Povežite se sa nama

FOKUS

Ruski računi

Objavljeno prije

na

Opet je ,,vanredna situacija” bila povod dolaska Sergeja Šojgua u Podgoricu. U zatvorenom krugu povjerljivih zvaničnika razmotrene su teškoće ruskih investitora. Čiji je Šojgu vanredni pregovarač – ruskih vlasti i/ili multimilijardera Olega Deripaske? Biznis u ruskom stilu ne poznaje takvu dilemu. Deripaska nikada nije poricao da se obogatio zahvaljujući vezama s elitom na vlasti. U Crnoj Gori, najavio je Šojgu još prošlog novembra, ruske kompanije su zainteresovane i za izgradnju energetskih objekata, kao i otvaranje ruske banke radi ,,efikasnije i operativnije saradnje”. Deripaska je najkrupnji igrač, stožer ruskih ambicija u Crnoj Gori i Moskva ne želi da bude izbačen iz igre; to je nadležnost i prioritet za Šojgua. Funkciju i format Šojgua u vremenu i prostoru (službeno je ministar za poslove civilne odbrane, vanredne situacije i saniranje posljedica katastrofa u Vladi Vladimira Putina) nemoguće je razumjeti bez biografskih činjenica. Iako ne-Rus, Šojgu je rekorder po neprekidnom statusu u Vladi Ruske Federacije. Preuzeo je 1991. poslove koordinacije u vanrednim situacijama. Od 1996. je Šojgu član Savjeta nacionalne bezbjednosti, upućen u državne, vojne i poslovne tajne, kao i djelatnost ruskih obavještajnih službi. Dobio je 2003. i čin generala-armije (četiri zvjezdice).

General Šojgu je 2004. objavio podatke o novcu iz 1990-ih: ,,Kada je srpski i crnogorski biznis, u vrijeme sankcija, prebacio većinu novca u Rusiju, kod nas niko nije govorio da su to prljave pare zarađene na ratu. Mi smo pokušavali da što više pomognemo da se razvije crnogorski biznis”.

Na takvo porijeklo savremenih crnogorsko-ruskih odnosa Šojgu je podsjetio u jeku pregovora oko prodaje Kombinat aluminijuma Podgorica i kada se, u crnogorskoj javnosti, potegnulo egzegetsko pitanje Deripaskinih para.

BEKGRAUND KGB-a: Još 1992. Deripaska je uz pomoć državnog preduzeća Vojenaja investiciono-torogovaja kompanija (VITK), gdje je bio angažovan kao finansijski konsultant, osnovao RosAljuminProdukt i šireći mrežu filijala i privilegovanih kompanija narednih godina postao aluminijumski magnat. U VITK-u je Deripaska, tvrde ruski mediji, ,,uspostavio tijesne neformalne kontakte sa specijalnim službama, koje nijesu prekinute do danas”. Izvještavalo se ne samo o faustovskom odnosu Deripaske sa tajnim službama, već i o privatizacijama ,,u kojima su njegovi konkurenti bili krivično gonjeni, zatvarani ili su ginuli na krajnje tajnovit način”. ,

,Spreman sam da svoje kompanije ustupim državi Rusiji, ukoliko to bude potrebno. Pa ja sam dio te države i nemam drugih interesa”, kazao je 2007. Deripaska. Njegova imovina se tada procjenjivala na 16,8 milijardi eura. Deripaska je autor članka Strategija Rusije u 21. vijeku, objavljenog 2001. u listu Vedomosti, gdje predlaže reformu ,,iz of-šor u on-šor model” ruske ekonomije, putem legalizacije kapitala ruskih oligarha u inostranstvu (oko 200 milijardi eura). Deklarisao se, u članku za Vremja MN, kao protivnk ulaska Rusije u Svjetsku trgovnsku organizaciju (WTO) ,,pod žestokim uslovima”; takvi stavovi izgleda da su respektovani u Kremlju, jer Rusija još nije član WTO-a.

Ekspanzija ruskog biznisa, uključujući i Crnu Goru, neodvojiva je od potpore Službe vnešnej razvedki (SVR), transformisane Prve glavne uprave KGB-a koja se bavi spoljnom špijunažom. Raniji direktor SVR-a, general-pukovnik Sergej Lebedev, u barem jednom navratu je (juna 2007) posjetio Crnu Goru.

Djelatnost SVR-a (opširnije u boksu) je od 1991. do 1996. ustrojio njen prvi direktor Jevgenij Primakov, kasnije ministar spoljnih poslova i 1998-1999. premijer. Od 2001. Primakov, nekada pripadnik KGB-a (ima i obavezni vojni čin: general-pukovnik), predsjednik je ruske državne Trgovinsko-industrijske komore, transmisije SVR-a. U vrijeme prodaje KAP-a, Primakovu je u Podgorici 2004. štampana knjiga Uspomena premijera, u prijevodu – Milana Roćena. Predgovor napisao – premijer Milo Đukanović. To nas vraća na početak savremene crnogorsko-ruske priče, u 1990-te. Tada je Roćen bio u Ambasadi SRJ u Moskvi, 1992. kao politički savjetnik, a od 1993. do 1997. otpravnik poslova. U doba sankcija protiv SRJ nije samo crnogorski biznis, kako je kazao Šojgu, ,,prebacio većinu novca u Rusiju” već je prebačanje para bilo obostrano; i niko u Moskvi i Podgorici nije postavljao pitanja o porijeklu toga novca. U Crnoj Gori je, uglavnom za Ruse, kopiran of-šor model s Kipra. Šampion ruskog of-šor biznisa oduvijek je bio Deripaska koji je na Kipru još 1992, otvorio prvu of-šor firmu Alpro Aljuminiam prodakts limited. Rusi su u crnogorskim of-šor bankama, uoči njihovog zatvaranja pod američkim pritiskom, imali 1,8 milijardu eura. Preko tzv. korespodentskih računa uplate iz Rusije ili s drugih adresa su išle na neku od postojećih crnogorskih banaka, kod kojih su of-šor banke imale otvorene račune i gdje se podizala gotovina. Kroz crnogorsku of-šor praonicu novca prošlo je, procjenjuje se, četiri milijarde eura ruskog novca.

POLITIKA I BIZNIS: Drugi ciklus crnogorsko-ruskog biznisa poklapa se s novom, ambasadorskom, epizodom Roćena u Moskvi od 2003. godine. Do kraja Roćenovog mandata 2006. nije prodat samo KAP, Rudnici boksita, te nekoliko hotela, već je otpočela zlatna groznica kupoprodaje nekretnina. Najunosniji komercijalni aranžmani, obavijeni velom misterije, navodno su glavni razlog zbog kojih zvanična Moskva nije pravila Crnoj Gori probleme da postane nezavisna država. Malo ko iz crnogorske elite nema neku, još aktuelnu, ,,kombinaciju” sa Rusima. Evo nekoliko primjera: Svetozar Marović istupa kao lobista investicija Miraksa i Sergeja Polonskog u Budvi; Duško Knežević, vlasnik Atlas grupe, proljetos je u Moskvi otvorio svoju ABM banku; Aco Đukanović, većinski vlasnik Prve banke CG, u firmi Investnova (čiji je osnivač) radi sa ruskim državljanima Olgom Bolšakovom, Aleksandrom Kuzkinom, Vjačeslavom Arakelijanom… Strahovanja da bi Rusi, Deripaskinom kupovinom KAP-a i zbog drugih investicija i isprepletenih veza u crnogorskom establišmentu, mogli ozbiljnije da utiču na politički proces u Crnoj Gori zasad se nijesu obistinila. Ali, to ne znači da je takva opcija sasvim isključena. U diskretnim spoljno-političkim operacijama Deripaska nije bez iskustva. U jesen 1999. navodno je bio umiješan u kampanju proruskog kandidata Leonida Kučme za predsjednika Ukrajine. Deripaska je, preko veza s tamošnjim oligarhom Viktorom Pinčukom (zet Kučme), te šefom ukrajinske tajne službe Valerijem Pustovojtenkom, doprinio pobjedi Kučme, te pokušaju Pustovojtenka da postane premijer. To je izazvalo buru u Ukrajini, pa je, na talasu antiruskog revolta, Viktor Juščenko (krajem 1999) postao premijer a kasnije i predsjednik. Moskva nije odustajala od Deripaskinih usluga u Ukrajini. Putinovim ukazom je 2001. Deripaska imenovan za člana komiteta obilježavanja Goda Ukraini u Rusiji. Velikoruski stavovi Deripaske očitovali su se još 1995. kada je u jednom izbornom ciklusu finansirao kampanju Liberalno-demokratske partije Vladimira Žirinovskog.

U odnosu na Crnu Goru, neke intrigantne činjenice oko Deripaske zasad su samo hronološke, ali su vrijedne pažnje. Deripaskina tužba protiv Crne Gore, teška 300 miliona eura, podnijeta je u periodu kada je postalo jasno da će uslijediti crnogorsko priznanje nezavisnosti Kosova. Navodno, Deripaski su trebale tri godine da ustanovi da su mu, kako tvrdi, podvaljene lažne fakture kupoprodajnog ugovora. U to je teško povjerovati i to ne samo zbog toga što Deripaska ima prvoklasne pravnike. Još od kraja 1990-ih Deripaska je od KGB veterana ustrojio privatnu službu bezbjednosti, koju ruski mediji klasifikuju na informativno-analitičku grupu, operativnu grupu (nadgledanje partnera i konkurenata, provođenje aktivnih mjera dezinformisanja), te netvork ,,slijepih agenata” (plaćenih lobista i izvora informacija) u Rusiji i inostranstvu. ,,Imam potrebu za koncentrisanim informacijama”, objasnio je Deripaska. Nezavisno od hronologije i mogućih podudarnosti, s obzirom na status Deripaske u ruskoj nomenklaturi, teško je pretpostaviti da je tužba protiv Crne Gore podnijeta bez prethodnih konsultacija i saglasnosti zvanične Moskve.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZULTATI POPISA: Svih nas ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori

 

 

Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.

Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.

U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika.  U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.

Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.

Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.

Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.

Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.

Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.

Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti.  I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.

Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…

Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.

Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke  (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim  6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.

Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.

To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.

Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.

Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.

U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.

U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).

Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.

Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!

Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UZ PROTIVLJENJE CBCG, BEZ SAGLASNOSTI EK, PONOVO USVOJEN ZAKON O RAZVOJNOJ BANCI: Vladina igračka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je naći stručnjaka koji se protivi ideji formiranja razvojne banke.  Još teže onoga ko bez primjedbi podržava model za koji su se opredijelili Vlada i vladajuća većina, skrivajući potencijalne rizike svog nauma

 

 

Glasovima 42 poslanika vladajuće većine u Skupštini je i drugi put usvojen Zakon o razvojnoj banci, nakon što ga je predsjednik države, krajem avgusta, vratio parlamentu na ponovno izglasavanje. Jakov Milatović  sada je dužan da potpiše novi Zakon.

Prema usvojenom zakonu, osnivač razvojne banke biće Vlada, a banka će  preuzeti sve poslove, imovinu i zaposlene sadašnjeg Investiciono-razvojnog fonda (IRF). Fond će biti ugašen čim se banka upiše u Centralni registar privrednih subjekata, a njegova imovina, 90 miliona eura, postaće osnivački kapital nove banke.

Transformacijom IRF u razvojnu banku planira se primjena dodatnih podsticaja konkurentnosti crnogorske privrede kroz intenziviranje pristupa grantovima dostupnim kroz EU fondove, najavljivali su predlagači ovog Zakona iz poslaničkog kluba pokreta Evropa sad. “Jedna od ključnih prednosti transformacije IRF u razvojnu banku odnosi se na unapređenje modela finansiranja na bazi pristupa EU fondovima, s posebnim fokusom na kombinovane modele koji uključuju i značajne grant komponente”, navedeno je u obrazloženju prijedloga zakona uz očekivanje da će buduća državna banka više pomagati izvoznicima, proizvođačima i poljoprivrednicima.

Najavljuje se i, takođe izdašnija, podrška razvojnim regionalnim projektima. Prema usvojenom Zakonu, Vlada će izdavati garancije na cjelokupan iznos kredita plasiranog iz razvojne banke za projekte koji, prema ocjeni izvršne vlasti, budu doprinosili razvoju određenih područja i djelatnosti, ili će banci nadoknađivati eventualne gubitke. Po slovu novog Zakona, za razliku od komercijalnih banaka, razvojna banka ne posluje sa primarnim ciljem ostvarenja dobiti, a očekivani profit od poslovanja neće ići akcionaru (Vladi) već će se ulagati u dalji razvoj.

Ideja o osnivanju razvojne banke nije nova. Prethodni predlagači su se najčešće fokusirali na sada prihvaćeni model transfromacije IRF u razvojnu banku ali izvršne vlasti ni jednom nijesu zagrizle da uđu u realizaciju te ideje. Zanimljivo je da je prethodnu, nesupješnu, inicijativu za formiranje razvojne banke pokrenuo tadašnji poslanik Branko Radulović a da je ona odbijena od strane Vlade Zdravka Krivokapića.

“Ministarstvo finansija i socijalnog staranja smatra da treba nastaviti sa jačanjem regulatornih i institucionalnih kapaciteta IRF-a i reformom kreditne politike IRF-a, a ideju o transformaciji IRF-a i stvaranju nove institucije na tržištu razmotriti u nekom od narednih ciklusa kreiranja ekonomske politike”, piše u tadašnjem mišljenju Vlade. Ministar finansija u toj vladi bio je aktuelni premijer Milojko Spajić.

Evo je, izgleda,  došlo vrijeme za razvojnu banku. Tim prije što je proistekla iz partije kojoj je Spajić na čelu.

Tri su osnovne razlike između buduće razvojne banke i sadašnjeg Investiciono razvojnog fonda. Dok jedni u tome vide njenu šansu i pogodnost za buduće korisnike kredita a, tako, i  razvoj crnogorske privrede, drugi se plaše mogućih zloupotreba. Prisjećajući se, uz ostale zamjerke, i neslavnog završetka prethodnih banaka kojima su većinski vlasnici  bili država i državna preduzeća.

Među skeptične možemo ubrojati i Savjet Centralne banke Crne Gore kao i Delegaciju EU u Podgorici. Od njih smo početkom septembra saznali da, iako je to bilo očekivano i vjerovatno neophodno, izvršne i zakonodavne vlasti u Podgorici nijesu konsultovale Evropsku komisiju prilikom pripreme i usvajanja Zakona o razvojnoj banci.

Iz Delegacije EU uvijeno, a iz Savjeta CBCG eksplicitno, stigao je stav da pojedine odredbe tog Zakona nijesu usaglašenje sa pravnim tekovinama EU. U Skupštini smo čuli  mišljenja predstavnika opozicije po kojima je Zakon o razvojnoj banci u suprotnosti sa Ustavom Crne Gore. Na sve te primjedbe iz vladajuće većine su odgovorili kako će se zakon popravljati i dotjerivati  “u hodu”. Uglavnom podzakonskim aktima koje treba usvojiti da bi cijela priča o razvojnoj banci prestala biti priča a postala finansijska realnost u Crnoj Gori.

Vratimo se spornim mjestima. Za razliku od Fonda, banka će moći da sakuplja depozite fizičkih i pravnih lica. Za početak, to znači da bi Vlada državne depozite mogla premjestiti iz komercijalnih u buduću razvojnu banku. Isto bi moglo biti sugerisano/naređeno i državnim preduzećima. Tako bi se raspoloživa sredstva u razvojnoj banci mogla dramatično uvećati dok bi mogla biti umanjena profitabilnost ili čak ugrožena likvidnost makar nekih komercijalnih banaka koje posluju u Crnoj Gori. Zaživi li u punoj mjeri, novi zakon bi omogućio i građanima da svoja sredstva deponuju u razvojnu banku. Vjerujući da će ona tamo biti sigurnija nego bilo gdje drugo. A nije tako.

Usvojeni zakon predviđa (član 4) da država garantuje za obaveze razvojne banke osim za depozite! Za deponente ne važe ni garancije koje imaju u “običnim”, komercijalnim bankama gdje im, na primjer, sigurnost ušteđevine garantuje Zakon o zaštiti depozita i istoimeni Fond. Iz njega su, sjetimo se, sa približno 100 miliona eura najvećim dijelom obeštećeni klijenti banaka u vlasništvu Duška Kneževića nakon njihovog posrnuća.

“Postavlja se i pitanje da li će deponenti koji nijesu dovoljno informisani biti u mogućnosti da razlikuju Razvojnu banku od ostalih kreditnih institucija, u koju će plasirati sredstva motivisani očekivano većim kamatnim stopama, rukovodeći se time da je riječ o državnoj kreditnoj instituciji gdje su im depoziti garantovani, ne znajući da nemaju pravo zaštite depozita, u skladu sa Zakonom o zaštiti depozita, odnosno da za njihove depozite neće garantovati Fond za zaštitu depozita”, navodi se u Mišljenju Savjeta CBCG koje su u Vladi imali prije nego je Zakon prvi put usvojen. Ali,  taj dokument nijesu predočili poslanicima.

Dodatno, iz CBCG upozoravaju da bi se pravom razvojne banke na prijem depozita moglo “ugroziti jedno od osnovnih principa funkcionisanja razvojnih državnih finansijskih institucija” -,načela nekonkurencije sa bankarskim sektorom.

“Ova institucija (razvojna banka – prim. Monitora) bi se stavila u privilegovani položaj u odnosu na banke koje su dužne da ispunjavaju sve regulatorne zahtjeve koji se odnose na njih i da pritom uplaćuju naknade po osnovu doprinosa za Fond za zaštitu depozita i Sanacioni fond u skladu sa zakonom. Stavljanjem u privilegovani položaj instituciju koja podliježe manjim prudencijalnim zahtjevima u odnosu na ostale učesnike na finansijskom tržištu moglo bi da dovede do narušavanja stabilnosti finansijskog sistema, posebno uzimajući u obzir njenu veličinu…”, naveli su iz CBCG a Vlada i parlament – prećutali.

Sjećanja na staru deviznu štednju a potom i na mrežu paradržavnih štedionica koje su opljačkale građane Crne Gore (Jezda, Dafina, Inos banka…) bude nespokoj. I morale su biti dovoljan razlog da se ovim zakonskim odredbama pristupi sa mnogo više pažnje, ozbiljnosti i znanja.

Slične dileme vezane su i za pravo razvojne banke da obavlja platni promet. Takvu mogućnost – pravo da otvaraju račune klijentima preko kojih se vrše naplate potraživanja, isplate računa, plata, poreza… – nemaju razvojne banke koje su mogle poslužiti kao primjer predlagačima novog zakona. Uz to, opominju iz CBCG, važećim EU direktivama “nije data mogućnost da pružaoci platnih usluga, odnosno platnog prometa budu i subjekti kao što je predložena Razvojna banka”.

Da li bi to nesaglasje sa EU standardima i direktivama moglo uticati i na očekivani priliv sredstava iz EU fondova na koja promoteri razvojne banke bezrezervno računaju? I šta ako tog novca ne bude? Tim prije što smo već čuli naum izvršnih vlasti da se neki najavljeni projekti (naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice…), čiji gabariti prelaze realne mogućnosti Crne Gore, značajnim dijelom finansiraju preko razvojne banke. Ne bi bilo prvi put da stvarni novac državnih preduzeća, po naređenju odozgo deponovan na računima kod određenih (uglavnom državnih) banaka,  pojedu tuđi megalomanski projekti.

Treća, jednako važna razlika između IRF-a i buduće razvojne banke jeste pitanje imenovanje upravljačkog kadra i kontrola poslovanja. Iz tog procesa će, kada je buduća banka u pitanju, biti isključeni ne samo CBCG već i parlament. Za imenovanje Nadzornog i Upravnog odbora, koji će upravljati bankom i račune polagati isključivo vladi, predviđena je jedna teško prevodiva šema čija je suština da oni samo određuju kriterijume i međusobno se biraju na funkcije. CBCG, kao  monetarna vlast, u tom procesu nema nikakvo učešće. Dok, recimo, ima pravo veta na imenovanje članova top menadžmenta svake od komercijalnih banaka koje posluju u Crnoj Gori.

Zapravo, iz CBCG ne moraju znati ni kome razvojna banka daje kredite, ni koliki su iznosi u pitanju. Pošto, ako se nešto ne izmijeni tzv. podzakonskim aktima,  razvojna banka nema obavezu dostavljanja podataka za Registar kreditnih zaduženja koje vodi CBCG. Umjesto toga, navodi se u mišljenju Savjeta CBCG, Zakon predviđa da se javnost rada razvojne banke “ostvaruje dostavljanjem izvještaja o radu i godišnjih finansijskih iskaza sa mišljenjem revizora Vladi na upoznavanje, kao i objelodanjivanjem uslova za korišćenje sredstava Razvojne banke”.

Mogu li najavljene niže kamate i duži rokovi otplate (sve su to za sada samo obećanja) za finansiranje razvojnih projekata države, privrednike i poljoprivrednike nadomjestiti moguće rizike. Podsjetimo, razvojna banka će, samo sa imovinom IRF-a, biti veća od značajnog broja postojećih komercijalnih banaka, od kojih su neke i sistemske, što znači da mogu da utiču na kretanja u ukupnom finansijskom i privrednom sistemu Crne Gore.

Dok to ne saznamo, ostaje da se divimo vlastima koje su još jednom pokazale sposobnost da i najbolje, već sasvim razrađene ideje, pretvore u rizičnu praksu. Uz bojazan da bi nas nova igračka u vladinim rukama mogla (pre)skupo koštati.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo