Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM I KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Srbiji su potrebna nova lica sa harizmom, ugledom i hrabrošću

Objavljeno prije

10 mjeseci

na

U vrijeme vladavine SNS pitanje decentralizacije Srbije, a samim tim i autonomije Vojvodine nije uopšte tema- jer je besmisleno govoriti o decentralizaciji vlasti kada je sva vlast u rukama jednog čovjeka

 

 

MONITOR: Završeni su lokalni izbori u Srbiji,  održani i u velikim gradovima Beogradu, Novom Sadu i Nišu…Pobjednik je Vučićeva SNS sa partnerima, a opozicija pokušava da dokaže pobjedu u Nišu, Čačku i dvije-tri beogradske opštine.Izlaznost je bila niska. Kako ocjenjujete okolnosti pod kojima su održani  izbori i njihove rezultate?

POPOV: Razloge za malu izlaznost treba tražiti pre svega u zasićenosti  birača stalnim izborima koji se kod nas održavaju najmanje jednom u dve godine, a da se pritom ništa ne menja- odnosno menja se na gore. Opoziciono nastrojeni birači su tako izgubili veru da svojim izlaskom na izbore i zaokruživanjem bilo koje liste išta  mogu značajnije promeniti. Zbog svih malverzacija koje vlast čini da bi po svaku cenu pobedila čak i u svakoj mesnoj zajednici, kod većine građana je preovladalo mišljenje da se demokratskim putem ne može doći do bilo kakvih promena, a kamoli do odlaska ove garniture sa političke scene. Spisak nepravilnosti i zloupotreba koje je na parlamentarnim i delimično lokalnim izborima u decembru 2023. godine sačinila posmatrčka misija OEBS-a ODIHR je samo deo repertoara zloupotreba koje čini vladajuća koalicija, pa se i na njihovom otklanjanju u međuvremenu nije skoro ništa uradilo.

Rezultatu je doprinelo i nejedinstvo i javno prepucavanje opozicionih stranaka oko toga da li izbore treba bojkotovati ili pod ovakvim uslovima izaći na njih.

MONITOR: U Novom Sadu je opozicija (sem Kreni-promeni Save Manojlovića), nastupila jedinstveno ne obazirući se na dio stranačkih centrala koje su bile za bojkot. Rezultat koji se iz tog jedinstva mogao očekivati, izostao je… Čime se to i kako može objasniti?

POPOV: Činjenica da je u Novom Sadu, drugom gradu po veličini u Srbiji, opozicija izašla na izbore jedinstvena, probudila je nade da bi Novi Sad mogao biti jedan od prvih gradova u kojima bi koalicija okupljena oko SNS mogla izgubiti izbore. Međutim, baš to što su svi, sem Save Manojlovuća, izašli zajedno je bio ujedno i minus jer građanski orijentisani birači nisu mogli da “svare” činjenicu da je u tom zbiru, pored originlnog lokalnog pokreta Bravo i nekoliko građanskih stranaka,  bilo i previše desno i nacionalno orijentisanih stranaka, ili stranaka i pojedinaca koji su u prethodnom periodu izneverili poverenje birača ili se kompromitovali u svom delovanju. Sava Manojlović, koji se prvi put sa svojom listom pojavio na bilo kojim izborima, u Novom Sadu na ovim izborim osvojio 10 posto glasova. To govori da su glasačima potrebna nova lica sa harizmom, ugledom, vizijom i hrabrošću da  se suprotstave postojećem režimu i budu okosnica okupljanja opozicije.

MONITOR: Autonomaške“ i građanske stranke i koalicije kao da polako nestaju iz političkog života u Vojvodini. Da li se radi o procesu koji ima neku vrstu trajnije društvene promjene?

POPOV: Još sredinom 90-tih godina je postojao autonomaški naboj, tako da je koalicija Vojvodina koju su činili Liga socijaldemokrata Vojvodine, Reformisti Vojvodine i Narodna seljačka stranka Dragana Veselinova imala visok rejting i  predstavnike i u republičkom parlamentu i u Skupštini SRJ. U međuvremenu se koalicija raspala jer su se posvađali lideri tri stranke, Reformisti su nestali sa politčke scene, a oni koji su ostali pravili su dilove sa vlašću koji su ih kompromitovali kod birača. U vreme vladavine SNS pitanje decentralizacije Srbije, a samim tim i autonomije Vojvodine, nije uopšte tema jer je besmisleno govoriti o decentralizaciji vlasti u vreme kada je sva vlast u rukama jednog čoveka, čime je suspendovana decentralizacija vlasti na državnom nivou, odnosno podela na tri grane vlasti. Značajan uzrok deplasiranosti zahteva za većom autonomijom Vojvodine je i promena strukture stanovništva tokom 1990-tih, jer je većina izbeglica sa ratom pogođenih područja našla ovde utočište. Oni drugačije doživljavaju Vojvodinu od starosedelačkog stanovništva i bojim se da  na nekom zamišljenom referendumu o jačanju autonomije Vojvodine ne bi bilo dovoljno glasova “za”.

MONITOR: Na nivou republičke vlasti glavni manjinski partner SNS je SVM. Očigledna je, naročito u novije vrijeme, i dobra saradnja sa Demokratskim savezom Hrvata u Vojvodini. Kako vidite doprinose stranaka nacionalnih manjina-multikulturnoj Vojvodini i demokratizaciji Srbije?

POPOV: Prirodna je potreba pripadnika nacionalih manjina odnosno njihovih predstavnika da budu blizu vlasti, kako bi isposlovali što bolju poziciju za pripadnike svoje nacije. Tako je bilo i u vreme vladavine DS, a imamo i primer stranke Milorada Pupovca u Hrvatskoj koja je skoro sve vreme nakon rata bila deo vladajuće većine. Bez obzira na to što je vladajuća koalicija uzela pod svoje većinu saveta nacionalnih manjina-koji predstavljaju vid manjinske samouprave, nacionalne manjine igraju važnu ulogu u očuvanju multikulturalnosti, posebno u Vojvodini. I pored povećane međuetničke distance zbog svega što se dešavalo od početka 1990-tih do danas, u Vojvodini još postoji duh međuetničke tolerancije i ona je i pored svega, pored Istre, još jedina prava multietnička regija u širem regionu.

MONITOR: Izjavili ste da je Vučić vjetar u leđa dobijao od Angele Merkel, a da je projekat Otvoreni Balkan politički i finansijski guran od strane SAD. Kako danas vidite spoljnopolitički položaj Srbije ?

POPOV: Angela Merkel, pošto je shvatila da DS nema “patriotski” kapacitet da dovede do potpisivanja Pravno obavezujućeg sporazuma između Srbije i Kosova, ključno je doprinela dolasku SNS na vlast 2012.  Istovremeno, poslednjih pet godina projekt Otvoreni Balkan je otvoreno sponzorisan od strane SAD. Sve je to govorilo da od svih zemalja WB6 Srbija ima najprivilegovaniji status od strane Zapada. Stvari su se značajno promenile nakon Agresije Rusije na Ukrajinu, odbijanja Srbije da se pridruži sankcijama zapada Rusiji, pa i vođenja otvorene proruske politike od strane Srbije. Pritom je van vidokruga ostala činjenica da Srbija nazaduje u unutrašnjim reformama i da je u međuvremenu došlo do urušavanja nezavisnih institucija, vladavine prava i slobode štampe. U međuvremenu se desila i Banjska, koja je dodatno urušila kredibilitet kod Zapada. Da li zbog ucenjivačkog kapacitet oko Kosova, ili nekih drugih interesa (na primer iskopavanje litijuma) sve je za sada ostalo na verbalnim upozorenjima bez konkretnih posledica.

MONITOR: Ovog juna obilježava se 80 godina od Dana D, a u Švajcarskoj će biti održana i mirovna konferencija u vezi sa ratom u Ukrajini. Svijet izgleda značajno drugačije nego prije 80 godina, posebno u kontekstu odnosa Zapada i Rusije, ali i Kine. Kako  vidite osnovne promjene koje su dovele do današnje slike globalnih odnosa?

POPOV: Sada se vidi da je vreme od urušavanja socijalističkog sistema, krajem 1980-tih i početkom 1990-tih pa sve do skora, na svetskom nivou bilo samo međuvreme. Tada je bilo u toku stvaranje novog svetskog poretka po urušavanju SSSR i sistema u drugim socijalističkim zemljama, što je trebalo da dovede do nove ravnoteže na svetskom nivou. U tom novom svetskom poretku dominirao je Zapad sa NATO, ne osećajući potrebu da u ovom novom poretku uspostavlja partnerske odnose sa Rusijom i  Kinom kao nadolazećim silama i ponovo probuđenim džinovima. To je dovelo do nastavka procesa, ali na multilateralnoj osnovi. Svjedoci smo  velikog prekomponovanja koje je započeto agresijom Rusije na Ukrajinu i stvaranjem savezništva između Rusije i Kine. Malo ko može prognozirati krajnji rezultat toga-jer čak  i dobro upućeni, ne isključuju mogućnost izbijanja Trećeg svetskog rata. U tome ne treba zaboraviti ni Indiju i druge zemlje trećeg sveta koje postaju značajan faktor svetske političke i ekonomske scene.

 

Igmanska  inicijativa predlagala Dejton 2

MONITOR: Rezolucija o Srebrenici je donijela mnogo teških riječi između državnih, političkih i društvenih aktera u našem regionu. Sada kada je usvojena, može li se očekivati da ona bude dio trajnije okosnice međudržavnih odnosa nekoliko najinvolvarnijih zemalja Zapadnog Balkana?

POPOV: Ona će svakako ostaviti izvesnog traga na odnose u regionu, ali njeno donošenje svakako nije bio dan D, kao što su to hteli da prikažu ključni političari u Srbiji i RS. Biće iskorišćena za dalju homogenizaciju na nacionalnoj osnovi. Tako je  Milorad Dodik, kao odgovor na Rezoluciju, ponudio Federaciji BiH sporazum o mirnom razdruživanju, nastavljajući delovanje u pravcu razaranja BiH. Istovremeno, u Beogradu se za 8. jun sprema veliki svesrpski sabor, kao dokaz sabornosti i svesrpskog jedinstva. Imajući u vidu dosadašnje Dodikovo separatističko delovanje i tezu o Srpskom svetu koju su promovisali zvaničnici iz Beograda,  sve to dalje deluje na destabilizaciju regiona, jer postoji opravdan strah da u atmosferi nezavršenog rata iz 1990-tih ponovo oživi duh Karađorđeva.

Dodik je došao na vodeće mesto u RS kao čovek Zapada, ali oni koji su ga doveli kasnije ništa nisu ozbiljnije preduzeli da spreče njegovo destruktivno delovanje. Mi u Igmanskoj inicijativi smo prilikom obeležavanja četvrt veka od potpisivanja Dejtonskog sporazuma predlagali Dejton 2 koji bi okončao stanje protektorata i od BiH učinio funkcionalnu državu i servis građana bez obzira na nacionalnu pripadnost.

 

Crnogorska vlada pod dvostrukim pritiskom

MONITOR: Kako vidite ulogu Crne Gore u aktivnostima u vezi sa Rezolucijom UN o Srebrenici i podrškom koju dobija sa Zapada?

POPOV: “Evropa sad”, kao ključni faktor trenutno vladajuće koalicije u Crnoj Gori nalazi se pod višestrukim pritiskom ali sa različitim predznacima. Premijer Spajić se trudi da nastavi evropsku agendu, tim pre jer je Crna Gora od svih zemalja kandidata za članstvo u EU  viđena  kao prva zemlja iz regiona koja bi u dogledno vreme mogla da postane punopravna članica EU. Tako nije ni mogla da glasa protiv Rezolucije ili bude uzdržana, a da joj to ne bude uzeto kao minus na tom putu. Istovremeno, kao i dve prethodne vlade koje su došle posle litija, našla se pod pritiskom iz Beograda, kao i pod unutrašnjim pritiskom od strane koalicije Andrije Mandića i Milana Kneževića  – koja je deo vladajuće većine, da vodi prosrpsku politiku što je podrazumevalo i glasanje protiv Rezolucije. Spajić je našao solomonsko rešenje u podnošenju amandmana na rezoluciju kojim bi eksplicitno bilo naglašeno da je krivica za genocid individualna, a na kolektivna. Ni to nije zadovoljilo vlasti u Srbiji i predsednika Vučića, koji je uputio niz oštrih reči na račun Crne Gore.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo