Povežite se sa nama

DUHANKESA

Drenov štap

Objavljeno prije

na

Nekim ljudima, poslije smrti, podižu spomenike, ne zato da bi ih pamtili, nego da bi bili sigurni da ih više nema. Staneš pred spomenik i lakne ti: eto spomenika, znači, onog sa spomenika više nema! I produžiš svojim putem veseo. Pjevušiš ili zviždućeš. Desi li se da opet posumnjaš, kad god to bilo, samo odeš do onog spomenika i ponovo se uvjeriš. Nema ga, to je sigurno, jer kad bi ga bilo, ne bi tu stajao njegov spomenik! Ne očekujte previše od spomenika koje vam podignu drugi. Čak ni od onih najvećih, koje toliki častoljubivi pojedinci priželjkuju od pamtivijeka: spomenici koje podiže ,,narod i zahvalna otadžbina”. Koliko takvih spomenika je porušio isti taj narod čim je ta ista otadžbina postala nezahvalna!? Molim za kratku pauzu u čitanju – dajem vam priliku da se podsjetite. Gdje su toliki spomenici na koje je zahvalni narod decenijama redovno polagao svježe cvijeće!? Zato je jedini pravi spomenik onaj koji čovjek podigne sam sebi. Samo će on svjedočiti da je tog čovjeka bilo, a ne da ga više nema!
Baš da vam ispričam pričicu o tome šta sve može biti naš spomenik, ako smo u tu ugradili jedan dio svojih ideala, snaga, uvjerenja – konačno, svog identiteta. Prije par dana, krenem u Galičnik, slavno selo u vrletima planine Bistre, na 1450 metara nmv. Književna kolonija. Tema: planina i nostalgija! Sjetim se da sam prvi put bio u Galičniku 1969. godine. Pješke, sa svojim drenovim štapom. I preko cijele Bistre, vrhovima i visoravnima, od Mavrova do Lazaropolja, okrenuo na planinu Stogovo pa se spustio preko Malisora na Struško Polje i Ohridsko Jezero. Štap sam te iste godine, u rano proljeće usjekao; sa trokrakom krunom na vrhu, velik i težak, obojen živim bojama kao šamansko žezlo, legao mi je odmah u ruku i prirastao za srce. Dugi pramen bijele grive koji je kao za mene ostavio pastuh iz ergele slobodnih konja koji su protutnjali u galopu kroz skupinu gustih grmova, viori kao nomadska zastava sa vrha mog drenovog štapa do dana današnjeg. Dakle, poenta je u podizanju spomenika! Iako bih rado i o sjajnim izlaganjima i razgovorima na spomenutim književnim susretima, prelazim pravo na tu poentu. Govorio sam stojeći, oslonjen na moj štap. S njim sam tu bio prije 40 godina, prvi put, pa nisam ni htio ni mogao bez njega ići u pohode Galičniku u koji smo nekada, po prvi put, kročili zajedno. Nije bilo čovjeka, učesnika književnih susreta, ni turista, ni mještana, koji nisu više gledali u drenov štap nego u mene. Dok sam govorio svoju besjedu, pouduprt rukama i bradom na moj drenov štap, auditorijum me slušao pažljivije nego što me ikada iko slušao.
I dok sam prolazio preko velike terase hotela, uz potmule udare kao željezo tvrdog drenovog štapa, a bijela griva se lepršala na popodnevnom vjetru, svi su razgovori zamukli i sve su se glave okrenule prema tom štapu. U njemu se zguslo 40 godina planinarenja svijetom i snijegom, trnjem i kremenjem, siparom i cvjetnim livadama. Okrenuo sam auto do Careve Česme, gdje sam prolazio i pri onom prvom putovanju. To je sada s kraja glavnog puta i malo ko svrati. Kod česme me čekao jedan mlad prekrasan šarplaninac. I prišao mi, kao da me odlično poznaje. Njuškao je drenov štap i mahao prijateljski repom. Iz duboke sjene bukovih krošnji uzronio je ovčar poodmakle dobi. Prilazeci, viknu me po imenu!
,,Tu si bio davno, ima 40 godina! Sjecaš li se ti mene!? Eto, ni ja se ne bih sjetio tebe – toliki su prošli kraj ove bacije od tada. Ali se sjećam ovog tvog drenovog štapa! Koliko puta su ovčari pričali da su u planini vidjeli čovjeka sa šarenim drenovim štapom, eeeheeej! I svi smo znali da si to bio ti. Taj drenov štap, to je tvoj spomenik!”

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Dijalektika ljudskog života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života

 

A ja vam opet kažem: Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života!   Ako je tako – a jeste! – onda ni zlo nije zlo po sebi, nego je nužni uslov za postojanje dobra; ni dobro nije dobro po sebi, nego  je nužni uslov za postojanje zla! Sada ću prvu rečenicu dopuniti sa dvije riječi: “…i obratno!“ Što znači da  bez dobra, nema ni zla; bez poroka, nema ni vrline;  bez slobode nema ni ropstva; bez ljubavi, nema ni mržnje; bez života, nema ni smrti!

I gle, zlo postade nužni uslov dobra, i dobro se preokrenu u nužni uslov zla! Od apsolutnih kategorija, i dobro, i zlo; i vrlina, i porok; i sloboda, i ropstvo; i ljubav, i mržnja; i život, i smrt – postadoše relativne kategorije! I tako je svugdje i u svemu.  Sve naše društvene aktivnosti i instituicije nastaju iz dijalektike napetosti između dvije dijametralno suprotne  kategorije. Bez sportista, dakle, bez  ljudi koji žele da se takmiče, ne bi bilo ni pobjednika, ni poraženih. I obratno. Jer, kao što je postojanje pobjednika nužni uslov za postojanje poraženih, bez poraženih,  ne bi bilo ni pobjednika. Njihova dijalektika je uslov za postojanje sporta.  Bez pacijenata, dakle, bez ljudi koji pristaju da se liječe, ne bi bilo ni doktora. I obratno. Bez doktora, dakle, bez ljudi kojima je posao da liječe, ne bi bilo ni pacijenata. Njihova dijalektika je uslov za postojanje zdravstvenog sistema.

Bez građana, dakle, bez ljudi voljnih da bitan dio svoje slobode prenesu na vlast, ne bi bilo ni vlasti. I obratno. Bez vlasti, dakle, bez ljudi koji su preuzeli dio predate slobode, ne bi bilo ni građana. Bez jednih  i drugih, ne bi bilo  demokratske države. Ali otvorite sada oči! To zapravo znači da je demokratska država moguća samo dok vlast uskraćuje punu slobodu građanima i dok se građani bore da vrate što više dobrovoljno ustupljene slobode!  Pogledajte koju god demokratsku državu hoćete i vidjećete  da ona  nije ono što većina prihvata zdravo za gotovo – institucija utemeljena na principima slobode, čak i ako se desi da ponekad malo  skrene sa pravog puta. Sve država,  pa tako i demokratske države,  postuliraju sopstvenu nepogrešivost, pa su utoliko direktno  suprotne principima slobode. Ne samo što između bilo koje države i slobode ne postoji ništa zajedničko, nego su to dva, iz temelja različita i antagonistički suprotstavljena principa. Jedan predstavlja oholost, silu, samoljubivost, stagnaciju i smrt: drugi, srdačnost, saosjećajnost, blagost, napredak, i život,

Tako je i sa ljudima. Iako je međunarodnim pravom proglašena jednakost svih ljudi u cijelom svijetu, među ljudima vlada krajnja nejednakost. Desetak ili stotinu hiljada celebrities – ljudi koji su imali uslove, snagu, upornost, sreću, da steknu nezamislivu moć, neprocjenjivo bogatstvo, besmrtni slavu, i u svojim očima i u očima “običnih“ ljudi, uzdigli su se u nadzemaljska bića. Diviti im se i pratiti svaki detalj njihovog privatnog života, predstavlja najviši smisao i razlog postojanja za milijarde  “običnih“  ljudi širom svijeta koji u tome nisu i nikada neće uspjeti.

Nije pravda. Nije  ni nepravda. Prosto, dijalektika ljudskog života.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Preča posla”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju odloži cijeli  svoj život

 

Sigurno vam se mnogo puta desilo da vas prekinu u nečemu što radite ili odvrate od onoga što ste planirali raditi, uzvikom:“Imaš preča posla!“ Svejedno da li je riječ o nekom prijatnom trenutku – ćaskanju sa prijateljem, relaksiranom posmatranjem prolaznika ili mislima u koje ste se zadubili – preča posla predstavljaju ultimatum pred kojim i najhrabriji  polože oružje. Što je još gore, brzo naučimo da bespogovorni autoritet ove  sintagme iskoristimo kao izgovor da u nedogled odlažemo neki svoj namjeravani posao samo zato što nije hitan. Razlijenimo se a sebe tješimo pozivajući se na  “preča posla“.  Čak i kada namjeravamo uraditi  nešto do čega nam je stalo, nešto što je nama važno, naviknemo se da uvijek nađemo nešto “preče“,  što se mora baš sada uraditi! Zaboravljamo da život nikada nije bez prijekih i prečih stvari, ali i da promišljen, osmišljen, planiran život, treba slijediti svoje trajne ciljeve i ideale završavajući te preče poslove,  usput, rutinski, takoreći u hodu. Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju ‘odloži’ cijeli  svoj život i  proćerda ga u ništa!

Ta nespremnost da se ozbiljno osmisli sopstveni život i da se neumorno slijedi sopstveni san, našla je svoj notorno popularni izgovor u svaljivanju krivice na nikog drugog nego na – babu, prijekorom: “Selo gori, baba se češlja!“  Upečatljiva slika, što jeste – jeste. Dovoljno sugestivna da u ljudima izazove revolt  protiv te lude “babe koja nema preča posla nego da se češlja“, dok je selo u plamenu. Niko da se sjeti da baba nema nikakve veze sa požarom, ni požar sa babom, pa da podvikne: “Gasite požar ljudi, ne gledajte šta radi baba !“ Jer, pod 1. Baba selo nije ni zapalila, zašto očekujete da ga baš baba prva gasi!?; pod 2. Ako ste spali na to da baba gasi požar, teško vama!; pod 3. Uvijek negdje gori neki požar, znači li to da se nijedna baba nikada ne smije ni počešljati?; pod 4. Možda se baba sprema za smrtni čas pa se  češlja da uredna iziđe pred Gospodara Svjetova?; pod 5. Metaforički rečeno, mnogi pisci, naučnici, umjetnici, izabrali su da budu “babe koje se češljaju“ čak i kada je svijet gorio, dok je bjesnio požar svjetskih ratova! Iznjedrili su iz tog “babinog češljanja“ velika književna poetska i prozna ostvarenja, epohalne izume, briljantna umjetnička remek djela i time su i za sebe i za čovječanstvo učinili mnogo više od miliona onih koji su bezglavo jurili, uzaludno pokušavajući ugasiti požar i prozivajući ni krivu ni dužnu babu zato što se češlja! Uhavizajte se, o ljudi! Gasite požare, treba i to,  ali neka vas ni jedan požar ne odvrati od onoga što je najvažnije – od vas samih! Svako je sebi najpreči posao! Omogućite onoj  “babi“ u sebi da se na miru “češlja!” – ne prekidajte je nikakvim “prečim poslovima” nego pišite svoje knjige, smišljajte svoje izume, stvarajte svoja umjetnička djela, živite svoj život, sanjajte svoje snove!

Odazivajući se uvijek pozivu da najprije završi “preča posla”, čovjek ostavlja nezavršen najpreči posao – zanemari svoj  najvažniji cilj – ultimnu obavezu da sebi pošteno položi račun slijedi li taj cilj, slijedi li sebe, je li još uopšte svoj ili je sebe izgubio!? Ne dopustite da dođe trenutak kada više nećete znati ni ko ste, ni čiji to život živite!  Ni u Novoj 2025. ni u bilo kojoj godini!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istorijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na hrišćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno hršićanski kontinent“, i prihvati istinu da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-hrišćansko-islamski, Evropa će obnoviti svoje najplemenitije ideale

 

U najavi knjige (Dževada Suško, Faith and Loyalty; About the book, Google ), piše: “Krajem 19-og vijeka, Bosna i Hercegovina, mala ali strateški značajna (sa pretežno muslimanskim stanovništvom)…do tada dio Osmanlijske Imperije, potpala je pod Austro-Ugarsku vlast 1878. godine. Posljedice ove promjene na Bošnjački narod, koji se odjednom našao pod upravom evropske umjesto stoljećima duge islamske vlasti (The impact of this on the Bosniak people suddenly finding themselves under the authority of European rather than centuries old Islamic rule), te način na koji su rješavali ovaj prijelaz u kontekstu vjere i lojalnosti je tema ovog djela.“

Smjesta mi sinu: Opet bi da Islam i muslimane  izbace iz Evrope!

  1. Metodološki, klasifikacija je neodrživa. Geografski, teritorijalni kriterijum (“Evropskom vlašću“), nespojiv je sa religijski definisanim kriterijumom (“Islamskm vlašću”), jer implicira da je kršćanstvo evropska a islam neevropska (azijska) religija, odnosno da je vlast u kršćanskim državama navodno po definiciji evropska, dok je islamska vlast, takođe po definiciji, neevropska (azijska);
  2. Zapravo, riječ je o promjeni jednog religijski definisanog modela, drugim religijskim modelom, konkretno – islamskog sa kršćanskim; a ne promjeni evropskog i neevropskog sistema vladavine;
  3. Ovom klasifikacijom promovisana je u “činjenicu“ kobna zabluda da je kršćanstvo evropska religija, za razliku od islama koji to, navodno – nije! Međutim, nepobitan historijski fakt je da su i judejstvo i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, nastale u Aziji, na Bliskom Istoku;
  4. Tako je još jednom nametnut ideološki konstrukt da je kršćanstvo domicilna evropska religija, dok je islam nekakv uljez kome u Evropi nije mjesto (??),  ne koji sam ukazao još 2011. godine u knjizi Islamski identitet Evrope, prevedenoj na više jezika, uključujući i engleski i njemački, odnosno arapski), pa je nedavno imala i svoje deseto izdanje!
  5. Ova podvala političkih centara antiislamskog ekstremizma, ignoriše ključnu činjenicu da su i judejstvo, i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, što znači da je pozivanje bilo koje od njih na status navodno “evropske religije“, bez osnove. Isto tako, ignoriše se i činjenica da je Islam na tlu Evrope prisutan već 14 stoljeća (od 711. godine), i da je od samog početka svoje prisustvo uspostavio kroz tada najrazvijeniju državu sa svim svojim političkim, vojnim, kulturnim i ekonomskim institucijama, za razliku od kršćanstva koje je (iako par stoljeća ranije), u Evropu pristiglo sa  robovima, bjeguncima i emigrantima  sa Bliskog Istoka. Takođe je potpuno pogrešna slika da je Islam stigao u već potpuno “kršćansku Evropu“. U periodu od osmog vijeka do početka jedanaestog vijeka, dakle, punih 300 godina, Evropa je većim dijelom bila pod vlašću islamskih nego kršćanskih država. Naime, kroz cijeli ovaj period, daleko najveći dio Evrope – teritorija koju danas zauzimaju Danska, Norveška, Švedska, Finska, Njemačka, Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Bjelorusija, Rusija, Ukrajina i najveći dio Balkanskog poluostrva, još nije primio kršćanstvo.  Prihvatanje kršćanstva, na ovom ogromnom području, uzelo je maha tek početkom 11. vijeka. U međuvremenu, Islam je zauzimao praktično cijeli bazen Sredozemlja, Španiju, Portugaliju, Južnu Francusku, prostirući se u jednom periodu do južne Švajcarske. Kada je, nakon gotovo 800 godina, često dominatnog i kroz cijeli period aktivnog kulturnog, ekonomskog, vojnog  i administrativnog prisustva, evropska islamska država  El Endelus konačno prestala postojati (1492. godine), na Jugoistoku Evrope već je uveliko najmoćnija i najrazvijenija evropska država – Osmanli Devlet – takođe bila islamska a veliki procenat njenih građana, stanovnika ovog dijela Evrope, bili su i do danas ostali – Evropljani muslimani.

Historijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na kršćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno kršćanski kontinent“, i od srca prihvati istinu da je  multikulturni kontinent,  a da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-kršćansko-islamski, Evropa će pobijediti svoju najtežu bolest i obnoviti svoje najplemenitije ideale.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo