Prije tačno 50 godina, kanadski režiser Norman Džuison je, pod nazivom Rusi dolaze, snimio film koji ismijava paranoičnu političku propagandu hladnoratovskog vremena o potencijalnoj ruskoj invaziji SAD-a. Radnja se odvija u malom američkom obalskom gradiću pored kojeg se, greškom kapetana, nasukala ruska podmornica. Baš kao i u sferi tadašnje visoke politike, čitav film protiče na ivici sukoba između Rusa i Amerikanaca. Međutim, na kraju, uz obrt koji objedinjuje univerzalne težnje i jednih i drugih, Amerikanci pomažu Rusima da se bezbjedno vrate na pučinu, a publika napušta kinosalu s uvjerenjem da su ideološke podjele besmislen izgovor za ratno stanje između dvije supersile.

Za američkog diplomatu Maršala Brementa saznao sam sasvim slučajno. U deklasifikovanim izvještajima američkog Savjeta za nacionalnu bezbjednost sa kraja 70-ih godina pisanih za Karterovog savjetnika, poznatog teoretičara geopolitike, Zbignjeva Bžežinskog, bio je potpisan kao autor ideje da od Avganistana treba napraviti ,,Vijetnam za Sovjetski Savez" - šokantan poraz od koga bi se vojska i država teško oporavile. Ta ideja je dovela do snažne američke podrške za radikalne mudžahedine koji su od Avganistana napravili pakao na zemlji ne samo za Sovjete i komunističku političku elitu, nego i za veliku većinu običnih građana. Sve to se na kraju kao bumerang vratilo i SAD-u kroz bin Ladena i Al-Kaidu, ali tada je Brement već bio u penziji, pa nije moglo imati nikakvog uticaja na njegovu karijeru. Ona je dostigla svoj vrhunac za vrijeme reganovskih 80-ih kada je bio ambasador na Islandu, a kasnije i ugledni univerzitetski profesor.

U utorak, 7. juna, održani su u Kaliforniji, američkoj saveznoj državi sa najvećim brojem glasača, tzv. primarni izbori za demokratsku i republikansku predsjedničku nominaciju. Dok je na strani Republikanaca Donald Tramp već bio sakupio dovoljan broj delegata da bude izabran za zvaničnog kandidata na konvenciji u julu, kod Demokrata se još uvijek vodila neizvjesna borba između Hilari Klinton i Bernija Sandersa. Istraživanja javnog mnjenja nekoliko dana pred izbore su ukazivala na to da predstoji "mrtva" trka između njih dvoje. Činilo se kao da Sanders može da iznenadi i osvoji više glasova, baš kao što se to ranije desilo u nekoliko država koje su do primarnih izbora važile za bastione podrške Klintonovoj. I, inače opterećenoj skandalom oko nedozvoljene upotrebe privatnog servera za provjeru zvanične elektronske pošte, koji još nije imao sudski epilog, Sandersova pobjeda bi vjerovatno predstavljala absolutni krah i kraj njene predsjedničke kampanje. Očigledno je tada "neko" iz svijeta krupnog kapitala odlučio da "malo" pomogne Klintonovoj protiv "socijaliste" Sandersa. Moćni korporativni mediji upadaju u regularan tok kampanje na način koji je jedan njujorški univerzitetski profesor definisao kao "državni zločin protiv demokratije".

Kada je T.S. Eliot napisao čuvene stihove o aprilu kao ,,najokrutnijem" mjesecu, očigledno nije imao u vidu ni Kaliforniju ni San Francisko. April u San Francisku je mjesec pun svježine i zelenila, vedrih prijatnih popodneva, večernjih zabava na otvorenom i glasina o novim softver aplikacijama i hardver izumima. Uostalom, u neposrednoj blizini su poslovna sjedišta i Gugla i Tvitera, i Apple i Fejsbuka, i mnogih drugih znanih i neznanih kreatora savremenih svjetskih trendova. Tako da nije slučajno to što je upravo jednog takvog aprilskog popodneva u San Francisku držao predavanje Janis Varufakis, bivši ministar finansija Grčke, proslavljena figura alternativne svjetske i evropske ekonomske priče. Jedna moja studentkinja je bila u organizacionom odboru i, znajući da sam podržavalac progresivnih, ljevičarskih ideja, još u februaru mi je najavila gostovanje. Tako da sam imao vremena da, zajedno sa nekoliko studenata, organizujem čitavu delegaciju u prvim redovima.

Birokratske strukture bukvalno gutaju ljudske živote kao nezasita brutalna čudovišta. To je posebno slučaj kada se radi o vojnim i obavještajnim strukturama. Što je državna birokratija jača, to je veći zahvat, obim i dubina štete po individualnu svijest i kolektivnu slobodu. Velike sile su šampioni destrukcije, bilo da se samodeklarišu kao liberalno-demokratske ili konzervativno-patriotske. U suštinskom funkcionisanju njihovih vojnih i obavještajnih punktova nema mnogo razlike, o čemu svjedoče mnogobrojni memoari penzionisanih obavještajaca. Obično ih čitam paralelno, starog cijaša na engleskom uporedo sa starim kagebeovcem na ruskom. U periodu neposredno poslije raspada SSSR-a, neki od njih su čak počeli da se druže i zabilježeni su nasmijani na sijaset zajedničkih fotografija iz Vašingtona ili Moskve. Nije to dugo trajalo jer je direktno pogađalo kontinuirani opstanak njihovih organizacija.

Kada smo nedavno bili u Las Vegasu, moja žena je primijetila prosjaka koji je na kartonu napisao: ,,Dosta mi je svega! Ako mi ne date dolar, glasaću za Trampa". U toj vječitoj gužvi i žamoru turista i kockara na glavnoj vegaskoj aveniji uopšte nije loše prolazio. Njegova plastična čaša je bila puna dolara, iako se na svega sto metara od mjesta gdje je sjedio uzdiže šesdesetospratna hotelska kula sa velikim zlatnim slovima Trump. Za mnoge posjetioce Vegasa, Tramp je još neka vrsta bauka koja se nadvila nad političkom sudbinom Amerike. Nešto nalik bauku komunizma u opisu Marksa i Engelsa, ali u negativnom smislu.