POZLATA NASILJA GRADONAČELNIKA MIOMIRA MUGOŠE

Gaženje zdravog razuma

Pravda je ugovor da se ne čini i ne trpi nasilje. To je antički temelj na kojem počiva ideja otvorenog društva. Istražni sudija Osnovnog suda u Podgorici Nebojša Golubović, u rješenju o otvaranju istrage, otkriva da je na glavnom podgoričkom bulevaru u noći 6. avgusta, nadčovječanskom hrabrošću vozača Dragana Radonjića, uz primjerenu požrtvovanost sina Miljana da spasi svog ostarjelog roditelja, spriječen atenetat na gradonačelnika Miomira Mugošu! Napadač, opasni Rambo iz našeg sokaka, goloruk protiv trojice sa isukanim pištoljem je Mihailo Jovović, zamjenik glavnog urednika Vijesti. Davno je crta pređena. Režim opet pokazuje da ne postoji ni jedna očiglednost koju nije sposoban da porekne, niti ijedan moralni i logički zakon koji nije spreman da pogazi. Od one noći kad su guzonja i sin napali fotoreportera Vijesti Borisa Pejovića i teško ozlijedili novinara Jovovića, postojala su samo dva moguća ishoda. Moglo se desiti da se Mugošini šefovi, iz razloga koji nemaju nikakve veze sa pravdom i stidom zbog nasilja, odreknu od njega. Kad to nije učinjeno, onda režimu nije preostalo ništa drugo nego da u brutalnosti dosegne svoj idejni i duhovni prauzor: staljinističke pogrome.

U slučaju Mugoša nije se moglo malo lagati, nešto prešutjeti, nešto pridodati – cijela se priča morala iz temlja konstituisati. Mugošu i sina od uličnih siledžija 6. avgusta, već sjutradan preobraziti u moralne žrtve je umjetnički čin! Gebelsova propaganda je počivala na strogom zakonu: što nevjerovatnija, laž je učinkovitija. Sadistička dimenzija u cijeloj priči je takođe neminovna: niko u Crnoj Gori, ni najsmjerniji aktivista DPS-a, ne vjeruje u službenu verziju. Čemu strah ako podanike vjerodostojno ne podstiče da se prave kako vjeruju. Ako na ulici mogu mlatiti novinare i onda im suditi kao krivcima, šta da radi i čemu da se nada tzv. običan građanin pred zidom moći i bezdušja.

Režim je Mugošino ulično razbojništvo iskoristio da još jednom provjeri da li su podanici u dobroj kondiciji da trpe nasilje. I Đukanović i Mugoša medije koji ne slave njihove podvige doživljavaju i tretiraju kao neprijateljske elemente. Svi oni koji su uključeni u pozlatu Mugošinog nasilja – ljekari, policajci, sudije – možda se danas osjećaju kao da su na patriotskom zadatku. Treba im upamtiti imena. Na patriotskom zadatku bili su i policajci koji su svojevremeno deportovali izbjeglice. Poslije mnogo godina, kad je vlastima trebalo, ti su policajci žrtvovani i stigmatizovani kao kolovođe! Hoće li i današnje izvođače patriote snaći slična sudbina?

Poslije ovako očiglednog državnog nasilja niko nema pravo na izgovor. Svaki pripadnik ove vlasti i svaki njen podržavalac preuzima na sebe odgovornost za učešće u zločinu uspostavljanja sistema koji počiva na činjenjenju i trpljenju nasilja.

Dugo je naše iskustvo s vladajućim nasiljem. I Đukanović i Mugoša su bili dio Miloševićevog ratnog štaba. Oni i njihova propaganda su oslobađali Srebrenicu i Vukovar, branili Crnu Goru pred zidinama Dubrovnika. Nasilnička priroda ovog režima nije se promijenila. Po istom obrascu po kojem su njihovi ratnici goloruki osvajali zemlje i gradove, branio se i odbranio goloruki Mugoša ispred kafića Art. I poslao mrskog agresora na hirurško odjeljenje cetinjske bolnice.

Pitanje je samo hoćemo li mi i dalje pristajati da budemo gaženi
kao robovi u vlastitoj zemlji? Biće posebno zanimljivo kako će se predstavnici međunrodnih organizacija ponijeti nakon još jednog šamara zdravom razumu i ponižavanja principa na kojima počiva otvoreno društvo. Vulgarnost Mugošinog poduhvata i sramotna logistika nadležnih službi u pokušaju da proizvedu novu stvarnost i njima su uskratiili pravo da se prave stranci. Sad mogu da posvjedoče istinu o Đukanovićevom režimu, ili postanu otvoreni saučesnici nasilja.

E. Kočan