Povežite se sa nama

RAZBIJENO OGLEDALO

Umijeće slušanja

Objavljeno prije

na

Koliko vam se puta desilo da vas neko „natovari pričom”? Koliko ste se puta našli u situaciji da vam neko naširoko i nadugačko izlaže svoje misli i „misli”, ocjene, sudove, probleme i preokupacije („šta god”, što bi rekli Vojvođani), a da vi ne uspijete ni zuba da probijelite? Koliko ste se puta rastali s nekim poslije dugog „razgovora” s mučnim osjećanjem da tu nikakvog razgovora nije bilo, nego da vas je „sagovornik” prosto smlavio potrebom da beskrajno priča o ovome ili onome? Koliko vam je puta ostalo da visi u vazduhu ono što ste htjeli ili zaustili da kažete, ali vam sagovornik nije dopustio, nego vas je još i nadvikivao ili čupao za rever ako je osjetio da ste dekoncentrisani za primanje njegovih brbljarija? Koliko ste se puta rastali s nekim s osjećanjem da vam je teže pala njegova neprestana rafalna priča, nego da ste cijeli dan trapili krtolu? I nije naravno stvar u tome da se slegne ramenima s konstatacijom da zaista ima takvih „teških” razgovordžija, te da je u neku ruku božja kazna susretati ih i pokazivati spremnost da se podnose njihove verbalne eskapade. Premalo je onih drugih, naime, ljudi koji zaista umiju razgovarati. Umijeće razgovaranja ne sastoji se samo, niti ponajprije u umijeću uljudnog kazivanja. Lijepo je kad nekoga obdari priroda, a životnom paidejom razvije sposobnost da drugome može na prihvatljiv način nešto pričati, prepričavati i „dopričavati”. Ali ta sposobnost ima smisla samo ako joj se u osnovi nalazi i stalno iskazuje razvijena sposobnost primanja od drugoga. Bit umijeća razgovaranja je u umijeću slušanja, u kultivisanoj sposobnosti i spremnosti da se bude s drugim. Moći biti s drugim znači moći se uspostavljati u dijaloškoj kulturi, u sistemu odnosa među ljudima u kojemu se onaj drugi uvažava u svojoj drugosti. Tek tada je moguć razgovor kao kultivisana razmjena informacija između dva ljudska bića, a ne kao glasovni sudar dva nezavisna verbalna toka ili monološko iznurivanje jednoga od drugoga. Kad se ima karaktera da se slijedi drugi u njegovom govoru, moguće je i smisleno očekivati i tražiti da drugi slijedi tvoj govor. Ta uzajamnost slijeđenja dva govora omogućava da se oni prožimaju i stapaju u onome trećem što ih u izvornom (dakle, doista ontološkom) smislu i omogućava – u raz-govoru!

Crnogorci uglavnom umiju lijepo pričati, ali ne umiju razgovarati! Prvo im je ostalo u nasljeđe iz patrijarhalnih vremena, kada su sva crnogorska nemanja tražila kompenzaciju u jednom jedinom velikom imanju, u imanju volje i vremena za veliku, kitnjastu i glagoljivu priču. Da još nijesu naučili razgovarati, to im je dijelom od nasljeđa iz patrijarhalnih vremena, dijelom od uzusa tzv. modernog vremena. Nasljeđe počiva na monološkoj kulturi. U njoj ne postoje sagovornici, nego oni koji pričaju i oni koji slušaju ili, što je gotovo isto, gospodari i podložnici. Dakle, samo u slobodnom društvu, u kojemu su izjednačeni moralni, pravni, politički i ekonomski statusi ljudi, moguća je dijaloška kultura života. Uzus modernog vremena je dominantni, nervozni egocentrični i egoistički karakter, koji je sposoban samo da oko sebe širi nervozu, ali ne i da primi tuđu nervozu. Taj uzus je tamna strana dijaloške kulture.

Do modernosti su Crnogorci stigli samo ukoliko je istorijski „nagnuti delija” evoluirao u egoističkog i egocentričnog pojedinca koji još nije naučio razgovarati.

Milenko A. PEROVIĆ

Komentari

RAZBIJENO OGLEDALO

Poštena inteligencija

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije nego što je propao tzv. socijalizam neki su se sprduckali s izrazom ,,poštena inteligencija”. Poslije pogotovo. Više je razloga bilo toj ironičkoj frivolnosti. Najbenigniji razlog bio je u tome da su karakteristične legitimacijske i ideološke fraze i slogani prošloga društvenog sistema postali toliko izlizani od prekomjerne upotrebe, da su se mogli doimati još samo kao banalnosti, groteske i najordinarnije laži. Finije uši ih više nijesu mogle slušati ni podnosti. No, osveta sile zemljine teže uvijek pogađa one koji su postali preziratelji gravitaciju i onih koji su ih učili da se ona mora poštovati – makar i trapavim i klecavim hodom – pa su se u neobavezujućim mislima prepustili slobodnim igrama levitiranja. Mnogi koji se sprdao s parolom ,,fabrike radnicima – zemlja seljacima” ubrzo je propištao od blagodeti i pravde tzv. ,,tranzicije”. Mnogi koji je laprdao kako ,,su nas lagali” parolom o bratstvu i jedinstvu omastio je potočinu u pokušajima da smakne inovjernoga i drugonacionalnoga susjeda. Mnogi koji su su rugali očajničkom apelu, iščupanom iz strašnih iskustava naših uzajamnih sveopštih satiranja u Drugom svjetskom ratu, da se mir „čuva kao zenica oka”, vođeni slijepcima i prevarantima ubrzo su izgubili i zenice i oči i život. Jedino su našli mir. Vječni! Oni koje je podušivao teški smijeh na pomen „najvećeg sina naših naroda i narodnosti” doživjeli su da ih za Goleš planinu godinama i godinama zavode najopakiji kurvini sinovi! (više…)

Komentari

nastavi čitati

RAZBIJENO OGLEDALO

Šajlokova funta mesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osudilo me za „mobing”. Presuda novosadskog suda kaže, a „patriotski” mediji po Srbiji i Crnoj Gori naveliko telale i poduplavaju da sam opaki počinilac kažnjivog djela „mobinga”. I bilo je odista toga „mobinga” u mom slučaju. I ima ga i sad. A viđećemo koliko će ga još biti. Ne vjerujem da će tako lako prestati, jer ne zavisi od mene. Nijesam ga ja činio, nego ga nada mnom čine! Čini ga država Srbija. Zlostavlja me svojom jurisprudencijom, javnim tužilaštvima i tzv. „medijima”. Zlostavlja me i onim službama i strukturama čije se djelovanje ne može direktno viđeti u javnosti, još manje dokazati. Zlostavljaju me i nekakve ad hoc izmišljene nevladine organizacije. Sveukupno, teški mi teror priređuju sve sami borci za slobode i ljudska prava. (više…)

Komentari

nastavi čitati

RAZBIJENO OGLEDALO

Konstrukcijska greška

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je prije neko veče gledao finalnu utakmicu Kupa Srbije u fudbalu mogao je lako shvatiti u čemu je bila konstrukcijska greška prve i druge Jugoslavije, pa i onoga što su prevarantski nazivali trećom Jugoslavijom. Ne mislim da pravim visokoparne analize fudbala ni da raspredam „sociološki” o odnosu fudbala i politike. Hoću da kažem samo nešto o „čistoj” politici, tj. o patologiji jedne „politike” koja drma južnoslovenskim prostorima od 1918. godine. I drmaće ta „politika”, bojim se, još zadugo. Utakmicu su u Beogradu igrali Partizan iz Beograd i Vojvodina iz Novoga Sada. Golema je konstrukcijska greška u svijesti o pravednosti što se takve utakmice moraju igrati u glavnom gradu. Konstrukcijska greška je što je ko zna kad ušutkan potonji čovjek koji se nije dao uvjeriti da je samorazumljivo da se utakmice finala igraju u Beogradu i kad učestvuje neki od beogradskih klubova. Naprosto, radi se o nesportskoj, tj. nepoštenoj favorizaciji klubova iz Beograda. Konstrukcijska greška svake države je kad se trpi i održava takva konstrukcijska greška. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo