Izbjeglički kamp u Podgorici nije teško naći. Samo treba pratiti kako zgrade postaju sve niže i neuglednije kako se bližite odredištu. Tamo gdje ciglu zamjenjuje lim, daska, karton i iverica, a oblaci prašine prate svakog prolaznika – dom je Romima, Egipćanima i Aškalijama, koji su u Crnu Goru došli prije – čitavu deceniju. Danas ih u kampu na Koniku živi hiljadu i po. U bijedi. Napravljen je vrtić za njihovu djecu. I škola. I ambulante u koje dolaze ljekari iz podgoričkih domova zdravlja. No, njihov „privremeni” boravak nikako da preraste u nešto trajno. Ili povratak na Kosovo, ili da postanu dio Crne Gore. Građani s dokumentima. I svim pravima i obavezama. Njihov status se godinama ne rješava. POŽAR KAO OPOMENA: Tek kada se desi neka tragedija – crnogorsku javnost zainteresuju slike kampa s Konika. I onda opet utonu u zaborav. Nedavna tragična smrt desetogodišnje Lindite i petogodišnje Vaide Osmani, čiji su životi nestali u plamenu baraka u kojima su živjele – ponovo je pokrenula priču o kampu na rubu grada. Priča je trajala – dva dana. Trećeg su je već, kako to obično i biva, gotovo svi zaboravili. No, na vidjelo su makar ponovo izašle njihove nevolje. ,,Stanje u kampu Konik jako je složeno i teško”, objašnjava Željko Šofranac, direktor Zavoda za zbrinjavanje izbjeglica, u razgovoru za Monitor. U pitanju je socijalni problem, „sa svim posljedicama koje se mogu desiti i koje se dešavaju”, kaže.
Šofranac tvrdi da privremeno rješavanje podrazumijeva sinhronizovano učešće crnogorskih institucija koje se bave ovim pitanjima. „Trajno rješenje je da se ovaj kamp izmjesti – i da se, onima koji hoće da se vrate na Kosovo – omogući povratak, a drugima stvore uslovi za socijalnu inkluziju u Crnoj Gori, uz pomoć lokalnih samouprava”, kaže Šofranac. No, dok priča ne krene tim tokom u kampu valja živjeti. Predstavnik UNHCR-a Serž Dukas prije nekoliko dana upozorio je na stanje u tom naselju. „U kampu Konik 1 u Podgorici neophodne su velike popravke kako bi se obezbijedili bolji uslovi stanovanja. UNHCR je proteklih godina ukazivao nadležnim državnim organima na potrebu da se unaprijede životni uslovi i, zajedno sa drugim organizacijama Ujedinjenih nacija, lobirao za međunarodno finansiranje izgradnje novih stambenih objekata. Međutim, u Podgorici ništa konkretno nije preduzeto i situacija se pogoršala ispod bilo kojih prihvatljivih životnih standarda”, rekao je Dukas podgoričkim medijima.
PRIVREMENO – ZA STALNO: U koničkom je kampu 41 baraka. U svakoj osam soba. Po 15 kvadrata. U barakama nema tekuće vode. Vode ima u četiri zajednička „sanitarna bloka”. Kamp je izgrađen kao privremeni smještaj još 1999. godine i stanje infrastrukture ubrzano se pogoršava. Oronule su barake, elektro i kanalizaciona mreža. „Osim redovnog održavanja koje se tokom godine obavlja preko Zavoda za zbrinjavanje izbjeglica, nijedno znatnije poboljšanje ne zavisi od dobre volje UNHCR-a ili Crvenog krsta Crne Gore”, rekao je Dukas. Vrijeme je da država Crne Gora ovo pitanje stavi na dnevni red. No, to sporo ide. Iako je Crna Gora nezavisna država, koja je priznala nezavisnost Kosova, ljudi koji su izbjegli odatle još se nazivaju „interno raseljenim licima”, što nije u skladu s njihovim stvarnim statusom.
Željko Šofranac, prvi čovjek Zavoda za zbrinjavanje izbjeglica objašnjava: “U momentu njihovog dolaska s Kosova 1999. godine, oni nijesu prelazili međunarodno priznatu granicu jer su tada Srbija i Crna Gora bile jedna država, te su dobili status interno raseljenih. A 20. juna 2006. godine vlada je donijela Odluku o privremenom zadržavanju statusa i prava raseljenih i interno raseljenih lica u Republici Crnoj Gori”. Šofranac tvrdi da je to bilo privremeno riješenje, a planirana je ponovna preregistracija. „Nakon toga Vlada Crne Gore će utvrditi smjernice za rješavanje statusa ovih lica”, najavljuje Šofranac. Dok čekaju da se stvar pokrene s mrtve tačke i smjernice sa papira presele u život – humanitarna pomoć namijenjena stanovnicima kampa na kraju grada – polako kopni. I pitanje je do kada će je biti.
POMOĆ SVE MANJA: „U kampu Konik u najvećoj mjeri humanitarnu pomoć daje UNHCR, zajedno sa Crvenim krstom Crne Gore. Ali to nije dovoljno, jer se pomoć drastično smanjuje, što pogađa i ostalu raseljeničku populaciju. Naravno i Zavod za zbrinjavanje izbjeglica na razne načine pomaže ovim i drugim raseljenicima”, navodi Šofranac. Menadžer Crvenog krsta zadužen za kamp na Koniku Mensud Krpuljević potvrđuje da stanovnicima kampa ekipa Crvenog krsta – pomaže najviše što može. Vode računa da škola, vrtić i ambulanta funkcionišu. Da imaju struje i vode, da je kanalizacija u redu. Zaposleni u Crvenom krstu održavaju i kurseve prve pomoći, radionice o HIV-u, žene imaju svoj kutak za povjerljive razgovore, a djeci priređuju časove muzičkog. No, kada časovi, za one koji ih žele pohađati, prođu, treba od nečega i živjeti. „Snalaze se. Malo od humanitarne pomoći koju im dijelimo, malo od nadnice za fizičke poslove koje rade po gradu i okolini, malo od preprodaje onoga što nađu u kontejnerima”, objašnjava Krpuljević. U baraci Crvenog krsta u središtu kampa – živo je. Osim uposlenih u CK, tu su i ljudi iz drugih organizacija koje pomažu nevoljnicima sa Konika. Dogovaraju se šta i kako dalje, kako iz smanjene pomoći izvući što više za ove ljude. Svaki čas pokuca po neko od stanovnika kampa s pitanjem, molbom ili, tek, pozdravom onima koji brinu o njima. No, niko ne može da im pomogne koliko država Crna Gora koja treba, konačno, da presiječe i odluči kako da ove ljude izvede iz bijednih udžerica u kojima se često gladuje, a ne tako rijetko i strada.
Marijana BOJANIĆ