Monitor.co.me

Svi su oni Marina

E-mail Ispis PDF
Koja god da je godina ove 2017 - 1941. ili možda 1990. u gotovo svakom parlamentu, u gotovo svakoj vladi regiona, a bogami i šire, sjedi bar jedna službenica Trećeg rajha, kako je ministricu kulture u „Fašističkoj Republici Hrvatskoj", Ninu Obuljen, ovih dana krstio Viktor Ivančić.

I mi imamo svoju Ninu. Istina, naša Nina nije ministrica, al ako bude nekad to kanila biti, trebalo bi joj dodijeliti Gestapo (Ministarstvo tajne policije) u Fašističkoj Republici Cnoj Gori. Mnogi su Marinu Jočić poslanicu DF-a upamtili po šamaru koji je nedavno, onako desnicom kako dolikuje, zviznula poslanici suprotnog političkog tabora. A pamtiće je i po prošlonedjeljnom Fejsbuk statusu, kada je prokomentarisala prelazak odbornika Demokratskog fronta Nikole Rovčanina u Demokratsku Crnu Goru: „Ako je Nikola zaista onakav kakvog sam ga ja doživljavala prilikom naših susreta, on neće moći da stavi kravatu, neće moći da mu kao Srbinu potpredsjednik partije bude musliman, niti predsjednik političkog Savjeta Albanac. I neće moći da pristane da bude u stranci koju finansiraju antisrpske ambasade i organizacije".

Potom je pojasnila da je ona komentarisala u stvari „samo" to što njen kolega nije onaj kakav je nekad bio, nego je od uglednog „člana nacionalne stranke" postao član građanske partije. Nazadovao. Mada Marina, u principu, veli, nema ništa protiv „građana". Pomagala je čak i majke iz Rožaja, plus što u okviru DF-a ima i građanska partija - Pokret za promjene. Kome, eto, ne smeta Marinin „nacionalizam", u kojem je nedostojno pravog Srbina da bude u partiji sa onima druge vjere.

Po Marini i družini ovakav nacionalizam je u redu. Ne mare za fakat da nema fašizma bez baš ovakvog nacionalizma. „Mi smo bili snaga koja nije imala nikakvu ideju; nacionalizam nam je podario ideju", govorio je i sam Musolini o italijanskom fašizmu. O tome kako je „nacionalizam" kojem je pripadala naša Nina izgledao devedesetih postoje brojna svjedočenja. Krvava. Pa i ono kako je ona kao prva predsjednica Kola srpskih sestara tih ratnih devedesetih govorila: „Za krst časni i slobodu zlatnu daćemo sve. Makar to bili naši životi, životi naše braće i naše djece". Za Marinu je postojalo nešto važnije od tuđih života - granice velike Srbije. Tamo daleko.

No, od njenih izjava, onih iz devedesetih i ovih danas, ima nešto mnogo užasnije. Naša Nina nije sama. Nije tada bila, nije ni sada. Predstavnci NOVE, koja je proistekla iz ratničke Narodne stranke, bili su jasni – oni, a ni DF zbog njenih stavova se neće izvinjavati. Nije, vele, ništa loše mislila. Niko nije trepnuo kada je, osokoljena podrškom, dan kasnije jurnula na list Dan, optužujući tamošnje bivše prijatelje za antisrpstvo. Napravili su strašan grijeh: objavili su njen status i reakcije Demokrata. Zbog toga bi se, po Marini, Slobodan Milošević u grobu prevrnuo. Mada živ je Slobo, da življi ne može biti. Nacionalizam u rasističkoj formi i dalje je tu. Lustracije nije bilo, ratnici su samo presvukli odijela. Ratorici se vrate, po potrebi.

One daleke 1941. protiv službenika trećeg Rajha ustajali su pripadnici antifašističkog pokreta. Devedesetih je postojao Liberalni savez i čitav antiratni, antišovinistički, emancipatorski pokret, možda najblistaviji na čitavom političkom Istoku. Danas Marinu Jočić podržavaju partijske kolege, a saopštenja protiv piše DPS, čiji je predsjednik devedesetih mrzio šah zbog šahovnice. I protiv koga u tužilaštvu još čeka prijava za ratni zločin.

Nove generacije možda i ne znaju: crnogorski parlament danas je krcat postfašističkim strankama, na čelu sa nekada jedinstvenim Bulatovićevim, Đukanovićevim i Marovićevim DPS-om. One se nikada javno nijesu izvinile vlastitim građanima zbog svog doprinosa ratu, zločinima, civilizacijskom sunovratu ovog društva. Mnogim opozicionarima odgovara tihi zaborav strašnih godina i mnogi su, ispod ljute retorike, u zavjetnom ćutanju o minulim danima, u neformalnom savezu sa Đukanovićem i DPS-om. Nije nam se Marina Jočić kao poslanica, i buntovnica naših dana, slučajno omakla.

Dok Marina i njeni govore jezikom devedesetih, Đukanovići i njegovi su Crnu Goru pretvorili u opustošenu zemlju, društvo obespravljenih, čije nezadovoljstvo i bijes ne mogu dugo ostati pod tepihom. To je stara formula za zlo. Zato je glas onih drugih potrebniji nego ikad.


Milena PEROVIĆ-KORAĆ

 

porto1


porto2

pozovi-sprijeci

monitor-preview

 

Monitor u novom broju donosi

Broj 1416. petak 08. decembar 2017. godine TRI NAJGORA REZULTATA MARKOVIĆEVE VLADE:Bez...

  300x60

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1415

Broj 1415. petak 01. decembar 2017. godine IZBORILokalni udari (Miloš Bakić) DANAS, ...

 

Monitor broj 1414

Broj 1414. petak 24. novembar 2017. godine DOŽIVOTNA ROBIJA ZA RATKA MLADIĆA:Suočava...