Koliko vam se puta desilo da vas neko „natovari pričom”? Koliko ste se puta našli u situaciji da vam neko naširoko i nadugačko izlaže svoje misli i „misli”, ocjene, sudove, probleme i preokupacije („šta god”, što bi rekli Vojvođani), a da vi ne uspijete ni zuba da probijelite? Koliko ste se puta rastali s nekim poslije dugog „razgovora” s mučnim osjećanjem da tu nikakvog razgovora nije bilo, nego da vas je „sagovornik” prosto smlavio potrebom da beskrajno priča o ovome ili onome? Koliko vam je puta ostalo da visi u vazduhu ono što ste htjeli ili zaustili da kažete, ali vam sagovornik nije dopustio, nego vas je još i nadvikivao ili čupao za rever ako je osjetio da ste dekoncentrisani za primanje njegovih brbljarija? Koliko ste se puta rastali s nekim s osjećanjem da vam je teže pala njegova neprestana rafalna priča, nego da ste cijeli dan trapili krtolu? I nije naravno stvar u tome da se slegne ramenima s konstatacijom da zaista ima takvih „teških” razgovordžija, te da je u neku ruku božja kazna susretati ih i pokazivati spremnost da se podnose njihove verbalne eskapade. Premalo je onih drugih, naime, ljudi koji zaista umiju razgovarati. Umijeće razgovaranja ne sastoji se samo, niti ponajprije u umijeću uljudnog kazivanja. Lijepo je kad nekoga obdari priroda, a životnom paidejom razvije sposobnost da drugome može na prihvatljiv način nešto pričati, prepričavati i „dopričavati”. Ali ta sposobnost ima smisla samo ako joj se u osnovi nalazi i stalno iskazuje razvijena sposobnost primanja od drugoga. Bit umijeća razgovaranja je u umijeću slušanja, u kultivisanoj sposobnosti i spremnosti da se bude s drugim. Moći biti s drugim znači moći se uspostavljati u dijaloškoj kulturi, u sistemu odnosa među ljudima u kojemu se onaj drugi uvažava u svojoj drugosti. Tek tada je moguć razgovor kao kultivisana razmjena informacija između dva ljudska bića, a ne kao glasovni sudar dva nezavisna verbalna toka ili monološko iznurivanje jednoga od drugoga. Kad se ima karaktera da se slijedi drugi u njegovom govoru, moguće je i smisleno očekivati i tražiti da drugi slijedi tvoj govor. Ta uzajamnost slijeđenja dva govora omogućava da se oni prožimaju i stapaju u onome trećem što ih u izvornom (dakle, doista ontološkom) smislu i omogućava – u raz-govoru!

Crnogorci uglavnom umiju lijepo pričati, ali ne umiju razgovarati! Prvo im je ostalo u nasljeđe iz patrijarhalnih vremena, kada su sva crnogorska nemanja tražila kompenzaciju u jednom jedinom velikom imanju, u imanju volje i vremena za veliku, kitnjastu i glagoljivu priču. Da još nijesu naučili razgovarati, to im je dijelom od nasljeđa iz patrijarhalnih vremena, dijelom od uzusa tzv. modernog vremena. Nasljeđe počiva na monološkoj kulturi. U njoj ne postoje sagovornici, nego oni koji pričaju i oni koji slušaju ili, što je gotovo isto, gospodari i podložnici. Dakle, samo u slobodnom društvu, u kojemu su izjednačeni moralni, pravni, politički i ekonomski statusi ljudi, moguća je dijaloška kultura života. Uzus modernog vremena je dominantni, nervozni egocentrični i egoistički karakter, koji je sposoban samo da oko sebe širi nervozu, ali ne i da primi tuđu nervozu. Taj uzus je tamna strana dijaloške kulture.

Do modernosti su Crnogorci stigli samo ukoliko je istorijski „nagnuti delija” evoluirao u egoističkog i egocentričnog pojedinca koji još nije naučio razgovarati.

Milenko A. PEROVIĆ