Monitor.co.me

Hoće li biti dockan

E-mail Ispis PDF
Kultura straha je izraz i naslov knjige Beri Glasnera objavljene prije gotovo dvadeset godina. Govori kako razne političke grupe podstiču osjećanje straha da bi lakše ostvarile svoje ciljeve. Danas je to u Evropi dominantni kulturni brend. Strah od terorizma, strah od izbjeglica, od independističkih pokreta, strah od ekonomske krize, od gubljenja radnih mjesta, masovnih štrajkova, strah od kineske ekonomske invazije i ruskog uticaja, strah, strah... Javlja se kao spontana pojava i kao marketinška percepcija.

U Crnoj Gori je kultura straha autentična i autohtona – sa tradicijom i državnim žigom. To je kod nas jedina planska djelatnost i metod vladanja; korporacijski poduhvat vlasti, inteligencije i njihovih udruga (književničkih, naučničkih), spuških masona i tajnih službi. Otuda i priče o unutrašnjim neprijateljima i petoj koloni koja hoće da promijeni državni status, o novinarima-istraživačima i drugim kritičkim glasovima koji podrivaju sistem, o toksičnom ruskom smeću i drugo koje nas lišava mogućnosti normalnog rasuđivanja, ali i elementarnog dostojanstva.

Zbog straha da može biti i gore od dovoljno ponižavajuće stvarnosti, građani „gutaju" smanjenje penzija i plata, smanjenje socijalnih davanja, povećanje akciza, predizbornu prodaju i kupovinu „mrtvih duša", priliv stranih (eksploatatorskih) investicija, divljanje urbanističkih planova, čerečenje nacionalnih parkova, rasprodaju nacionalnih interesa, aroganciju državne administracije...

Za lakše „gutanje" vlast nudi sofisticirani privid stabilnosti i mehanizme za savladavanje straha: opšti – evroatlanske integracije i personalni – partijsku knjižicu. Time se može objasniti masovnost članstva vladajuće partije i neukusno udvaranje „vizijama" vlasti. A u tome su crnogorski intelektualci nenadmašni. Oni su endemska vrsta. Uspijevaju u klimatu državnih nagrada i sinekura. Još ih odlikuje stvaralačka ljubomora i zavist, taština i sklonost prepisivanju tuđih ideja i štiva.

Industrijom udvorištva, usred pustinje ponižavajuće neizvjesnosti, bave se istaknuti i manje istaknuti intelektualci i klubovi za specijalne usluge i efekte.

Da je intelektualce najlakše kupiti, zaplašiti i lomiti primijetila je dr Helena Čaušesku. Imala je problem sa seljacima. Kod nas postoji slično, gotovo stoljetno, iskustvo. Postoji i narodna bajalica (poslovica) „Ko od straha mre, za dušu mu prde". Žitija Stefana Mitrovića, Radovana Zogovića, Obrena Blagojevića, Pavla Mijovića, govore koliko je bilo teško biti stvaralac i čovjek kod nas.

„Lako je tebi, ti sviraš diple, ja predajem etiku", odgovorio je helenista Miloš Đurić, profesoru sa Muzičke akademije Stefanoviću kad ga je nagovarao da potpiše kvislinški proglas, koji je na Kolarcu 1941. potpisalo 300 poznatih intelektualaca.

„Lako je vama vi svirate diple ..."

Sadašnji intelektualni kordon režima kod nas nastao je tako što je prvo regrutovana klona najstarijih, koji su bili apologete režima socijalističke vlasti do početka devedesetih. Kada je politička oluja oduvala onu vlast – oduvani su i njihovi intelektualci sa sve privilegijama. Tako su se ovi našli u opozicionom, antiratnom, indipendističkom i proevropskom ešalonu. Neku vrstu šatora pod kojim su se mogli skloniti činio je tada snažni Liberalni savez. A nije neumjesno pomenuti da su još bili živi i stajali uspravno i ispravno moralne i intelektualne gromade Obren Blagojević i Pavle Mijović.

Desetak godina kasnije vlast je uočila potrebu za nekadašnjim apologetama socijalističkog režima prigrlila ih i zasula privilegijama i priznanjima. Oni se nijesu opirali novim ljubavima, izazovima i intelektualnom angažmanu. Slijedili su ih mladi lavovi, spremni, mobilni i samoinicijativni stvaraoci istorije. Tako je nastao intelektualni kordon montenegrina, milogoraca, natogoraca, srbogoraca... suodgovornih za očiglednu društvenu atrofiju.

Pod naslagama opštedruštvene hipokrizije, zabluda i srama legu se radikalne političke ideje. Tome mogu da posvjedoče istorije revolucija ili nastajanja fašizma, ali i naša prošlost. „Stoljeća plača/ junaštva i časti/ potoci krvi i brda propasti". Da i ćutanje može biti ravno kolaboraciji potvrdio je Tomas Man (i Herman Hese) u odgovoru na novinarsko pitanje, kad je iz Njemačke pobjegao pred fašizmom. „Kad su progonili komuniste ćutali smo, kad su progonili Jevreje ćutali smo, kad je došao red na nas bilo je kasno..."

Bilo je kasno i za Njemačku, i za cijelu Evropu.

Hoće li biti dockan za Crnu Goru?!

P.S.

Jedan Lalićev junak iz Ratne sreće, Crnogorac u godinama, zadesio se „aprilskog rata" 1941. u jednom gradu u Srbiji, u grupi ljudi koji nijemo i bespomoćno posmatraju njemačke avione što su bombardovali susjedni grad. Kad su prelijetali preko njih, ovaj iz silava potegne revolver i ispali nekoliko metaka prema eskadrili. Jedan glas, očajan, ljutit i naglašeno ironičan, dobaci mu: „Pazi, stari, da ga ne oboriš!" „Ne pucam ja da ga oborim, nego da se čuje puška, da se čuje otpor", reče Lalićev junak.


Momir MARKOVIĆ

 

porto1


porto2

pozovi-sprijeci

monitor-preview

 

Monitor u novom broju donosi

Broj 1404. petak 15. septembar 2017. godine   ZAKON O RADU PO MJERI KAPITALA:Vlast prot...

 

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1403

Broj 1403. petak 8. septembar 2017. godine   SUĐENJE STOLJEĆA:Puč i druge magle (...

 

Monitor broj 1402

Broj 1402. petak 1. septembar 2017. godine   ZASTIĐE (Milena Perović Korać) Dvana...