Monitor.co.me

Tata

E-mail Ispis PDF
Postoje trenutci u životu kojih se sjetimo kao kroz maglu. Onaj osjećaj koji vas spopadne kao kada gledate neki film, lagano se odmotavajući ali ma koliko se trudili ne možemo da se sjetimo baš svega. Čujemo kao eho neki zvuk, svjetlost koja je vrlo vjerovatno drugačija nego što je bila tada. Sunce je bilo nježnije a hladnoća onako baš prijatna.

Za neke imam fotografije. Na njima vidim sebe u plavom džemperku i farmericama. Imam nekih pet godina. Slikano je na Trojicama iznad Kotora. Tada smo tuda išli do Kotora, nije bilo tunela, vozili smo mnogo lošija kola- peglica, reno 4, avanzovali smo sa renoom 18, ali smo češće putovali. Svakoga vikenda smo bili negdje.

Ili u Kotoru, ili u Dubrovniku , ili na Cetinju, ili Građanima. Dok smo živjeli u Herceg Novom, bilo je normalno da se ide u Cavtat ili na nedjeljni ruča u Konavalske dvore.

Sjećam se tih Trojica jer smo po lijepom vremenu uvijek zastajkivali da vidim ovčice. Slike su nastale jednog vrlo posebnog dana, jer je tata odlučio da me odvede na Trojice samo i isključivo zbog tih ovčica- stada ovaca koje su mirno pasle.

Izletjela sam iz automobila ushićena i počela da trčim po kamenjaru mjestimično prošaranom zelenom travom.

Stala sam na jedan kamen, sva ponosna i srećna. I tu je nastala ta fotografija. Kako stojim, Boka u pozadini , a ja srećna jer su mi tu ovčice. Naravno , bio je potreban samo jedan sekund mira da me aparat uhvati. Zapravo, mnogo više. Tata je imao onaj stari aparat , sa filmom, čak je i sam razvijao crno bijele fotografije. Trebalo je uhvatiti i svjetlost, namjestiti ekspoziciju, ne disati i škljoc. I zatim opet cika, smijeh, i na kraju vrisak. Jer sam upala u jednu ogromnu baru, za koju niko nije mogao ni da pretpostavi da se tu nalazi.

Ja plačem mokra, tata psuje i suši me. U autu skidam mokru odjeću sa sebe, umotavam se u neko ćebe koje smo vazda vukli za sobom i vraćamo se nazad. Mogu da se sjetim još i dubokog razočarenja jer ovčice nisu htjele da se maze.

Sljedeća slika je svježija. Već sam u školi. Opsjednuta sam konjima. Toliko da sam ih stalno crtala . I to dosta dobro. Gdje god bih vidjela konja, tu je bila gomila suza da me puste da idem kod njega. Gdje god bi išli zajedno, tata je umio na lijep način da me prevari. Na moje pitanje : Je'l ima tamo konja? – odgovarao bi naravno da ima. A kada bi stigli, obično sam dosta vremena izgubila tražeći ih, toliko da bi umjela da nestanem i da natjeram cijelo selo da krene u potragu za mnom.

Jedne zime, neposredno prije Nove godine krenuli smo sada već u onom malo boljem renou za Građane. Negdje na Paštrovskoj gori, neposredno poslije Petrovca, uhvatila nas je takva snježna mećava da smo morali da stanemo.

Tata je morao da izađe da promijeni gume i stavi lance, ja sam iskočila za njim. Jer ipak to je snijeg. Druga omiljena stvar u tom uzrastu odmah poslije konja. Otac mi je bio okrenut leđima i zavučen do pola u prtljažnik jer je tražio zimsku opremu, a ja sam onako dječije radoznala provirila i imala šta da vidim. U gepeku, pažljivo sakrivena i sasvim slučajno otkrivena ležala je kutija, a u kutiji Dalas. Konj. Barbikin doduše, ali sa pravom grivom i nogama koje se pokreću. Jasno se sjećam snijega, zime, i mene kako grlim kutiju i njega koji pokušava da mi objasni da je to za ispod jelke. Ne, i ne odgovaram bandoglavo i naravno zadržavam igračku.

Tata je bio taj koji me vodio u Lipice. To je mjesto u Sloveniji, čuveno po uzgoju autohtone pasmine konja Lipicanerima. Lipicaneri su paradni konji. Imaju onaj urođeni elegantan hod zbog kog su cijenjeni. Jedan od najpoznatijih lipicanera svih vremena je Maestozo. Dan danas se sjećam hotela u kom smo bili smješteni i slika tog prelijepog konja u hola. Sav džeparac sam potrošila kupujući pez bombone kojima sam hranila konje. Koji su poslije dva dana trčali do ograde padoka kako bi proturili svoje glave da dobiju poslasticu. Sjećam se i pada sa ponija. Koji se zvao Miki.

Ima tu još dosta toga. Ovo je kraj godine , pa svi sabiraju utiske, i pozdravljaju se sa ovom iza nas. Ja sabiram utiske zato što sam se zauvijek oprostila od mog oca. Samo želim da ove uspomene ostanu naše. Da ih ne zaboravim.


Iva BAJKOVIĆ

 

porto1


porto2

pozovi-sprijeci

monitor-preview

 

Monitor u novom broju donosi

Broj 1388. petak 26. maj 2017. godine   opet oni:OSTARA SE, DOBRA SE NE VIĐE (Zoran Ra...

 

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1387

Broj 1387. petak 19. maj 2017. godine   Katnićeva: Pranje režima i pranje paraPRV...

 

Monitor broj 1386

Broj 1386. petak 12. maj 2017. godine Poslije izbora u Herceg Novom:BOKA KONTA DPS...