Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

Osmansko Carstvo nije bilo monolitna cjelina s neograničenim kapacitetom prisile, već složena državna zajednica koja se sastojala od višestrukih slojeva vlasti povezanih na velikim udaljenostima. Mogućnosti koje su bile na raspolaganju osmanskim kreatorima politike u Istanbulu, a koji bi inače bili skloni suzbijanju domaćeg piratstva, bile su ograničene potrebom za održavanjem granične odbrane i pristupom iskusnim pomoćnim snagama, koje su neregularne mornarice duž jadransko-jonske i sjevernoafričke obale osiguravale u doba sukoba. Bili su dodatno ograničeni ozbiljnim finansijskim poteškoćama koje su zahvatile države na Sredozemlju tokom kasnog 16. i 17. stoljeća, uzastopnim kopnenim ratovima, stalnim pobunama, kugama i teškim dinastičkim previranjima kroz prve decenije 17. vijeka. Nije bila slučajnost da se razdoblje najveće žestine i najhrabrijih aktivnosti sjevernoafričkih korsara dogodilo u doba dubokih domaćih izazova za osmansku središnju vladu, ali i za veći dio Evrope. Sposobnost Visoke Porte da komunicira sa svojim pokrajinskim čelnicima i sprovede svoju volju bila je ozbiljno oslabljena. Sjeverna Afrika, pa i Ulcinj, mogli su da djeluju nezavisno u odnosu na Istanbul. I oni su to učinili.

Ton naredbi o prekidu i odustajanju od gusarskih akcija poslanih iz Istanbula sugeriše da, barem iz perspektive centralnih vlasti, nije bilo situacije namigivanja i klimanja glavom. U vremenima mira vlast označava kao ,,haram akcije levenata” koji na moru pljačkaju pomorce i trgovce i ističu prijateljstvo sa Venecijom. U fermanu iz septembra 1618. godine (ramazan hidžretske 1027.), upućenog kadijama Skadra, Bara i Ulcinja navodi se da je mletačka vlada pokazala vezanost za Visoku Portu odanošću, mirom i prijateljstvom ,,od davnina”, tačnije od zaključenja mira 1573. godine.

Činjenica da su te naredbe stalno slane – a frustracija neposlušnih službenika je opipljiva u nekim carskim dekretima – otkriva jasne probleme koje je administracija imala sa njihovim sprovođenjem na terenu. Tako je, na primjer, 1670. godine sultan Mehmed IV naredio svojim lokalnim zapovjednicima da prekinu napade Ulcinjana na Mlečane, ali se to nije poštovalo. Jer, onemogućavanje gusarskih akcija Ulcinjana značilo bi, pored ostalog, i svođenje ulcinjskog trgovačkog pomorstva na jednu neznatnu mjeru.

S proljeća 1673. godine poslane su naredbe svim vlastima u jadranskim i jonskim okruzima, uključujući i „problematična područja poput Santa Maure i Ulcinja“, da pozovu sve vlasnike brodova. Oni koji su svoje čamce koristili za trgovinu morali su od svog mjesnog kadije dobiti potvrdu da imaju osigurane jamce. Imena i opisi svih jamaca trebali su se poslati Porti na centralnu registraciju. Svakom ko nije poštovao proceduru ili se bavio gusarstvom trebalo je uništiti brod. Slične naredbe slale su se iz Istanbula sve do početka Prvog morejskog rata.

U vremenima mira Visoka porta i Venecija nijesu blagonaklono gledale na gusare. Nakon što su Mlečani vratili Osmanlijama neke važne robove, veliki vezir Ahmed Koprulu im je 10. juna 1674. godine uputio pismo zahvalnosti i istovremeno obećao da će učiniti sve da gusari iz Ulcinja i Santa Maure ne ometaju mletačke brodove na moru.

U decembru 1706. godine Visoka Porta je naredila kadijama u Ulcinju, Draču i Valoni da ne dozvole komandantima tvrđava da podržavaju gusare Alžira, Tunisa i Tripolija. „Ako to ne učine, oni se trebaju ne samo smijeniti sa funkcije, već i oštro kazniti“, navodi se u dekretu sultana.

Grupa ulcinjskih gusara, ukupno 73 osobe, uhvaćena je 1707. godine zbog krađe robe ribara u Venecijanskom zalivu. Od paše Abdulaha je zatraženo da oni budu pritvoreni.

Veliki vezir je 1712. godine uputio u Ulcinj jednog kapidži-pašu, koji je donio sultanov ferman o zabrani Ulcinjanima da se bave gusarenjem. Ulcinjani su u pismima sultanu navodili da Mlečani nastoje omesti razvoj ulcinjske pomorske trgovine. Upravo su žalbe Ulcinjana na Mlečane i Bokelje bile jedan od formalnih razloga za početak rata (Drugog morejskog, 1714-1718) što ga je Osmanska imperija objavila Veneciji.

Sredinom te godine izdat je još jedan ferman, kojim se traži i uništenje sedam ulcinjskih galeota koje su gusarile po Jadranu.

Sklapanjem Požarevačkog mira, Venecija i Turska su zatvorile istoriju rješavanja svojih nesporazuma silom u svojim odnosima, pa su takvo ponašanje zahtijevale i od svojih državljana.

U dekretu upućenom iz Istanbula skadarskom namjesniku Arslan-paši, početkom novembra 1719. godine, navedeno je da je njegov prethodnik, Bajram-paša, smijenjen nakon što je utvrđeno da nije sprovodio odluke dogovorenog mira. Dodaje se da će, ukoliko se pokaže da je u najmanjoj mjeri i Arslan-paša nemaran prema ulcinjskim gusarima, on ne samo biti smijenjen, već i kažnjen.

Pošto su se neki Ulcinjani nastavili baviti piraterijom, njihove su kuće u Ulcinju 1726. godine srušene, a drugi su kažnjeni tako što su zarobljeni i poslani da veslaju na sultanovim galijama.

Tridesetih godina 18. vijeka. izdato je niz fermana (u prosjeku, svake godine po jedan) koji polaze od tursko-mletačkog ugovora iz 1718. godine kojim se predviđa oduzimanje brodova Ulcinjanima, naknada za pričinjenu štetu, kažnjavanje i slično. Za svako nepočinstvo ,,opasnih i nepopravljivih Ulcinjana“ (infesti ed incorreggibili Dulcignotti) Mlečani su se odmah obraćali Visokoj Porti.

U želji da se očuvaju dobri odnosi, pa ponekad i na štetu Ulcinjana, Porta je 1733. godine donijela dva fermana kojim se potvrđuje raniji sultanov berat o zabrani Ulcinjanima da pristaju u lukama koje su pod vlašću Venecije. Krajem juna naredne godine jedna ulcinjska tartana koja je plovila prema sajmu u Senigaliji sa robom skadarskih trgovaca je zarobljena od strane četiri španska broda. Posada i svi trgovci su zarobljeni i upućeni u zatvor u Napulj. U dokumentu koji su potpisali 42 Ulcinjanina i Skadranina optužuje se Venecija za ravnodušnost prema otmičarima.

Sultan Mahmud I uputio 1. juna 1736. godine ferman skadarskom paši, kadijama Skadra i Ulcinja, agama tvrđava i drugim komandantima primorskih gradova u Albaniji u kojem se navodi da su Ulcinjani izvršili neka nedjela nad mletačkim podanicima, pored ostalog, zarobili tri prčanjska broda. U vezi sa svim zločinima sultan tačno određuje kako da se izvrši obeštećenje oštećenih lica. Sem rješavanja pojedinih slučajeva, ovaj ferman sadrži i važne odredbe koje zabranjuju da se gusarima daje utočište u albanskim lukama i naređuje da se moraju spriječavati svi gusarski poduhvati u skladu sa „svetim mirovnim odredbama i časnim mirom“.

No, odredbe tog fermana nijesu bile u potpunosti izvršene, što je vidljivo iz fermana izdatog sredinom decembra 1736. godine. Skadarski paša i drugi turski činovnici žale se Porti da im nedostaje snaga da obuzdaju Ulcinjane. Sultan u fermanu navodi da će, ukoliko se nastavi po starom, ulcinjskim čelnicima biti oduzete plate. A oni su bili uvjereni da ih niko ne može obuzdati, kamoli kazniti.

Godinu kasnije, sultan u novom fermanu naređuje: „Onemogućiti Ulcinjanima da isplove radi piraterije, oduzeti im galeote i zabraniti izgradnju novih, spriječiti nanošenje svake štete trgovačkim brodovima. Oni koji su izvršili neku zaplijenu moraju nadoknaditi štetu i osloboditi zarobljene ljude, a sem toga krivci moraju biti primjereno kažnjeni kako bi takve kazne odvratile druge Ulcinjane od sličnih postupaka“. Kako ni te mjere nijesu dale dobre rezultate zbog opstrukcije na lokalnom nivou, Porta se odlučuje da smijeni starješine u Ulcinju i na albanskom primorju. U nizu fermana se zahtijevalo od Ulcinjana da na svojim brodovima ne vijore berberske zastave.

„Postupci Ulcinjana podjednako su neugodni i turskim i mletačkim podanicima“, navodi konzul Venecije u Draču Rosi.

(Nastaviće se)

Dok sumiraju rezultate protekle turističke sezone, koja je ovdje bila uspješnija nego u drugim djelovima države, Ulcinjani se pripremaju za novi Mundijal prijateljstva. I prave planove

Glavni organizator ove jedinstvene regionalne manifestacije, poznati preduzetnik i humanista, Pavle-Pajo Pepđonović, kaže da je praktično sve spremno za treće okupljanje u Ulcinju nekadašnjih zvijezda sporta sa prostora bivše Jugoslavije.

“Ovoga puta imaćemo najviše učesnika. Biće sa nama i mnogo glumaca, još više novinara, kao i naših prijatelja iz cijele Evrope.  Ovo je postala manifestacija na koju svi žele doći. Ulcinj živi i sanja bajku. I ona će se dogoditi“, ističe Pepđonović.

On posebno navodi da je u organizaciju događaja uključen cijeli grad: od lokalne samouprave preko hotelijera i izdavalaca smještaja pa sve do običnih građana.

Ovogodišnji Ulcinjski mundijal prijateljstva počinje 21. oktobra i tokom tri dana, kako je najavljeno, biće održano niz interesantnih događaja.

Na prijedlog književnika iz Bara, Rajka Joličića, u Ulcinju  će biti zasađeno balkansko drvo mira.Učesnici će potom to uraditi u svojim sredinama. „Na taj način širimo poruku mira, prijateljstva i ljubavi iz ovog divnog grada“, kaže Joličić.

On tvrdi da se jedna ovakva manifestacija mogla desiti samo u Ulcinju. „Održano je na desetine promocija knjige Ivana Gudelja, ali nigdje nije bilo te silne energije i emocija, tih prekrasnih vibracija, kao u Ulcinju. One su plod duše ovog grada. To osjećaju svi oni koji borave u Ulcinju tokom Mundijala prijateljstva i dožive ovu predivnu atmosferu“, napominje  on.

Na krilima ove manifestacije Ulcinj je proslavio ulazak svog tima, Otrant Olympica u Prvu crnogorsku fudbalsku ligu. Ekipa trenera Dejana Vukićevića je za samo tri godine preskočila tri ranga takmičenja.

Otrant Olympic u ovom jesenjem dijelu šampionata ne igra, kao domaćin, na svom terenu, jer njegov stadion ne ispunjava prvoligaške uslove Ovih su  dana, u sardnji Opštine Ulcinj i Fudbalskog saveza Crne Gore, krenuli radovi na njegovoj rekonstrukciji. U rukovodstvu kluba očekuju da će se barem mečevi drugog dijela šampionata igrati u Ulcinju.

“Potvrđuje se da snovi postaju realnost ukoliko u njih vjerujete. A ja sam uvijek vjerovao u svoje snove. Vjerovao  sam da će doći dan kada će naš tim igrati u Prvoj ligi, sa najboljima. Vjerovao sam  da će naš klub igrati utakmice na svom stadionu. Takođe vjerujem u san da će Otrant Olympic igrati mečeve sa klubovima iz Evrope“, kaže predsjednik ulcinjskog kluba Skender Redžović.

No, mnogo duže Ulcinjani i njihovi pomorci čekaju na pravu luku, odnosno gradsku marinu, gdje bi mogli sidriti svoje brodove, a ne da na prvo nevrijeme svoje brodice izvlače na kopno ili vode u Port Milenu ili u Bojanu.

Ovih dana iz lokalne uprave je saopšteno da je raspisan javni konkurs za izradu studije izvodljivosti za izgradnju luke–marine u Limanu,  neposredno ispod zapadnih zidina Starog grada.

Prema riječima opštinskog sekretara za investicije Minira Karamanage, postoji interesovanje investitora za takav projekat.

“Nakon izrade studije, u okviru koje ćemo dobiti i idejno rješenje, slijedi raspisivanje tendera za izradu glavnog projekta. Nakon usvajanja tog akta, moći ćemo da kažemo da smo vrlo blizu cilja, a Ulcinjani na korak od ostvarenja sna – vjekovne težnje da jedan od najstarijih gradova na Jadranu dobije luku–marinu”, kazao je on.

Konstatujući da je to stara ideja i potreba grada i njegovih građana, arhitekta Selim Resulbegović kaže da je važno za Ulcinj da marina bude dio urbane sredine, a ne puko vezivanje brodova van konteksta u kojem se nalazi i izolovano od ostalog okruženja.

“Sve je ovdje dobro uklopljeno i Ulcinj bi dobio novi duh i atmosferu. Tradicionalna slika grada lijepo bi se proširila, obogatila novim sadržajima i postala atraktivnija”, smatra Resulbegović.

Ulcinj ima tek malu lučicu za 50-ak malih plovila koja je ispod istočnih zidina Starog grada, izgrađena na mjestu gdje je bila atraktivna gradska plaža Kacema. Iako vizuelno lijepa, potpuno je nefunkcionalna, pa se barke u njoj ne mogu skloniti čak ni kada su manji talasi.

Takav objekat doprinio bi poboljšanju turističke ponude Ulcinja, odnosno podizanju kvaliteta. Uz granični prijelaz na moru, koji ove sezone nije funkcionisao, marina bi na određeni način uticala na poboljšanje saobraćajne povezanosti ove opštine.

Tako nešto se očekuje i od mosta na Bojani, koji bi povezivao Ulcinj i Velipoju, a razdaljina između ova dva mjesta bi se sa sadašnjih 73 svela tek na jedan kilometer. Podsjetimo se da su zvaničnici obje države navodili da bi on trebao biti završen naredne godine. No, radovi nikako da krenu, dok se na Bojani dešava ekocid zbog izlivanja fekalija.

                                                                                                                      Mustafa CANKA

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

Kao što je krajem 16. vijeka Ulcinj postao sigurna luka za berberske gusare, tako je gotovo dva stoljeća kasnije Tripoli toplo prihvatio ulcinjske gusare. U toj autonomnoj oblasti Osmanskog carstva od 1714. pa sve do 1835. godine smjenjivali su se namjesnici iz porodice Karamanli, kod kojih su Ulcinjani uživali povlašćen status. Dubrovački predstavnici su izvještavali da je ,,naročito opasno suprotstaviti se Ulcinjanima ili gusarima koji u Tripoliju uživaju posebnu zaštitu“.

Početkom oktobra 1744. godine gusar Idris, drugi sin Ali Hodže, reis na tripolitanskoj galijici, oteo je u vodama Zakintosa navetu kapetana Agostina Lukinija, koja je prevozila robu iz Ankone za Solun. Na brodu je bilo i 2.000 cekina u gotovom novcu. Kapetan je imao patent, pasoš kiparskog paše i potvrdu dubrovačkog emina na turskom jeziku o porijeklu broda i nacionalnoj pripadnosti posade i kapetana. Međutim, bez obzira na navedeno, reis Idris ga je prisilio na odlazak u Tripoli, gdje je sav teret i novac zaplijenjen, a kapetan i posada poslani su u zatvor za robove.

U junu 1746. godine sultan je naredio beglerbegu Tripolija da oslobodi sedam mletačkih podanika koje je zarobio Ulcinjanin Mehmed-beg.

Dvije godine kasnije, u Valdanosu se usidrio gusar Hadži Mustafa, porijeklom Ulcinjanin, nazivan i ,,gospodar Tripolija“. On je 25 dana harao u ulcinjskom akvatorijumu napadajući brodove Mlečana, Dubrovčana i Napolitanaca.

Ulcinjani su od bega u Tripoliju zatražili da se puste državljani Venecije da, kako su napisali, „ne ostanemo osramoćeni i da se naše age ne kazne zbog gusara“. ,,Ako se ti državljani Venecije ne oslobode, treba da vaši pirati i nas zarobe, zato što se mi, htjeli, ne htjeli, sa našim tartanama i barkama, gdje god da se nađemo, nećemo libiti da ih napadnemo za uvredu učinjenu našem gradu“, ističe se u tom pismu. Nijesu pomogle ni dvije naredbe koje su stigle sa Visoke Porte koje su uručene čelnicima Ulcinja, preko tasta ovog gusara.

Nakon toga glavari Ulcinja su kazali da brodovima iz Tripolija više neće dozvoliti ulazak u ulcinjske vode. No, i u proljeće naredne, 1749. godine, u Valdanosu se nalazio jedan gusarski brod Ahmet-age sa 112 ljudi, koji su te godine napali mletačku tvrđavu u Prevezi i odnijeli im artiljeriju.

U ovom periodu djelovao je i strašni reis Sinan Komina sa svojih 80 ljudi, čije je akcije fermanom osuđivao čak i sultan. Mjere protiv njega, dok je boravio u ulcinjskim vodama, bile su posebno oštre, a zabrana skadarskog sandžakbega, po kojoj stanovništvo ne smije otkupljivati gusarski plijen, čitala se javno tri puta dnevno.

Krajem novembra 1751. godine u dubrovačku luku sklonio se reis Nuh nakon što je u albanskim vodama ugrabio mletačku trabakulu. Ulcinjanin Liho Meta otkupio ju je na licu mjesta i odmah preprodao nekim trgovcima iz Trebinja za 450 cekina. Reis je bio blokiran u dubrovačkoj luci, jer su na njega iz Cavtata vrebale mletačke galije. Petnaestak dana kasnije pridružio mu se i reis Jusuf, koji je harao po Korčuli.

Inače, Ulcinjani su uvijek bili solidarni i nikada nijesu prezali od osvete. Tako se bilježi slučaj u junu 1752. godine kada je vladar Tripolija Mehmed-paša osudio na smrt jednog Ulcinjanina zato što je on prethodno ubio jednog Engleza na moru. Zajednica Ulcinjana u tom gradu, njih osamdesetak, su se odmah sakupili i odlučili da napadnu vladine snage dok još nije ubijen njihov sugrađanin. Nakon što su bombardovali dvorac Mehmed-paše, ubili su njegovog sekretara i nekoliko drugih zvaničnika i vojnika. Vladar se spasio tako što se zatvorio u tvrđavu i pozvao narod da interveniše. Tripoli je pretvoren u bojno polje. U tom sukobu stradali su čuveni reisi Meto Beria, hadži Husein Geri i Sulejman Husaka, dok se najveći broj ulcinjskih kapetana sa svojim brodovima uputio prema Kritu. Nekoliko dana kasnije, 50 ljudi koji su učestvovali u pobuni je uhvaćeno i ubijeno.

Na nove akcije Ulcinjana nije trebalo dugo čekati. U oktobru 1755. godine, reis Idris krenuo je na gusarske akcije sa tartanom i posadom od 110 ljudi, kako navode Mlečani, „ispraćen od aga i tamošnjeg naroda sa mnogo želja“. Nešto ranije je reis Ibrahim Huremi sa 40 ljudi isplovio prema Tripoliju da bi se opremio za gusarenje.

Iz Istanbula je traženo i da se ulcinjski reisi hadži Ibrahim i Redžep, koji su nastavili napadati brodove Napuljskog kraljevstva (čiji je dio bila i Sicilija), zarobe zajedno sa svojim ljudima i nadoknade gubitke. Kada je Ibrahim u proljeće 1757. godine sa svojom tartanom, naoružanom sa 16 topova i posadom od 150 ljudi, krenuo na more, presrela su ga dva napuljska broda i zarobila ga.

Od gusarskih aktivnosti Ulcinjana najviše su stradali mletački brodovi, pa su od straha prestali dolaziti i odlaziti na osmanska pristaništa. Država je ostala uskraćena za veliki prihod. Kako bi spriječio ovu situaciju, 1757. godine Ali-paši, guverneru Tripolija, naređeno je da uskrati gostoprimstvo ulcinjskim gusarima. Iako je on dao to obećanje, Ulcinjani su nastavili sa akcijama. Godinu kasnije, u blizini Krita, ulcinjski brod pod tripolitanskom zastavom, zarobio je jedan italijanski brod. Budući da je to plovilo zaplijenjeno u kritskim vodama, odnosno unutar granica u kojima prema međusobnim dogovorima ne bi smio biti napadnut, ambasador Sicilije u Istanbulu je dobio obavještenje od kadije u Baru o naknadi štete. Ali, do izvršenja nije došlo jer je dizdar ulcinjske tvrđave bio zet tog gusara i dobijao je dio zaplijenjene robe.

U jednom mletačkom dokumentu iz 1761. godine navodi se da su se alžirski, tuniski, tripolitanski i ulcinjski gusari toliko osilili da su u glavnim lukama Sirije i Egipta uspostavili svoje kolonije. Mletački bailo se žali dubrovačkom agentu u Istanbulu da je „lakše raditi sa crnim đavolom nego sa Ulcinjanima preobučenim u Tripolitance“.

Visoka Porta je ukazivala da hrišćanski gusari istovremeno djeluju u osmanskom Sredozemlju, otimaju službenike te države koji putuju do svojih položaja i hvataju svake godine na stotine muslimanskih trgovaca, hodočasnika, pomoraca i obalnih stanovnika.

Tri ulcinjska gusara su 1762. godine zaplijenili tri sicilijanska broda i dovukli ih u Tripoli: Ahmed reis je zarobio brod Sicilijanca po imenu Kristo na Kritu, zajedno sa njegovih 12 ljudi i teretom sapuna, reis Nuh zarobio je svilom natovaren brod drugog sicilijanskog kapetana u luci Angilos, dok je gusar Redžep zarobio sicilijanski brod u luci Navarin. Na zahtjev sicilijanskog ambasadora osmanske vlasti su vratile ova tri broda sa robom i otpustile zarobljene mornare istovremeno tražeći od države da osigura povratak pet brodova (zaplijenjenih kod Valone) i nekoliko stotina zarobljenika iz Tripolija koje su držali Sicilijanci.

Kapetan Ahmet je 1765. u vodama Peloponeza zarobio mletački trgovački brod pod zapovjedništvom kapetana Andree İskarpolija, zajedno s njegovom robom. On je, sa svojih 16 ljudi, koji su od turskih vlasti bili stavljeni van zakona, ubijen u avgustu te godine, kod Zadra.

Kad nijesu mogle oružjem, Engleska i Francuska su sa Marokom, Alžirom, Tunisom i Tripolijem početkom 60-tih godina 18. vijeka potpisale ugovore kojima su se obavezale da će plaćati godišnju kontribuciju kako bi njihovi brodovi bili zaštićeni od sjevernoafričkih gusara. To je učinila i Venecija 22. novembra 1763. godine. Ona se ponadala da će, shodno članu 23 tog ugovora po kojem njihovi gusari ne smiju ulaziti u Jadran, prestati saradnja sa Ulcinjanima u gusarskim akcijama.

Zajednička sudbina povezala je Ulcinj sa sjeverom Afrike. Sredinom 18. vijeka dvije trećine gusara u Tripoliju činili su Ulcinjani, a od 1760. do 1766. godine gotovo sve reisi su Ulcinjani. Njih u akcijama prate albanski mornari. Dana 25. oktobra 1766. godine reis Sejfulah Karakurti je krenuo u pohod s šebekom ,,naoružanim sa stotinu ljudi – pola Maura, pola Albanaca”. Dvije godine kasnije, u avgustu 1768. galija reisa Huseina Spahije, imala je posadu od 36 ljudi: 28 Ulcinjana i 8 Maura.

Pisma francuskih konzula iz Tripolija kažu da se šebek kojim je zapovijedao Ahmet reis otišao na more 4. novembra 1768. da bi se poslije četiri mjeseci vratio praznih šaka. Ponovno se taj brod otisnuo 16. oktobra 1769. pod zapovjedništvom Ulcinjanina Kasema reisa, ali je doživio brodolom na obalama grčkog ostrva Kitera.

Nekoliko godina kasnije svi su se reisi, osim dvojice, vratili iz Tripolija u svoj rodni grad.

(Nastaviće se)