Monitor.co.me

SRĐA PAVLOVIĆ: ISTINA, PRAVDA I POMIRENJA U CRNOJ GORI (IV): Prošlost kao smetnja napretku

E-mail Ispis PDF

U Crnoj Gori se mogu prepoznati tri pristupa ovoj problematici, odnosno tri diskursa o potrebi započinjanja procesa pomirenja.

Prvi diskurs se bazira na retorici amnezije, odnosno na načelu da se mora prihvatiti apsolutni minimum, kako bi prošlost prestala da bude smetnja napretku. Važno je odmah reći da je ovo dobar primjer birokratskog rječnika koji nije svjestan sopstvenog odjeka. Retorika novog početka, koja zvuči pozitivno i ima sjevernoameričke kulturne i ideološke korijene, pretvara se u naoko etičke slogane kao sto su oprosti i zaboravi odnosno, život mora ići dalje. Ovđe se radi o promociji zaborava kao vrline, dok se stalno ponavlja velika laž: Ništa ne možemo uraditi da promijenimo prošlost. Ovo, naprosto, nije tačno! Ono što se može, i treba uraditi, jeste da se promijeni naš odnos prema prošlosti. Prvi korak u tom pravcu je otkrivanje tajni iz prošlosti, kako bi mogli upotpuniti sliku o samima sebi, i kako bi bili sposobni za kritičko istraživanje prošlih dešavanja. Ovaj diskurs takođe projektuje strah od analiziranja prošlosti: svaki pogled unazad može nas odvuci u mračni svijet nacionalizma, vikend četnika, paravojski, ratno-huškača za skupštinskom govornicom, itd.

Racionalizacija straha ima političku svrhu da otkloni prijetnju eliti na vlasti, i bazira se na neodrživoj pretpostavci da je društvo, kakvo je crnogorsko, izliječeno od svih boljki iz ranih 1990-tih godina. Činjenica nespremnosti, odnosno, nesposobnosti da se personalizuju iskustva iz tog perioda i da se, po istom principu, odvaže odgovornost, pokazuje da Crna Gora još uvijek nema snage da se suoči sama sa sobom. Politička retorika oprosta i zaborava spremno izražava žaljenje zbog svih muka kojima su bili izloženi svi narodi, i obznanjuje da nema neriješenih pitanja između političkih elita nekada sukobljenih strana. Ove elite, svaka zarad svojeg interesa, žele da se, što je prije moguće, ,,zaključi to mučno poglavlje naše istorije."

Posljednjih godina je vladajuća elita počela da promoviše novu interpretaciju prošlosti koja se bazira na tezi o ,,tangentualnom" učešću Crne Gore u ratovima koji su pratili raspad bivše Jugoslavije. Spajajući poželjno članstvo u EU, i projekciju o marginalnom učešu Crne Gore u ratovima 90-tih, elita je uspjela da uspostavi skoro potpunu kontrolu nad procesom kreiranja istorijske naracije o bliskoj prošlosti. Istovremeno, crnogorska vlada stalno poziva da se građani okrenu budućnosti evropskih integracija i članstva u NATO paktu, a ne da se opterećuju prošlošću. Slogani o okretanju ka svijetloj evropskoj budućnosti umjesto pristajanja da se bude zarobljenik balkanske prošlosti su, bez sumnje, veoma primamljivi za mnoge građane Crne Gore, kao i za mnoge od nekadašnjih mirovnjaka i relativno skoro formiranih nevladinih organizacija.

Ovim je kreirana nova politička dinamika koja je dozvolila Demokratskoj Partiji Socijalista i njenom lideru, Milu Đukanoviću, kao i čitavoj crnogorskoj ratnoj eliti da marginalizuju, ako ne i sasvim uklone iz vidokruga javnosti pitanje njihove političke odgovornosti za dešavanja iz 1990-tih. Kontrolisanje sjećanja je započeto time što je vlada prvo usvojila retoriku pomirenja i post-konfliktnog razrješenja, a potom inicirala sudske procese protiv nižih oficira i vojnika optuženih za ratne zločine. Suočavanje s prošlošću i pomirenje među bivšim neprijateljima je viđeno kao važan prerekvizit za članstvo u EU, pa je crnogorska vlada pozvala neke od bivših anti-ratnih aktivista i odabrane predstavnike nevladinog sektora da udruže snage u cilju brzog učlanjenja Crne Gore u ove ekskluzivne klubove. Sakupljanje dokumenata o ratnim zločinima, bilježenje i objavljivanje ličnih priča o patnji i stradanju, te dokumentovanje svjedočanstava žrtava su, naravno, od izuzetne važnosti za proces pomirenja. Ove aktivnosti su odobravane od strane vlasti sve dok se ne postavlja pitanje političke odgovornosti ratnih elita. Ovo je bio prvi važan korak u građenju partnerstva između političkih elita iz ratnih godina i nekadašnjih anti-ratnih aktivista. To partnerstvo je bazirano na obostranom interesu. REKOM inicijativa je odličan primjer partnerstva koje stavlja nevladin sektor u podređeni položaj u odnosu na regionalne strukture vlasti, i time NVO aktivnosti znatno problematizuje. Značajan broj nevladinih organizacija i prominentni anti-ratni aktivisti su se obratili regionalnim skupštinama sa zahtjevom da se kreira dokumentacioni centar koji bi predstavljao depozitorij dokaza o počinjenim zločinima tokom ratova u bivšoj SFRJ i bazu podataka o svim žrtvama. Mandat REKOM-a ne pominje potrebu da se dokumentuju i procijene nivoi političke odgovornosti tadašnjih lidera i elita na vlasti za ratove 1990-ih. Odvajanje pitanja političke odgovornosti od dokumentovanja zločina koji su bili proizvod političkih odluka, duboko problematizuje ideju REKOM-a.

U kontrolisanim društvima, kakvo je crnogorsko, elite na vlasti žele da imaju na oku mnoge (ako ne sve) projekte koji se bave ispitivanjem prošlosti i pomirenjem. Ova kontrola se može odvijati u različitim formama i biti različitog intenziteta. Jedna od formi je ,,saradnja" između elite na vlasti, ili nekih njenih segmenata, s jedne strane, i inicijatora specifičnih projekata, s druge. Kao i svaka saradnja, i ova se bazira na kompromisu i interesima. Elita projektuje sliku o sopstvenoj svijesti o istorijskoj odgovornosti, i djeluje kao dio društva koji je spreman i želi da raskrsti sa demonima iz ratnih dana. Ova samo-lustracija, ipak, ima svoje limite, i funkcionalna je jedino utoliko ukoliko obezbjeđuje uspiješno okončanje kolaborativnog projekta. Inicijator projekta pomirenja legitimizuje ovo partnerstvo kroz sam projekat, postajući tako integralni dio budućeg političkog diskursa. Ova saradnja ima značajnu spoljno-političku dimenziju, koja je jednako važna za oba partnera. Jedan projektuje sopstvene demokratske kapacitete i spremnost za samopožrtvovanje kako bi se suočio s prošlim greškama. Drugi legitimiše sopstveni rad pred međunarodnim donatorima, a istovremeno osnažuje idealizovanu predstavu o ulozi koju nevladin sektor ima u demokratizaciji autoritarnih političkih sistema. U slučaju Crne Gore, proizvod ovog partnerskog napora je jalovost retorike pomirenja i post-konfliktne rezolucije. Ona u sebi ne sadrži ni pomen o političkoj ili krivičnoj odgovornosti ratne elite. U međuvremenu, svaki poziv za individualizaciju odgovornosti i insistiranje na privatnosti opraštanja, odnosno pomirenja, su sasvim marginalizovani od strane institucija sistema i predstavljeni kao nepotreban napor, a sve češće i kao maliciozno otvaranje starih i, po tvrđenju elita, bezmalo izvidanih rana.

Drugi diskurs se ogleda u retorici nacionalne katarze koja promoviše ispovijesti žrtava. Valja, prije svega, naglasiti da izvan relativno uskog kruga onih koje se bave problematikom ljudskih prava i osim malobrojnih nezavisnih medija, u Crnoj Gori ima relativno malo pokušaja u ovom pravcu. Ipak, kao dobar primjer mogu poslužiti dugogodišnje angažovanje nedjeljnika Monitor, te dokumentarni film Rat za Mir Koče Pavlovića i nezavisne produkcijske kuće Obala, kao i pokušaj TV Montena da obradi temu ratnih zarobljenika u dokumentarnom filmu o logoru Morinj. Ovaj diskurs nastoji da žrtvama povrati dostojanstvo pobrisano u procesu generalizacije, i da identifikuje odgovorne, ali i da, istovremeno, čitave zajednice djelimično oslobodi tereta kolektivne odgovornosti. Ovo je polje u kojem institucije kulture, kao i pisci i umjetnici, igraju veoma važnu i kompleksnu ulogu. Institucije kulture i individualni autori moraju da javnosti prezentiraju suprotstavljene glasove žrtava, kao i onih koji su naznačeni kao odgovorni za učinjeno zlo. No, ovakvoj prezentaciji mora da prethodi proces odmjeravanja odgovornosti intelektualne elite i institucija kulture u Crnoj Gori, na osnovu već pomenute ljestvice koju je ponudio Karl Jaspers. Cilj naracije nije da se dođe do konačnog rješenja problema, već da se problem prekomponuje, i da se izgradi kritička distanca u odnosu na unutrašnju dinamiku dešavanja.


(Nastavlja se)

 

pozovi-sprijeci

zene-sa-textom-pola-strane

monitor-preview

 

Monitor u novom broju donosi

Broj 1378. petak 17. mart 2017. godine Budva, opet najavljeno ubistvo:U BESUDNOJ ZEMLJ...

 

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1377

Broj 1377. petak 10. mart 2017. godine odborjavanjeSTO DANA JADA VLADE (Zoran RADULOVI...

 

Monitor broj 1376

Broj 1376. petak 03. mart 2017. godine   Slučaj državni udarDA LI SU KATNIĆEVI SPORA...