe za politička prepucavanja. Od prijatelja doznajem i da, u međuvremenu, pozive na vježbe dobivaju zaposleni pričuvnici. U njihovim se obiteljima pitaju za koju se vrstu angažmana pripremaju. Nije dobro da se odluke donose daleko od očiju javnosti.

MONITOR: Bilo je dosta sporenja-posebno između predsjednika Zorana Milanovića i Plenkovićeve vlade u vezi sa ulogom Hrvatske u načinima pomoći otporu Ukrajine agresiji Rusije. Kako  ocjenjujete pozicioniranje Hrvatske u odnosu na dva glavna ratna žarišta, Ukrajinu i Gazu?

TERŠELIČ: Hrvatska vlada daje opravdanu podrška Ukrajini, iz koje na žalost stižu sve lošije vijesti.  Vlada od 7. 10. 2023. godine daje potpunu i bezuvjetnu podršku Izraelu i obiteljima koje se nadaju povratku taoca. Očekujem, izgleda uzalud, jasnu osudu ubijanja djece i žena, napade na novinare i ubijanje humanitarnih radnika u Gazi, te jasnu osudu nasilja u okupiranim područjima Palestine. Danas svi koji ne osuđuju nasilje, klize prema asistiranju genocida u Gazi.

MONITOR: Svijet se dosta podijelio u odnosu na davanje podrške sukobljenim stranama u Ukrajini i na Bliskom Istoku. SAD mnogi vide kao centar razrješenja ovih kriza, posle predsjedničkih izbora. Većina demonstranata podržava Palestince, ali nema velikog globalnog mirovnog pokreta. Šta da očekujemo, čemu da se nadamo?

TERŠELIČ: Puno govori što me pitate za SAD a uopće niste pitali za Ujedinjene nacije. Najveća međuvladina organizacija koju je čovječanstvo gradilo više od sedamdeset godina posve je marginalizirana, često bespomoćna i svedena na dostavu humanitarne pomoći.

Po mom je mišljenju pokret za zaustavljanje genocida u Gazi prednjači u javnoj vidljivosti i iznenađuje kreativnim i participativnim prosvjedima. Posebno je vidljivo kako u njemu sudjeluje puno mladih. Taj je glas za prava djece, žena i svih stanovnika Gaze, snažniji i rasprostranjeniji od inicijativa kojima sam svjedočila u prošlosti. Mada u njihovim zahtjevima traže mir za sve, nedostaje artikulirana i šire rasprostranjena mirovna inicijativa. Izgleda da politička rješenja ne naziru ni velike sile-a u međuvremenu, izraelski politički ekstremisti na vlasti otvaraju nove bojišnice.

Ohrabruje me inicijativa žena za mir koju podržavaju Izraelke i Palestinke. Ali mali broj žena koje su se okupile oko nje podsjeća me kako nas je malo bilo u antiratnim inicijativama devedesetih. No i nekoliko desetaka okupljenih žena pali svjetlo nade za mogućnost mira. Vrlo je važno poduprijeti tu zajedničku inicijativu protiv rata. Ove jeseni moj prijatelj Mohammad Darawshe iz centra Givat Haviva posadit će pet maslina, na mjesto starih, uništenih u nedavnom bombardiranju. Podržimo glasove za mir.

 

Ostaje nasljeđe iskrivljavanja povijesti

MONITOR: Ljetos ste u intervjuu hrvatskim Novostima rekli da u zemlji ne postoji jasna osuda zločina počinjenih tokom Drugog svjetskog rata. Vlast u Hrvatskoj-a posebno Plenkovićeva vlada, osudili su crnogorsku Deklaraciju o genocidu u Jasenovcu, Dahauu i Mauthauzenu, uz ozbiljne prijetnje traženjem reparacija i zaustavljanjem EU integracija Crne Gore. Da li i to može da potvrdi Vašu konstataciju?

TERŠELIČ: Što se tiče Drugog svjetskog rata vrijeme najtežeg revizionizma iz devedesetih, kada su masovno rušeni antifašistički spomenici, sad je iza nas. No ostaje nasljeđe iskrivljavanja povijesti. Tolerira se ustaški pozdrav i umanjuje se značaj lakoće kojom su mladi okupljeni na prošloljetnom koncertu Thompsona prihvatili pjevanje ustaških pjesama.  Izborom se riječi koje koriste desni političari, nastoji ublažiti težina zločina. Mada na godišnjem obilježavanju proboja logoraša iz Jasenovca sudjeluju najviši predstavnici vladinih institucija, nećete ih čuti kako spominju genocid nad Židovima, Srbima i Romima. Samo 38 škola iz Hrvatske posjetilo je Spomen područje Jasenovac u 2023. Zahvaljujući potpori Ministarstva znanosti i obrazovanja broj posjeta je u sporom porastu, no to nije dostatan odgovor na slabu informiranost mladih o zločinima počinjenim u vrijeme NDH.

Ovaj su tjedan u Hrvatskom saboru, prilikom rasprave o Bloku 17 Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, predstavnici desnih stranaka tražili iskapanja na području Spomen područja Jasenovac. Pitam se je li ne znaju ili ne žele znati-kako se doista neophodna dodatna istraživanja sudbine logoraša, danas vode na druge načine.

 

Ne bih željela u Hrvatskoj vidjeti pandan  Orbanovoj Kući terora

MONITOR: Brinete da Hrvatska ulaskom Domovinskog pokreta u Vladu, pomjera politički život suviše udesno. Domovinski pokret je  bio među onima koji su najgorljivije podržavali osnivanje muzeja žrtava totalitarnih režima i muzeja žrtava komunizma, pozivajući se i na praksu evropskih zemalja. Da li su takvi muzeji Hrvatskoj potrebni i ko bi i kako trebalo da postavi njihove osnove?

TERŠELIČ: Ne bih željela u Hrvatskoj vidjeti pandan Kuće terora (Terror Haza) iz Budimpešte koju je osnovala prva desna vlada Viktora Orbana, otvorena 2002. godine. Odmah nakon otvaranja povjesničari su upozorili da se u njoj  na temelju selektivnog odabira činjenica falsificira povijest. No postav još uvijek dezinformira nove generacije. Prikazi izvornih muzejskih predmeta dramatiziraju povijesne događaje bez kontekstualizacije. Kao što su i iskazali na početku rada Kuće terora: „Želimo izazvati drhtavicu, kako bi posjetitelji osjetili stravu diktature, mizeriju žrtava. Želimo da (posjetitelji) izađu iz Kuće terora misleći: kako divno da su ta strašna vremena završila i da sada živimo u demokraciji i slobodnom svijetu.“ Svrha muzeja trebala bi bitu proučavanje i obrazovanje a ne samo poticanje emotivne reakcije. Postave posvećene poslijeratnom političkom nasilju trebaju pripremati istraživači i kustosice, kojima ekstremna desnica ne smije puhati za vrat.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo