Monitor.co.me

Apoteoza ženi

E-mail Ispis PDF
Između istorijskih zamaha sa stjegovima i kliktanjima i talasa čamotinje bespomoćnog, utkana je lirska nit osjećajnosti i doživljaja ljubavi slovenskog čovjeka i žene na ovoj vjetrometini. Ta fosforescirajuća linija sudbina, krvi, nagona i strasti povlači se mitovima i faktima ali je nema u umjetnosti ili je barem nema onom snagom koja se sluti u rečenim tragovima.

U našoj istorijografiji je uzgredna i slučajna, stoga što Crna Gora nema socijalnu i kulturnu istoriju. Naša se istorijska nauka svodi uglavnom na istoriju vladara i dinastija, velmoža i vojvoda, crkava, bitaka i proslava. Nema istorije uzdaha, suza, plača, stoga je u umjetnosti lik žene blijeda sjenka.

Istoriju osjećanja u Crnoj Gori mogli bi započeti zetskim knezom Vladimirom i makedonskom princezom Kosarom, i neponovljivom odanošću osjećanju ljubavi. Kosara sa crnim velom preko lica, donijela je iz Prespe tijelo svoga muža, ubijenog na prevaru, i sahranila ga u Prečistu krajinsku. Ostatak života provela je u istom manastiru, kao monahinja. Jutrom i večerom je klečala pored Vladimirovog groba a nakon smrti, prema sopstvenoj želji, sahranjena je pored njegovih nogu. Crkva je proglasila Vladimira svetim i mošti mu izmjestila u Elbasan prepuštajući Kosaru zaboravu ili uzgrednom pomenu lokalnog stanovništva.

Ne znamo koji su to društveni, politički, kulturni i religijski motivi Crkve za ovaj posthumni razvod supružnika. Ako je u ovoj priči neko svetac onda je to, bez sumnje, Kosara. Ako Boga ima morao je silno zamjeriti svojim činovnicima na zemlji zbog ovog birokratskog zločina. Crkva je ovu nepravdu kanonizirala u trajni obrazac.Ta se matrica primila i u crnogorskoj kulturi. U umjetnosti nema uspjelih ženskih likova osim heroina-majke i sestre. Nema Kosare, najodanije supruge u carstvu zemaljskom.

Rukopis ove priče gubi se u šipragu surovih običaja i navika i nestaje u poslovičnoj srednjovjekovnoj plemenitaškoj razuzdanosti i razvratu kraljice Jakvinte ili vrluda u halapljivoj političkoj i trgovačkoj tradiciji odiva i žena Balšića. Ponovo će bljesnuti u pismu posljednjeg feudalnog gosodara Đurđa Crnojevića ženi Izabeti i tako zatvoriti srednji vijek. Potom će svjedodžbe osjećanja ljubavi nestati kao luksuz i javljaće se samo u pučkoj lirskoj opštosti koja nije za ignorisanje. Svjetlucajući kao đerdani, belenzuke i ćemeri, zavisno od dinamike igre.

Istina, Njegoš, u snu Vuka Mandušića će izreći najneobičniju i najčudesniju pohvalu i divljenje ženskoj ljepoti. Apoteozu kakvih je teško naći u svjetskoj književnosti. „Blago Andri đe je poginuo, divne li ga oči oplakaše, divna li ga usta ožališe". Ovaj plamsaj kao da je izletio, oteo se sa vrha handžara onoga kojemu je nož bio sudbina, i užica za pričest i pribor za objed i oružje za boj. To nije iskra koju je moglo da izazove povlačenje ognjila oštricom ljutog čelika. To je bila munja, bljesak koji je zbunio i njegove intimuse. „Ne budali kukala ti majka, zbilja ti je pamet svu popila". A zar je ovakvom osjećanju potrebna pamet? „...mrzim sve one varvare koji uobražavaju da su mudri, jer više nemaju srca" rekao bi, možda, Helderin.

Žena kojoj je Njegošev junak izrekao ovu apoteozu nije apstraktna muza koja nadahnjuje pjesnike, već konkretna, od krvi i mesa, sa osjećanjem, običajima i navikama plemena i vremena kojem pripada – snaha Bana Milonjića.

Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
vatra gori nasred sjenokosa,
a ona ti odnekuda dođe,
ukraj vatre sjede da se grije.
Čuje da svak spava u kolibe;
tada ona vijenac rasplete,
pade kosa do niže pojasa;
poče kosu niz prsa češljati,
a tankijem glasom naricati
kako slavlja sa dubove grane.
Tuži mlada đevera Andriju,
mila sina Milonjića bana
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u dugu krvavu;
pa se snahi ne dao ostrići:
žalije mu snahin vjenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.
Tuži mlada, za srce ujeda,
oči gore živje od plamena,
čelo joj je ljepše od mjeseca-
i ja plačen ka malo dijete.
Blago Andri đe je poginuo
divne li ga oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe!

U klasičnoj Crnoj Gori žena je bila poštovana stopanica, čoek žena, zor nevjesta... ili je barem bila manje potčinjena i ignorisana nego što je žele predstaviti neki feministički pokreti i njima naklonjeni etnolozi. Žena je bila više žrtva istorije, ekonomskih i socijalnih prilika nego društvenih shvatanja. Čojstvo-crnogorski etos koji nije izmišljen, nije pao s neba već je nastao u popiranju i nadmetanju sa nečojstvom i tminama ljudskih priroda, štitio je integritet i prćiju i žena neprijatelja, zarobljenih i stavljenih u zavisnost od crnogorskog društva. Iznimke kojih je svakako moralo biti događale su se u okolnostima i mjestima gdje nije dosezala nadmoć crnogorskog javnog morala. Za čast žena se ubijalo i ginulo. Minula stoljeća i nijesu bila baš pogodna za drugačije iskazivanje osjećanja. Ali danas! Šta je sa našim vremenom?

Crna Gora je zemlja javnih spomenika, bista i skulptura. Ima ih barem koliko i stanovnika što je rezultat viška istorije. Ima spomenika žrtvama i herojima, stradalnicima i pobjednicima. Ima skulpture vladara i vladika sa knjigom i sa mačem, ima skulpture serdara i đenerala,vožda,vodnika i vojnika, bombaša i glavosjeka, jurišnika i zagondžija. Ima ih pješaka i na konju. U Podgorici čak postoji skulptura grupe igrača u natprirodnoj veličini koja predstavlja crnogorsko kolo na kolo (koreografija preuzeta iz gruzijske folklorne tradicije). Žali bože toliko bronze. Postoji i javna skulptura kneza Vladimira u natprirodnoj veličini, ali ne i Kosare.

U šumi spomen bista i skulptura, često spornih umjetničkih dometa, postoje samo dvije uspjele ženske skulpture: Stijovićeva Lovćenska vila i ona s mačem, i skulptura Draga Đurovića, nepoznata, sakrivena u zabiti u Malesiji (Vuksanlekići) gdje je bio logor crnogorskih interniraca u vrijeme austrougarske okupacije. Uzgred i neke druge umjetnički uspjele javne skulpture postavljene su po nekim nuglovima i tamnim mjestima (skulptura Vanje Radauša na Cetinju itd).

Slična je situacija i u drugim segmentima crnogorske umjetnosti i kulture, osim možda u folkloru. Tako je u Crnoj Gori.

„Blago Andri đe je poginuo..."

Momir M. MARKOVIĆ

 

porto1


porto2

pozovi-sprijeci

monitor-preview

 

Monitor u novom broju donosi

Broj 1413. petak 17. novembar 2017. godine PODIGNUTA OPTUŽNICA PROTIV NEBOJŠE MEDOJEV...

  300x60

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1412

Broj 1410. petak 27. oktobar 2017. godine   U sudnici pučist-saradnik:ŠTO PROPUŠTI...

 

Monitor broj 1411

Broj 1411. petak 3. novembar 2017. godine MILOŠEVIĆEVI KADROVI U SRBIJI I CRNOJ ...