Nemojte mi pričati o kraljevima i njihovim blistavim odorama! U sjajnoj, crvenoj, u mirisnoj i sočnoj odori jedne jabuke, isto tako boravi jedan kralj – crv! Koliko god rano ustanete, sudbina je poranila sat prije vas. Rekao bih da je tajna smrti zapravo direktno povezana sa našom aktivnošću. Čovjek radi, radi, započinje i dovršava, započinje i ne dovršava, dovršava i što ono što nije on započeo… ukratko, bavi se sa toliko nevjerovatno mnogo različitih stvari, da na kraju jednostavno – iščezne. Koliko se može smatrati uspješnim što je svoje postojanje zamijenio za nekoliko fragmenata koje će, neko vrijeme pamtiti drugi; dok i oni ne iščeznu!? Zbog ovakvih značajnih misli i istina, ili misli o istinama, gospodin Hamdo odlučio je da se prestane baviti sa tri stvari koje su ga do tada okupirale: 1. Da sanja o novim odijelima i kraljevskom životu;
2. Da ustaje rano ujutro;
3. Da se bavi ozbiljno bilo čime, osim traženjem načina da izbjegne ozbiljno bavljenje bilo čime.
I tako je njegov život postao veoma jednostavan. Odijevao se u ono što mu se zateklo. Nikada više nije ni pogledao, kamoli kupio nešto za obuvanje ili za odijevanje. Ni cipele od najmekšeg telećeg boksa, kao ni one od krokodilske kože, ni planinarske gojzerice Kastinger, bez premca za duge marševe po grubom terenu, ni neuporedive Nocona boots sa visokom štiklom, od brižljivo štavljene kože strogo zaštićenog arizonskog guštera gila monster, diskretno vezene raznobojnim ukrasnim koncem najboljeg kvaliteta, ni patike, bez obzira jesu li Adidas, ili Nike, ili Puma, ni lake i otporne sandale sa đonom od gume i šarenim remenima od pojačanog padobranskog kevlara, čak ni obične papuče; ni čarape; ni dugačke zimske, ni kratke za svaki dan, ni kupaće gaće; ni potkošulju, ni majice sa kratkim rukavima, takozvane ,,T shirt”, ni rolke ,,dolce vita”, ni one bez rukava, a la Roki I, II, III, IV, V… Ni košulje bez kragne a la Mao, ni one sa uštirkanim oštrim kragnama, ni luksuzne sa tvrdim zaboom na prsima i dignutom malom kragnom za leptir mašne – papillon; ni džempere, makar bili i sasvim laki, pamučni, za svjež ljetnji sumrak, ni one od grube vune, za skijanje, ni mornarske, one štrikane prozeblim rukama usamljenih irskih djevojaka, u koje su upleteni njihovi snovi o momku očiju zelenih kao rodne irske livade u kojima sjede dok sanjare; ni sakoa od engleskog tvida, sa pojačanim zakrpama na laktovima, za kancelariju, ni svečana odijela od mohera, ni crni frak sa kragnom od crne kašmirske svile; razumije se, isto tako, da više nikada nije ni mislio o nikakvim kapama, polucilindrima, kaubojskim “Stetson” šeširima od dva galona, sombrerima iz Chihuahua planiskih sela u Meksiku, šarenim povezima oko glave za finale kakvog ATP teniskog turnira, čak ni o običnom džokejskom kačketu.
Ne spava, da se ne bi budio prekasno, kako ga sudbina ne bi preduhitrila. Ako ipak zadrijema, dugo ostaje u postelji, da sudbini dosadi čekanje na njega.
Ne bavi se ničim, ako postoji i najmanja šansa da ga to čime se bavi nadživi.
Znam da vam je sve ovo smiješno, da ne kažem potpuno besmisleno. Ali ako je sva razlika u životu svedena na to da se osjećate kraljevski zbog svoje odore, ili vrijedni zato što rano ustajete, ili važni, zato što iščeznete u nepreglednoj raznovrsnosti onoga na šta proćerdavate svoj život, onda je ozbiljno pitanje za koji od ta dva načina života možete reći da je to upravo vaš život!?
Gospodin Hamdo, moj dalji rođak, već godinama sjedi u svom stanu i živi samo svoj život, poslije svog posljednjeg skoka, – ,,lasta, zatvorenih očiju” – u rijeku Bosnu sa drvenog mosta kog odavno više nema.
Ferid MUHIĆ