Monitor.co.me

ZAŠTO MUZEJ ŽENA: Šta bi promijenile svilene bube

E-mail Ispis PDF
crnogorskaDa li je i zašto je Crnoj Gori potreban Muzej žena – to je otprlike bilo centralno pitanje o kojem se govorilo 29. maja ove godine kada je na Cetinju, pod pokroviteljstvom UNESCO-a, održana konferencija Žene i nasljeđe: Ka osnivanju Muzeja žena Crne Gore. Učesnici/ce konferencije su uglavnom bili saglasni da bi bilo dobro imati takav muzej u Crnoj Gori.

Takođe, vjerovatno je da bi i najveći broj građana/ki Crne Gore podržao tu ideju. Ali, što se tiče drugog dijela pitanja – zašto nam treba takav muzej i šta bi u njemu trebalo da se nađe? – teško da bismo postigli konsezus jer nas ovo pitanje vodi pravo na teren ideologije i diskursa, i to ne samo rodnog, već i nacionalno-identitetskog, a tu već počinju ozbiljni problemi.

SPOMENIK CRNOGORKI: Prije više godine postojala je inicijativa – koja je stigla čak do CANU i predsjednika države, i koja je, pri tom, bila potkrijepljena veoma debelim elaboratom – kojom je grupa građana zahtijevala „od nadležnih" da na Cetinju podignu spomenik Crnogorki. Inicijatori su imali gotovo idejno rješenje: spomenik Crnogorki je morao biti monumentalan i nekako objediniti fizička i moralna svojstva Jelene Savojske, majke Petra II Petrovića Njegoša i Bogorodice Filermske. Na sreću, ova inicijativa je propala (ili možda nije?). Na nesreću, nema sumnje da se slične ideje motaju i po glavama mnogih koji bi koliko sjutra dali svoj glas za osnivanje Muzeja žena Crne Gore.

I pošto su glave u kojima ovakve ideje stanuju većinske u Crnoj Gori, crnogorske feministkinje ne mogu mirno da spavaju. „Nije nam potreban muzej koji će reprodukovati rodne stereotipe", kaže mr Ervina Dabižinović, koordinatorka programa ženskih studija – ANIMA. ,,Potreban nam je jedan drugačiji, feministički jasno artikulisan pogled na istoriju Crne Gore da bismo mogli da vidimo koliko ima stvari o ženama u našoj prošlosti o kojima ne znamo ništa i da bismo shvatili koliko su nam ta znanja dragocjena i zašto su nam dragocjena."

Sa takvih pozicija je grupa feministkinja 2013. godine pokrenula Inicijativu za osnivanje Muzeja žena Crne Gore. Oko ove ideje su se okupile aktivistkinje, predstavnice akademske zajednice, Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Ministarstva kulture, Odbora za rodnu ravnopravnost u Skupštini Crne Gore i tako je osnovan Koordinacioni odbor za osnivanje Muzeja žena sa zadatkom da ovu ideju progura dalje.

KONSTRUKTIVNA SJEĆANJA: Dobra vijest je da su ovakvi zahtjevi legitimni. ,,Iako ih veliki broj ljudi doživljava kao mjesta prave istine, institucije nasljeđa su zapravo mjesta na kojima se vrši konstruisanje rodnih, kao i svih drugih identiteta", kaže dr Wera Grahn, direktorica Odsjeka za rodne interdisciplinarne studije na Linkoping univerzitetu u Stokholmu. „Institucije nasljeđa svjesno i nesvjesno konstruišu predstave o tome šta je temelj naših kolektivnih sjećanja i šta, samim tim, treba da bude i osnov naših savremenih i budućih identiteta". Drugim riječima, nismo više u obavezi da vjerujemo da je to što je pohranjeno u crnogorskim muzejima jedina istina o crnogorskoj prošlosti i da sem borbe i žrtvovanja za nacionalni opstanak i suverenitet muškaraca crnogorske nacionalnosti ničega drugoga nikad nije ni bilo u prošlosti ove zajednice. Naprotiv, u obavezi smo da budemo sumnjičavi prema svakoj „jedinoj istini" i da ne gubimo iz fokusa činjenicu da se sve, pa i muzejske postavke, tiče moći i političke i ekonomske supremacije. „Kulturno nasljeđe ima snažan simbolički potencijal za konstruisanje identiteta", kaže dr Grahn. ,,Ono najčešće oblikuje slike i narative o onim ljudima koje treba smatrati oficijelno dostojnim, vrijednim spomena i poželjnim u društvu, ljudima koji služe društvu i kojima treba da pripada moć".

U mnogim zemljama su upravo ženski muzeji inicirali ovaj muzeološki ikonoklazam. Iz ženskih muzeja je potekla priča o kulturnom nasljeđu kao još jednom od instrumenata očuvanja raspodjele društvene moći, o neophodnosti kritičkog propitivanja politike zaštite i prezentacije nasljeđa i ideoloških diskursa muzejskih postavki. U osnovi, je poziv na demokratizaciju kulturnog nasljeđa. „Misija ženskih muzeja se ne može ograničiti na očuvanje materijalnog i nematerijalnog nasljeđa i prenošenje sjećanja", kaže Irene Vaquinhas, predavačica na Fakultetu za književnost i humanističke nauke Univerziteta u Koimbri, „jer oni imaju i značajnu građansku i interventivnu ulogu kao instrument društvene promjene i demokratizacije". Pristup nasljeđu danas postaje poligon osvajanja političkih prava: pošto je grupama čiji doprinosi nisu vidljivi u okviru kulturnog nasljeđa samim tim oduzeto „moralno pravo" da pretenduju na učešće u raspodjeli društvene moći, one se moraju izboriti za svoju vidljivost i svoj udio unutar nacionalnih nasljeđa.

MUIZEJ I POLITIKA: Sve su to promjene koje se, naravno, očekuju i od Muzeja žena u Crnoj Gori. Teško da se može precijeniti ljekovito dejstvo koje bi na žene u Crnoj Gori imalo saznanje da njihov doprinos istorijskom razvoju crnogorskog društva nije samo u tome što su reprodukovale naciju i patrijarhalne vrijednosti i da postoje mnogi ženski doprinosi razvoju trgovine, industrije, društvenog i kulturnog života, da je konačno njihova obespravljenost, kao i njihov privatni život takođe istorijska činjenica koja je vrijedna sjećanja. Ali, moglo bi to biti ljekovito za cijelu zajednicu, kao dobra prilika da izađemo iz začaranog kruga tzv. identitetskog pitanja.

Koliko ova priča o Muzeju žena i ideološkom propitivanju nasljeđa ima veze sa onim što nam se događa ovih dana i svih ovih godina na političkom planu? Čini se da ima mnogo. Kada bismo imali volje da natenane i kritički naoštreno obiđemo naše muzeje, lako bismo uvidjeli da naši muzejski i politički narativi liče kao jaje jajetu. I tu i tamo imamo jedno ekskluzivističko, homogenizujuće i nacionalističko shvatanje kolektivnog identiteta kojemu je sve drugo i drugačije irelevantno ili neprijateljsko. U tom smislu se vladajuće političke elite s pravom predstavljaju kao pravovjerni baštinici toga nasljeđa i čuvari tako interpretiranog nacionalnog identiteta. I naravno da njima pripada sva moć jer su oni ti koji brane ono do čega nam je jedino stalo i što je normirano kao ukupna, neprikosnovena i jedino relevantna sadržina našeg kolektivnog sjećanja, nasljeđa i identiteta.

U jednom periodu u 19. vijeku žene u Crnoj Gori su gajile svilene bube. Neki putopisci koji su tada boravili u Crnoj Gori opisivali su sobe u sirotinjskim kućama po crnogorskim zabitima koje su bile prekrivene dudovim lišćem kojim su se hranile larve svilenih buba. Ženama u Crnoj Gori ukazala se prilika da povećaju porodični budžet i one su tu priliku, naravno, zgrabile. Kada bi priče poput ove, priče o privatnom životu, o ženama, o djetinjstvu, o zanatlijama, o trgovcima, o različitim životnim iskustvima iz prošlosti Crne Gore bile uvažene kao integralni dio našeg nasljeđa i kolektivnog sjećanja – da li bi se i naš politički život promijenio?

Možda. Ali, to se neće dogoditi dok se ne promijeni politički diskurs. To je to vrzino kolo koje feministkinje u Crnoj Gori pokušavaju da raspletu osnivanjem Muzeja žena.


Nataša NELEVIĆ

 

pozovi-sprijeci

zene-sa-textom-pola-strane

monitor-preview

 

Monitor u novom broju donosi

Broj 1383. petak 21. april 2017. godine Optužnica, pučisti, teroristi i službena lic...

 

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1382

Broj 1382. petak 14. april 2017. godine Novi napadi na policijske funkcionere:DUŠKO P...

 

Monitor broj 1381

Broj 1381. petak 7. april 2017. godine   POBJEDNICI VUČIĆEVIH IZBORA:Svi za sebe (M...