Monitor.co.me

NINA VIOLIĆ, GLUMICA: Pitanje slobode je moje vječno pitanje

E-mail Ispis PDF
nina-violicPredstava Plaža Lampeduze Kazališta „Hotel Bulić", nastala po tekstu italijanske autorke Line Prose, a u režiji hrvatske glumice i rediteljke Senke Bulić, izvedena je u okviru ovogodišnjeg FIAT-a. Afrikanku Šaubu poetski i dramatično tumači proslavljena, višestruko nagrađivana filmska, pozorišna i televizijska glumica Nina Violić, koja je i u Podgorici - u amfiteatru pored knjižare Karver nagrađena snažnim aplauzom. Predstava govori o potapanju broda pretrpanog izbjeglicama na putu od bezimene afričke zemlje prema obalama nekog evropskog odmarališta privlačnog imena. Kao i većina putnika, utapa se Afrikanka Šauba... Plažu Lampeduze je 2004. napisala Lina Prosa, pozorišna autorka iz Palerma. U Italiji je tekst dobio dva prestižna nacionalna pozorišna priznanja, a komad je dio Trilogije o brodolomu, koju, osim ovog, sačinjavaju tekstovi Lampedusa Snow i Lampedusa Way.

MONITOR: U poetskom monologu govorite o Afrikanki Šaubi, o njenim pripremama za odlazak, nadanjima, željama, strahovima, brodolomu i smrti. Iako je priča o potapanju broda blizu Lampeduze, kritika je današnjeg društva. Koliko je važno da pozorište ne bude suzdržano, da obrađuje goruće teme?
VIOLIĆ: Ovaj tekst za mene ima jednu ogromnu kvalitetu, a to je da ne govori banalno o pitanjima koja nisu naša, bilo bi mi iznimno neugodno praviti se da igram Afrikanku Šaubu i otvaram neka bolna pitanja koja u biti ne razumijem. Sjećaš se koliko je nama, u doba našeg rata, bilo debilno kad bi neki stranci htjeli govorit na ,,umjetnički" način o tome. Zato je meni važno što je ovaj tekst poetski, što govori, u stvari, iz naše perspektive, obrađujući Afriku kao bogatu, veliku, nedostižnu, nepoznatu, baveći se pitanjem slobode. A pitanje slobode je moje vječno pitanje. Osnovno pitanje ovog teksta za mene je: koju to slobodu ta napredna Evropa može ponuditi nekome i gdje je to intelektualno utočiste koje Šauba traži kod nas? Što mi zaista nudimo tim ljudima, koji vjeruju da će im naša civilizacija omogućiti slobodu o kojoj su sanjali. Gdje je danas ta sloboda?

MONITOR: Koji su, za cijeli ansambl i Kazalište Hotel Bulić, bili najveći izazovi dok ste radili ovu predstavu?
VIOLIĆ: Dugo, dugo radimo Senka i ja zajedno i najljepše je, kad neke ljude voliš i užasno cijeniš ono što rade, pratiti razne promjene. I Senka i ja se mijenjamo i kao autori i kao izvođači. Ovo mi je najnježnija predstava s njom, iako ona na van ne djeluje uopće tako. Najviše smo se trudili izbjeći tu doslovnost i banalnost, recimo Senki kad predlože da bi mogli igrati na plaži ona momentalno dobije živčani slom. Najsretniji smo kad igramo u nekoj napuštenoj tvornici, jer tako smo sigurni da govorimo iz svoje perspektive, da ne upisujemo nepotrebne sentimente jednoj tako velikoj tragičnoj temi. Što se tiče teksta - volim duge suvremene monologe bez interpunkcija, jer to je za mene uvijek ogroman izazov.

MONITOR: Ostvarili ste još jednu odličnu saradnju sa Senkom Bulić. Kao što ste rekli, dugo radite zajedno - glumili ste u predstavi ,,Evita", koju je režirala, a i u predstavama dok je bila direktorica Scene Gorica. Kažite nam više o vašoj saradnji?
VIOLIĆ: Da, igrala sam Copijevu Evitu koju je Copi napisao za sebe. Bavili smo se travestijom, odnosu prema vlasti, kroz taj ludi tekst. Obožavam ekipu te predstave. Urlali smo iz petnih žila i skinuli bi po dve kile minimalno za vrijeme predstave. Koliko god Lampeduza ima u sebi jedan mir, čak mogu reći da je na momente meditativna, trudili smo se dati gledatelju poziciju da sam upisuje, da sluša tekst i da mu naviru slike, a ne da mu ih mi sugeriramo, Evita je s druge strane bila divlja, prepuna slika, boja, emocija, arlaukanja, pjevanja, plesanja, bila kao neki odraz Copijevog svijeta ili barem kako mi zamišljamo Copijev svijet.

MONITOR: Nedavno Vas je podgorička publika gledala u već kultnoj predstavi HNK-a ,,Tri zime" u režiji Ivice Buljana. Nekoliko godina ste članica i prvakinja tog ansambla, a za tu ulogu - 92-godišnje Karoline Amruš dobili ste prestižnu nagradu ,,Tito Strozzi". Zašto ste tada iz ZKM-a prešli u nacionalni teatar, iako je publika navikla da Vas gleda u nekim alternativnijim predstavama?
VIOLIĆ: U HNK sam prešla sa Dubravkom Vrgoč i Ivicom Buljanom, zato što sam htjela nastavit radit program koji smo radili deset godina u ZKM-u. Naravno, nacionalna kuća zadala je neka druga pravila, ali ja uvijek volim sudjelovati u promjenama i volim biti dio ekipe koja mijenja stvari. Ponekad nam to uspije, ponekad ne. Sa HNK nam za sada itekako uspijeva, preko svih mojih očekivanja, uspjeli smo dovest gomilu nove publike, rasprodani smo mjesecima, a ne radimo komercijalno kazaliste. Tri zime je definitivno predstava koja je pokrenula tu bujicu, zato je iznimno važna.

MONITOR: Koautorka ste dokumentarnog filma ,,Marijine", nagrađenog na UnderhillFestu u Podgorici, kao i kratkometražnog filma ,,Odvajanje". Nedavno ste snimili kratkometražni igrani film ,,Janje" za koji, osim režije, potpisujete scenario.
VIOLIĆ: Janje je kratki film koji se bavi fašizmom u nama. Htjela sam promatrajući svoju kćer, prije dva ljeta, kad se nije skidala s telefona, napravit film o različitosti i empatiji za drugoga, ali da ne govorim o nekim tamo zlim i zaostalim Hrvatima, nego da probam vidjet gdje sam ja s interesom za drugačije i do koje granice sam ja spremna ne primjetiti da nema empatije, jer eto sad je važno nešto drugo...

MONITOR: Nema uloge koju ste tumačili a da je prošla nezapaženo. Glumili ste u brojnim upečatljivim i kontroverznim predstavama. Što je presudno kod odabira uloge?
VIOLIĆ: Pa za one koje su prošle nezapaženo ne znaš, ali nije da ih nije bilo. Ne podnosim savršene glumce koji su kao uvijek dobri. To nema. To znači da su prosječni i da nikad nisu dopustili grešku, što znači da se nikad nisu izložili do kraja. Genijalni glumci griješe. Kod odabira uloga najvažniji je instinkt, ja sam godinama birala mozgom i često bih se zajebala, a kad biraš instinktivno nemaš možda u početku nekog realnog razloga, ali on se uvijek pojavi na kraju i tada uvijek znaš zašto si to radio. To što sad govorim pitanje je iskustva, ali kad sam bila mlađa često mi se događalo da bi bolje izabrao neko drugi za mene, nego u šta bih ja samu sebe uvalila.


Miroslav MINIĆ

 

pozovi-sprijeci

monitor-preview

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1438 / 11.maj 2018. PUCNJI U OLIVERU LAKIĆDokle? (Milena Perović-Korać)...

  

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1437

Monitor broj 1437 / 4.maj 2018. PRVOMAJSKA ŠUTNJA: To je nama naša borba dala (Zor...

 

Monitor broj 1438

Monitor broj 1438 / 11.maj 2018. PUCNJI U OLIVERU LAKIĆDokle? (Milena Perović-Korać)...