Slamaju se svjetovi. Strah je zahvatio i Vašingtin i London i Moskvu. Samo se u dnevniku RTCG smjenjuju srećna lica i čitaju dobre vijesti. U takvoj bi zemlji svi da žive.
Svijet se trese jer nije jasno šta će doći nakon loma. Ovo su samo obrisi i jedino je jasno da dosadašnje mjere nijesu zaustavile propast. Finansijski sistem je, poslije teškog srčanog udara, na aparatima, kaže Džordž Soros, čovjek koji je davno prozreo stanje stvari i na tome napravio novac.
Sudbina Sitigrup i Banke Amerika, koje su u minusu hiljade milijardi, pokrenula je u SAD do juče nezamislivo – nacionalizaciju banaka.
Prije mnogo mjeseci kada se krize tek naslućivala, kada je bankrotirao Enron, ponos Reganovog i Bušovog neoliberalnog poretka, čuveni američki profesor Pol Krugman, izjavio je da taj događaj zasjenjuje čak i 11. septembar.
Enron je bio uvod: krenulo je rušenje finasijskih imperija, ortkrivene su piramidalne prevare, Madofa i ostalih koji su uzeli milijarde na šemama sličnim Jezdi i Dafini. Sada vidimo kako je trošan poredak stvaran na mitu svemogućeg tržišta i deregulacije.
Neoliberalni model doveo je svjetsku privredu do bankrota. ,,Mi smo u krizi koja je najozbiljnija od tridesetih godina prošlog vijeka i različita od drugih kriza koje smo osjetili tokom našeg života”, rekao je Soros.
Veliki sitemi protraćili su ogromna sredstva privrede i građana kroz loše plasmane. Krugman te velike banke koje su spiskale milijarde naziva zombi bankama, ili fatamorganama. Kaže da teret njihovog spašavanja ne smije pasti isključivo na poreske obveznike. I akcionari moraju platiti – tako što će se banke nacionalizovati.
Dakle, nije cilj samo da se spasi finansijski sistem, već da se podijeli teret krize, da cijenu plati i klasa koja posjeduje bogatstvo, koja je najodgovornija.
Ne može se dozvoliti privatizacija profita, a socijalizacija gubitaka. Tako nema ni pravde, ni napretka. Britanci su prvi krenuli u nacionalizaciju, a sada i Amerika – nacionalizovano je 40 odsto Sitigrup. Obama, pored toga, različitim ekonomskim i socijalnim mjerama pokušava da pomogne stvarne žrtve krize, siromašne i srednju klasu, one milione koji su izgubili poslove, stare koji su ostali bez penzija.
Dok u svijetu traže modele da cijenu krize plate i oni koji su je prizveli, Đukanović račun ispostavlja žrtvama. Ovdje plaćaju one desetine hiljada u zoni siromaštva, ostaci srednje klase, ljudi koji su izgubili poslove u propalim obodima i dakićima, mali i srednji biznis, stari i nemoćni…
Naša vlast nagrađuje proizvođače krize. Tako su 44 miliona naših para otišla Đukanovićevoj banci. Premijeru, bratu i kumovima ni dlaka moći s glave nije odletjela zbog loših poslovnih odluka.
Braća Đukanović su banku naduvali na mišiće, tako što su koristeći moć preuzimali komintente od drugih, tako što su državna sredstva preusmjeravali svojoj banci, tako što su propagandnom kampanjom gromoglasnijom od referendumske privukli ogroman broj malih štediša. U provincijsku filijalu slila se velika količina našeg novca, koju su majstori plasirali u propale projekte kumova, kao što je onaj na ostrvu Sveti Nikola.
Licu s Interpolove potjernice dali su kredit od dvadesetak miliona eura, da bi protivzakonitom intenzivnom gradnjom uništio jedino crnogorsko ostrvo na otvorenom moru. Ili, možda, momci i nijesu imali namjeru da grade. Možda su preko fiktivnog projekta samo iz banke izvukli novac, koji su prethodno uzeli od građana i privrede. Možda je Cane samo pozajmio ime za tu transakciju. Koliko je još drugova izvuklo pare iz Prve banke za projekte koji se nikada neće realizovati.
Prva banka je najgora verzija onih Krugmanovih zombi banaka, to je piramidalna tvorevina koja je fiktivnim projektima razbila finansijski sistem zemlje. Sistem koji je prije nego što su Đukanovići krenuli u bankare bio motor razvoja države. Mukom stečeno povjerenje raspršilo se preko noći, stotine hiljada depozita povučeno je i iz drugih banaka, nakon što je pukla imperija našeg gospodara. Koliko će se još novca preliti u njegove fatamorgane.
Umjesto odgovornosti onih koji su zemlju doveli do ruba (po koji put), naši kvaziliberali s Đukanovićem na čelu traže još jedan mandat. Koga će iznenaditi ako ih glasaju njihove žrtve, sirotinja koja ih kreditira već dvadeset godina da bi od Crne Gore napravili pusto polje nepravde.
Milka TADIĆ MIJOVIĆ