Mislim da u svakom tekstu koji bilo koji čovjek proizvede, ima trunka autobiografskog. Makar kao potvrda da je bio u određeno vrijeme na određenom mjestu i pisao. Eh, sad, kod mojih romana je taj omjer kudikamo veći, jer krećem od nečega što mi je poznato i od nečega što me duboko pogađa
Rođen je u Baden-Badenu, odrastao u Međimurju. Bio je reprezentativac Republike Hrvatske u karateu i osvojio nekoliko evropskih i svjetskih medalja. U Zagrebu je diplomirao kroatistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu, gdje je završio poslijediplomski doktorske studije lingvistike. Doktorirao je disertacijom o višejezičnosti i identitetu pripadnika ilirskoga pokreta. Danas je Kristian Novak univerzitetski profesor, ali i najuspješniji, najtraženiji i najčitaniji pisac iz Hrvatske. Autor je romana koji su osvojili i književnu kritiku i publiku i koji su dobili i svoja pozorišna uprizorenja u vodećim teatarskim kućama u Hrvatskoj – Ciganin, ali najljepši u zagrebačkom HNK-u u režiji Ivice Buljana i Črna mati zemla u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Dore Ruždjak Podolski. Kratkometražni igrani film Kazneni udarac Roka Bičeka, po motivima iz romana Črna mati zemla već osvaja odlične kritike, a priprema se i dugometražni film.
Sreli smo ga u knjižari Karver u Podgorici gdje je na radost mnogih bio gost 13. Međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2021.
MONITOR: Na početku intervjua, volio bih da nam kažete o Vašem boravku u Podgorici i festivalu ,,Odakle zovem”. Prvi put ste u Crnoj Gori?
NOVAK: Prvi put. O festivalu sam čuo već od hrvatskih autora koji su prije gostovali ,,na Karveru”, a prije svega od svog urednika Krune Lokotara, koji je bio pun hvale. Varja Đukić javila mi se 2017. Sjećam se točno, jer sam bio na nekom seminaru u Dubrovniku i u večernjim satima ponavljao gradivo iz Variole vere, filma koji sanjam od svoje osme godine barem jednom mjesečno. Možete si misliti koja me paranoja uhvatila zbog te koincidencije. Od tada smo dogovarali moje gostovanje. Većinom nisam mogao zbog obiteljskih obaveza, ali i zato što sam prilično intenzivno radio na scenariju za dugometražni film po Črnoj mati zemli. Mislim da sam se 2018. godine na festival javio video-vezom baš iz writer’s rooma, a konačno ove godine smo realizirali i gostovanje. Kratko, nažalost, ali slatko. Rekao sam i publici – puno topline i ljubavi je tamo.
MONITOR: Iako su u Vašim romanima zastupljene različite teme, sva tri imaju veze sa Međimurjem, koje ste uveli na književnu kartu Hrvatske i koji predstavlja i jednog od glavnih junaka. U Međimurju ste i odrastali, pa me zanima koliko ima autobiografskog u svakom romanu?
NOVAK: Volio bih reći da nema nimalo autobiografskog, ali to bi bila preočita laž. Mislim da u svakom tekstu koji bilo koji čovjek proizvede, ima trunka autobiografskog. Makar kao potvrda da je bio u određeno vrijeme na određenom mjestu i pisao. Eh, sad, kod mojih romana je taj omjer kudikamo veći, jer krećem od nečega što mi je poznato i od nečega što me duboko pogađa. Nisam toliko marljiv i predan da bih išao pisati o bilo čemu drugome, barem u fazu u kojoj sam trenutno. Drago mi je da je recepcija prepoznala važnost Međimurja u mojim tekstovima, ali moram reći da to nije bilo planski ni strateški. Nisam mogao drukčije, eto.
MONITOR: U Crnoj Gori smo mogli da čitamo vaša dva romana, ali najmanje znamo o djelu ,,Obješeni”. Čuo sam i da niste bili zadovoljni romanom i da ste čak planirali da prestanete da pišete.
NOVAK: Nisam planirao, nego i jesam prestao s radom. Imao sam preča posla, trebalo je završiti faks, pozabavit se postiplomskim i doktoratom, a roman Obješeni, na kojem sam bio radio s prekidima četiri godine, nije pročitala ni moja majka, pa me i ništa nije vuklo u tom smjeru. Trebao bih smoći hrabrosti i ponovo ga uzeti u ruke, da pokušam objektivno procijeniti koliko je loš. Znam da ni tada nisam bio prezadovoljan, ali si nisam znao kako pomoći. Problem je bio po svemu sudeći što sam, kao mlad autor, bio previše zaljubljen u svaku svoju rečenicu, pa nit’ sam mijenjao, nit’ sam izbacivao. A to su mi danas dva osnovna postupka kod redakcije teksta.
MONITOR: Ali odmah ste veliku slavu stekli drugim romanom ,,Črna mati zemla”. U njemu se prepliće i fiksija i Vaša sjećanja iz djetinjstva prožeta pričama o samoubistvima, mučnim scenama nasilja i pedofilije… Kakav je bio proces pisanja ovog djela?
NOVAK: Prvo je krenulo od pisanja dnevničkih zapisa, u kojima sam se prisjećao anegdota i pričica, pa zatim sve ozbiljnijih stvari iz svojega djetinjstva. Nakon toga je došlo do spoznaje da je svako sjećanje već kreativan proces, odnosno da je sjećanje verbalizacija već neke n-te verbalizacije stvarnoga iskustva. To je bila istodobno zastrašujuća spoznaja, ali i ona koja me konačno gurnula prema fikciji. Sjećanje i fikcionalizacija je temelj tog romana, ali i osnovni problem koji ima glavni lik u sadašnjosti – odgovoriti na pitanje zašto je postao toliko vješt u laganju.
MONITOR: Kako ste doživjeli taj uspjeh kad je djelo postavljeno na scenu ZKM-a i kad je krenula priča o filmskoj adaptaciji? Ali zanima me i koliko ste učestvovali u stvaranju predstave i kratkog filma, a i dugometražnog koji je u planu da se snima?
NOVAK: Doživljaj kada glumci kojima si se toliko puta divio iz publike odjednom izgovaraju rečenice koje si ti napisao je doista nešto posebno. ZKM-ova premijera Črne mati zemle došla je prije Ciganina u HNK-u, pa se toga sjećam još nešto snažnije. Predao sam sve u ruke redateljice Dore Ruždjak Podolski i dramaturga Tomislava Zajeca i rekao im neka me pozovu kad budu imali prvi progon. Imao sam najbolju namjeru doći tamo, odgledati i dati nekakav objektivni sud o predstavi. Međutim, razoružali su me odmah, nakon pete minute pale su sve ograde i do danas se nisam oporavio. U pozitivnom smislu, naravno. Za razliku od kazališta, gdje sam sve dao teatarskim profesionalcima da rade sami, rado sam se uključio u pisanje scenarija. Mislio sam da je lakše i da ću hrpe toga naučiti. Bio sam u pravu kod ove druge pretpostavke.
MONITOR: Čim se pojavio dugoočekivani ,,Ciganin al najljepši”, oduševili ste i kritiku i publiku strukturom romana, naracijom, likovima – pripovjedačima… Čini se kao da ste dugo istraživali o čemu ćete pisati, a i spretno uspjeli da izbalansirate između korišćenja riječi i fabule koja liči na klasični kriminalistički roman.
NOVAK: Osamdeset posto vremena provedenog u radu na tom tekstu nisam vjerovao da ću ga ikada dovršiti. Odnosno, da će dobiti konture koja će biti barem korektna. Zadao sam si doista zadatak koji je za čovjeka mojih sposobnosti bio na samom gornjem rubu izvedivog. Mislio sam si, ili idi dokraja, ili ga nemoj uopće objaviti. Izazova je bilo mnogo. Kao prvo, trebao sam ispitati kako pisati o likovima koji nisu ja, odnosno čije se iskustvo dubinski razlikuje od mojeg. Drugo, kako pisati, kao muško, hetero, bijelac, iz prvog lica o mladom Romu, ženi, Kurdu izbjeglici. Treće, kako nakon godinu i pol istraživanja srediti pozamašnu građu činjenica i statistika u čitljivu priču. Četvrto, kako učiniti da svaki od likova ima svoj poseban glas. Kad sam barem djelimično razriješio ove četiri dileme, išlo je lakše.
MONITOR: Stručnjak ste za sociolingvistiku, doktor lingvistike, univerzitetski profesor. Koristeći kajkavski govor romani su dodatno višeslojni i autentični. Da li Vas je iznenadila čitanost romana i u regionu, koji sve manje zna ovo narečje, a i dijalekte.
NOVAK: Jest, iznenadila me i još me iznenađuje. Tekstovi su doduše pisani većinom na hrvatskom štokavskom, ali ima dosta kajkavskih dijaloških replika, što se u vrijeme prije Črne mati zemle moglo činiti granično s autosabotažom. A par godina poslije, roman se čita izvorno u cijeloj regiji i još luđe, izvodi se predstava u kojoj jedva da i ima ičeg osim kajkavskog. Javljaju mi se i mnogi kojima je baš taj jezik nepremostiva prepreka, i mogu to razumjeti, ali ima i dobar dio onih koje je radnja toliko povukla da su se probili dokraja. I svaki od tih slučajeva je jedna mala pobjeda za nestandardne varijetete.
MONITOR: Koje Vas teme inspirišu? Pišete li novi roman i da li će radnja ponovo biti u Međimurju?
NOVAK: Imam nekoliko novih skica, vrijeme će pokazati iza koje od njih doista ima nešto vrijedno pripovijedanja. Jedna od tih priča vezana je za suvremeno Međimurje, ostale su vezane za hrvatsku emigraciju u Njemačkoj, antifašistički pokret otpora u Zagrebu, 16. stoljeće, lutke za seks, obiteljske odnose, spiritizam, policajca koji je odbio mito, svašta. Toliko je šareno trenutno u mom folderu Skice da mi je teško pronaći neke zajedničke nazivnike.
MONITOR: Za kraj bih volio da mi kažete ko su Vaši uzori u pisanju i koje su knjige na Vas uticale?
NOVAK: Baš za kraj si mi ostavio najteže pitanje. Mogao bih o tome satima. Vjerojatno je pomalo utjecala svaka knjiga i svaki film koji sam pogledao. Čak i oni koji mi se nisu sviđali. A nabrajanje toga bi doista bilo neiscrpno. Ovako ukratko, kad zapnem s pisanjem, nevjerojatan poguranac dobijem upravo od klasika, u prvom redu Andrića, Krleže, Dubravke Ugrešić. Također, mislim da moja proza ne bi mogla bez čitanja suvremene domaće poezije.
Miroslav MINIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice