Monitor.co.me

Jedno pismo Radoja Radojevića

E-mail Ispis PDF
Do 1968. godine u našoj javnosti zasebna ,,crnogorska kulturna istorija" bila je neviđbog. Tada je na jednom januarskom skupu o crnogorskoj nacionalnoj kulturi Radoje Radojević iznio, za to vrijeme, revolucionarno stanovište ,,da kada postoji nacija postoji i nacionalna kultura kao osnovni elemenat nacionalnog bića, kao neotuđivo kulturno nasljeđe i bogatstvo nacije". Ovaj prvi veći intelektualni-nacionalni trzaj izazvao je veliku polemiku, koja će se nastaviti decenijama kasnije. Radojević je rušio koncept ,,marksističke" definicije da je crnogorska nacija dio srpskog etničkog bića (Dimo Vujović), a njegove stavove ojačao je Pavle Mijović tvrdnjom da se ,,nijedna nacija ne stvara na bazi posebnosti nekog drugog naroda, nego valjda na bazi posebnosti svog naroda. Ne može se govoriti o postojanju crnogorske nacije, ako se ne priznaje postojanje crnogorskoga naroda..."(Rastoder, Buduća prošlost).

Predistoriju ovakvih polazišta nalazimo u privatnoj prepisci Milorada Stojovića (Pisali su mi, CID, 2012), preciznije u pismu koje mu je uputio Radoje Radojević 14. marta 1966. godine. Ovo pismo zaista predstavlja veoma značajan dokument jer nam otkriva epohu kulturnoistorijskih raspri, borbi za identitet i težnje jedne nacionalno svjesne generacije crnogorskih intelektualaca da zaustave ,,krađu śećanja" s ovoga prostora. Pored nekih mimoilaženja u prijateljskom tonu sa Stojovićevim naslovom monografije Antologija pripovijedačke proze Crne Gore 1918-1965. (zbog činjenice da tako naslovljena ne definiše pripovijedačku prozu Crne Gore kao crnogorsku, što ostavlja prostora za njeno situiranje u neku drugu književnost) i njihovoj javnoj raspravi oko nje, Radojević se osvrće i na tretman crnogorske kulturne istorije u jugoslovenskom društvu. Kao protivnik utapanja crnogorske kulture u srpsku, zbog čega je od nekih kritičara dobio epitet ,,nacionaliste" on Stojoviću podvlači da je naslov Antologije vidio kao simbol određenog stanja, ,,golu ilustraciju, a nikako suštinu" jer ne odgovara njegovom konceptu razgraničenja kulture i umjetnosti na nacionalne pripadnosti i osobenosti. ,,To je rezultat moga dijalektičko-materijalističkog i marksističkog pogleda na svijet i društvene odnose (...) socijalističko društvo shvata naciju kao istorijski nastalu kategoriju (...) a poricanje nacionalne kulture nekoj naciji ne znači ništa drugo nego poricanje samoga nacionalnog bića njenoga, jer je duhovna nadgradnja bitan element za postojanje nacije i nacionalne svijesti", piše Radojević i nastavlja: ,,Ne vjerujem da bi i ti, kraj sve hvale tendenciji 'svake kulture da se integriše u opštečovječansku riznicu', srpsku književnost uvrstio u slovenačku, češku u slovačku, gruzijsku u rusku (...). Nego ta je 'integracija' za sada predviđena samo za crnogorsku nacionalnu kulturu (...) sa srpskom nacionalnom kulturom."

Radojević čvrsto drži do stava da kad se radi o kulturi Crne Gore uvijek treba apostrofirati crnogorska kultura i književnost, i smatra da on ne koči integraciju globalne baštine, već da naprotiv, to izražava njegov lični ideal da se taj proces ubrza, ali uz naznaku da će crnogorsku kulturu nazvati svjetskom onoga trena kad svi nosioci nacionalne svijesti u svijetu budu ,,položili na oltar te tako divne zamišljene integracije" svoju kulturnu baštinu i da će ,,kad budu iščezle sve klasne i duhovne suprotnosti (...) prestati biti patriota i slijepo vjerovati u kulturnu integraciju svijeta".

Iako nemamo objavljenog odgovora na ovo pismo, na osnovu kasnijih Stojovićevih radova znamo da je uvažio ove sugestije, što samo po sebi pokazuje širinu njegovih pogleda i želju da kulturnu istoriju Crne Gore tretira kao crnogorsku. Ove redove lakše ćemo shvatiti ukoliko ih stavimo u kontekst vremena u kojemu su nastali. Nešto liberalnije šezdesete i sedamdesete u jednopartijskoj socijalističkoj stvarnosti Jugoslavije, odrazile su se na buđenje ,,nacionalizma" među njenima narodima (Cestna afera u Sloveniji, Maspokret u Hrvatskoj, demonstracije Albanaca na Kosovu između ostalog), što je imalo recitive i na intelektualne rasprave. Javni diskurs bio je preplavljen polemikama koje su s ove distance posmatrano imale ulogu nacionalnoga, kulturno-istorijskoga razgraničenja. U crnogorskome slučaju to je išlo mnogo sporije, jer je i među samim crnogorskim komunistima postojao razdor u pogledu njenoga nasljeđa, tako da su napori za nacionalnom emancipacijom išli znatno teže nego u ostalim djelovima Jugoslavije. Ipak, zahvaljujući ljudima poput Radojevića i Stojovića, te Voja P. Nikčevića, Pavla Mijovića i dr. crnogorska kulturna istorija danas ima mnogo više perspektive, negoli u njihovo doba.


Boban BATRIĆEVIĆ

 

pozovi-sprijeci

zene-sa-textom-pola-strane

monitor-preview

 

Monitor u novom broju donosi

Broj 1383. petak 21. april 2017. godine Optužnica, pučisti, teroristi i službena lic...

 

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1382

Broj 1382. petak 14. april 2017. godine Novi napadi na policijske funkcionere:DUŠKO P...

 

Monitor broj 1381

Broj 1381. petak 7. april 2017. godine   POBJEDNICI VUČIĆEVIH IZBORA:Svi za sebe (M...