Iako mu je „dnevni posao da bude premijer Crne Gore”, Igor Lukšić je i „savremeni književnik i pjesnik”, autor „dva toma poezije”. Za doba Njegoša ili kralja Nikole, ako bi neki podanik kritikovao vladareve pjesme „vjerovatno bi rizikovao izgnanstvo, ili još gore”. „Srećom, g-din Lukšić usmjerava opoziv takvog miješanja stvari. Repertoar su mu pjesme ljubavne i druge”, piše u članku Crnogorski pjevači i pjesnici: Književno buđenje u Crnoj Gori, objavljenom 22. maja na on-line stranicama britanskog The Economista, neđeljnika sa uticajem na globalnu tzv. informisanu elitu.
Lukšićeva poetika je protumačena u kontekstu crnogorske novotalasne (new wave) književnosti, skupa sa Rambom Amadeusom, Balšom Brkovićem, Andrejem Nikolaidisom i Ognjenom Spahićem. Premda Lukšićevi stihovi „još nijesu prevedeni na engleski”, za potrebe članka je predstavljen dio iz jedne njegove poeme.
Dvije godine ranije, Lukšić se u ulogama vicepremijera i ministar finansija oglasio u The Economistu. Nezadovoljan je bio člankom Balkanski zaplet u izdanju od 8. maja 2010, sa citiranom šemom pranja kokainskih miliona Darka Šarića kroz crnogorske banke i zaključkom da je slučaj „pogodio reputaciju Crne Gore”.
Lukšić je poslao glavnom uredniku protestno pismo: „Sire, Vaši navodi da je slučaj Darka Šarića, koji je u bjekstvu i koga potražuje Republika Srbija po optužnici za šverc droge ugrozio reputaciju Crne Gore, pogrešni su”.
Iako je neđeljnik prenio ocjene da Milo Đukanović, tadašnji premijer, „toleriše organizovani kriminal”, Lukšić je u pismu tvrdio kako je „teško razumjeti zašto mislite da bi crnogorska reputacija mogla biti ugrožena, pogotovo što su vlasti preduzele akcije da se identifikuju i kazne odgovorni”.
„Kao što ste naveli”, napisao je Lukšić, „preliminarni dokazi ukazuju da je gospodin Šarić, možda, prao novac kroz crnogorsko predstavništvo Hypo Alpe Adria banke, austrijske banke. Crna Gora je započela istragu i podići će odgovarajuće tužbe”.
Nota bene, nikakva „odgovarajuća tužba” nije u međuvremenu podignuta u Crnoj Gori protiv Darka Šarića. Prva banka i crnogorska filijala HAAB-a – u jednoj je Milo Đukanović akcionar, drugoj njegova firma duguje kredit od pet miliona eura – tokom dvije-tri godine su prale kokainski novac. U to vrijeme je sadašnji premijer resorno bio – preko Uprave za sprječavanje pranja novca – odgovoran za kontrole transakcija banki koje ni naknadno nijesu sankcionisane: nije im osporen ili oduzet narko profit.
The Economist sada ne podsjeća na liriku ispraznih obećanja. Publicitet, naprotiv, dobijaju trivijalne komparacije Njegoša, kralja Nikole i Lukšića ili baršunasti osvrti na savremene crnogorske teme. Ne radi se o spontanom prosvjetljenju The Economista Lukšićevom lirikom, već o zaokretu uređivačkog pristupa. Koji nas, uostalom, ne bi tangirao da viša sila nije uredila da se plaća novcem crnogorskih poreskih obveznika.
Naime, pod egidom navodne kampanje „koja bi podigla svijest o dostignućima u Crnoj Gori među evropskim liderima i donosiocima odluka”, iz budžetskih rezervi je početkom godine izdvojeno 318.505 eura za taj neđeljnik.
Lukšićeva vlada, po preporukama iz dokumenta naslovljenog Informacija o promociji Crne Gore u časopisu The Economist – autori su Ministarstvo finansija Milorada Katnića i Agencija za promociju stranih investicija Petra Ivanovića – je donijela Zaključak br. 03-12922/3 da se plati „londonskom časopisu za kampanju promocije Crne Gore u 2012. godini”.
Prema njihovoj procjeni, The Economist je „vodeći časopis u svijetu”. Za razliku od oscilacija u tiražu The Forbesa, The Timea, The Business Weeka, The Fortune i Newsweeka, ili dnevnih novina The Financial Time, The Wall Street Journal i International Harold Tribunea – The Economist prodajom od 1,5 miliona primjeraka neđeljno „u najvećoj mjeri” utiče na „donosioce odluka” i „kreira percepciju o pojedinim procesima”.
Katnić i Ivanović dalje u Informaciji neskromno ističu svoje „napore” za dobijeni popust od sedam odsto. Sada se, međutim, ispostavlja da suma od 318.505 eura nije konačna. Lukšićeva vlada je na svojoj 81. sjednici 27. septembra upoznata sa Prijedlogom izmjene zaključka br.03-12922/3 o dodatnom plaćanju:
„S obzirom da je ugovoreno plaćanje u engleskim funtama, u proteklom periodu došlo je do promjene kursa i zbog kursnih razlika neophodno je obezbijediti dodatnih 15.000 eura iz tekuće budžetske rezerve za izmirenje obaveza londonskom časopisu The Economist za kampanju promocije Crne Gore u 2012. godini”.
Prvobitni Zaključak br. 03-12922/3 pominje eure, ne funte. Izvještaču Monitora, nakon nekoliko dana čekanja, iz Vlade nijesu bili u stanju da odgovore na pitanje koja je konačna cijena. Ćutanje pojačava sumnje o finansijskim malverzacijama vladinih zvaničnika uključenih u realizaciju „kampanje”.
Uostalom, odgovor nijesmo dobili ni na pitanje što je dosad realizovano. Po zamisli Milorada Katnića i Petra Ivanovića – koje je Lukšićeva vlada prihvatila bez primjedbi – trebalo je da se zaključno do septembra ove godine objave četiri oglasa: 21. januara i 25. februara, povodom konferencije u Davosu i NATO samita (zapravo, nije održan u martu, već krajem maja), te u bliže nedatiranom periodu tokom maja i septembra kada su održane konferencije EBRD-a i godišnji sastanak Svjetske banke.
U tu svrhu je The Economist ponudio Lukšićevoj vladi: četiri kolor strane, jedan on-line izvještaj, tri izvještaja „o poziciji Crne Gore sa relevantnim međunarodnim institucijama” i „sponzorstvo tri teme e-biltena pretplatnicima publikacija”.
Na sajtu The Economista je tokom godine zasad objavljen, pored citiranog o Lukšićevoj poeziji, samo još jedan tematski izvještaj. To upućuje na zaključak da Lukšićeva vlada kod The Economista nije toliko „kupovala” izvještaje, koliko da izvještaja o neprijatnim činjenicama uopšte ne bude.
Uostalom, kako izgleda ostatak onoga što je „kupovala” ? U tekstu Crna Gora, Ojačavanje ka Evropi: Mala balkanska zemlja kuca ka Evropi od 14. juna, The Economist neosnovano naglašava da su, nepravosnažnom presudom u predmetu Zavala, „crnogorski sudovi ponudili pomoć u vezi sa borbom protiv korupcije”.
Naravno, citiran je i Lukšić, koji lirski „insistira da korupcija ‘mora biti istražena do kraja'”. Poenta izvještaja je relativizacija „optužbe o korupciji na visokom nivou i tajnom dogovoru zvaničnika, bankara i barona droge” .
„Teško je odvojiti činjenice od političkog klevetanja”, piše The Economist. Teško? Kada je tekst pisan, na primjer, epilog sudskog procesa u Njujorku je priznata korupcija vladinih zvaničnika u privatizaciji Crnogorskog Telekoma.
Prva banka kreditira RTCG
Suma od 333.505 eura novca iz budžeta izdvojenog za The Economist samo je malo manja od kredita koji je Prva banka odobrila za JP Radio-televizija Crne Gore (RTCG).
Generalni direktor RTCG Rade Vojvodić je nedavno poslao članovima državnog vrha dokument u kojem upozorava da RTCG navodno može doći u opasnost od bankrota. Nije, međutim, obavijestio javnost da je sa Prvom bankom sklopio finansijski aranžman.
Prema našem uvidu, RTCG je od Prve banke najkasnije 3. septembra o.g. dobila kredit od 311.541 eura.
U zamjenu za kredit, RTCG je prema Prijavi zaloga br. R-12090300083 založila izvjesne „pokretne stvari” precizirane u Lager listi br. 01-3936 od 6. avgusta 2012. godine.
Menadžment RTCG-a je, negdje u vrijeme realizacije kredita, izašao u javnost sa procjenom da će ih politički marketing za predstojeće parlamentarne izbore koštati oko 300.000 eura.
Igor Lukšić je izjavio da RTCG može da računa na podršku izvršne vlasti u prevazilaženju finansijskih problema.
Šta je dosad čekao? Stvarni ili naduvani novčani problemi RTCG-a nijesu bili novost ni zimus, no Lukšiću je očigledno aranžman sa The Economistom bio prioritetniji.
Vladimir JOVANOVIĆ