Monitor.co.me

TRŽIŠTE

A poslije krize?

E-mail Ispis PDF

Finansijska kriza, koja evo već više od godinu dana udara po svjetskoj privredi pokazuje znake popuštanja, pa nam omogućava da procijenimo štetu koju je iza sebe ostavila. Privrede su oslabljene, loše unutrašnje veze izašle su na vidjelo, a preduzeća u škripcu zbog manje tražnje i nedostatka kredita. Ali najgore je možda prošlo. Sa stanovišta političara, sada je ključno izvući prave pouke iz duboke recesije kako bi potezi nakon krize obezbjedili jače osnove i strukture otporne na neke buduće ekonomske šokove. To posebno važi za male privrede, koje nijesu raznolike. U ovom momentu nema ničega što spolja vuče rast. Trgovina s Kinom previše je beznačajna, a mogućnost rasta u Evropskoj uniji i Rusiji vrlo slaba - uprkos nedavnim znacima oporavka. Privrede euro-zone (16 članica EU koje koriste zajedničku valutu) izgleda da su izašle iz najgore recesije nakon Drugog svjetskog rata, jer početni rezultati potvrđuju (ili nagovještavaju) pozitivne stope rasta i za treći i za četvrti kvartal 2009. godine. Zbog toga je Evropska komisija izmijenila svoja očekivanja naviše pa tako sada smatra da će rast GDP u euro zoni tokom 2009. biti 0,7 odsto (umjesto ranijeg pada od 0,1 odsto). Takav razvoj situacije prevagnuće nad nestajućim efektima fiskalnih stimulusa i pogoršanjem indikatora, naročito nezaposlenosti. Međutim, još valja biti zabrinut zbog: (1) kombinovanog uticaja postojećeg viška kapaciteta i daljeg nedostatka kredita, što vodi k daljem smanjenju privatnih investicija; (2) nestabilne situacije s javnim finansijama u mnogim zemljama što onemogućava dodatne pakete državnog stimulusa; i (3) mogućnosti iznenadne pojave inflatornih pritisaka što može voditi strožijoj monetarnoj politici i ubrzanju podizanja vrijednosti eura, što sa svoje strane dodatno opterećuje izvozni sektor.

Kad je riječ o Crnoj Gori, čini se da je dno dostignuto. Turistička sezona bila je bolja nego što se očekivalo, sve bolji izgledi u energetici i preliminarni znaci veće likvidnosti bankarskog sektora u skladu su sa mogućnošću preokreta trenda kretanja GDP-ija u trećem kvartalu ove godine. Međutim, situacija i dalje ostaje rovita. Još neriješeno pitanje održivosti jednog broja ključnih firmi nakon krize, koje su posebno bile pogođene, stvara široko polje nepredvidivosti za bilo kakve procjene. Tek nekoliko projekcija može se napraviti s nekom dozom sigurnosti, uključujući i to da je bum nakon nezavisnosti bila jedinstvena epizoda. „Nova normalnost" nakon krize biće drugačija i Vlada će morati da donosi mjere u okviru promijenjenih realnosti i izazova.

Fiskalna ograničenja moraće više da se poštuju. Oštar pad tražnje, koji je pratio krizu, samo će se djelimično povratiti - dijelom zbog toga što će finansijske ustanove trajnije smanjiti kredite. Kriza je banke naučila da se generalno klone rizika, da se rekapitalizuju, ako mogu, ili da smanje kredite privatnom sektoru kako bi smanjile ukupnu izloženost rizicima, te da povećaju rezerve kako bi mogle da se nose sa sve većim brojem kredita koji se ne vraćaju. Sve ove tri stvari posebno su važne za Crnu Goru. A sve će biti teže računati i na (strane) investitore.

Kao što se već pokazalo tokom 2009, uspjeh sa jednom velikom investicijom ne može nadoknaditi sve veću listu propalih tendera, čak i u nekad cvjetajućem turizmu. Posljedice su jasne. Manji ulazak kapitala vodi nižoj ukupnoj tražnji i tješnjem deficitu tekućih plaćanja. I premda je niži uvoz dobrodošao s makroekonomskog stanovišta, on znači i niže poreske prihode, što je bio važan izvor sredstava u budžetu tokom godina privrednog buma. Ministarstvo finansija je bolno svjesno tog stanja a još više jer, uz to, raste pritisak troškova servisiranja javnog duga i zaštite najranjivijih djelova stanovništva od efekata krize.

S obzirom na to da nema jednog jakog motora rasta, više malih će morati da izvuku privredu iz recesije i povedu je na put održivog napretka. Budući ekonomski rast mora da dođe iznutra - što još više povećava značaj konkurentnosti, inovacija i produktivnosti. To sa svoje strane na vrh političke agende stavlja reforme koje vode boljoj poslovnoj klimi, uključujući i onoj bitnoj za mala i srednja preduzeća i one u obrazovanju. To se posebno odnosi na obrazovanje s obzirom na to da troškovi daju efekte tek na dugi rok.

Širok pristup kvalitetnom visokom obrazovanju nije samo pitanje obećanja Vlade studentima već i pitanje osiguranja dovoljne fleksibilnosti građana da efikasno odgovore na izazove (međunarodnog) okruženja koje se stalno mijenja. Fokusiranje na „strateške" ciljeve zemlje stalni je izazov za političko vođstvo, posebno u vrijeme kada ekonomska kriza i budžetska ograničenja čine dobar „taktički" argument da se ograniče sredstva za škole i visokoškolske ustanove, i ne samo zbog toga što se rezultati njihovih odluka mogu vidjeti tek nakon nekoliko političkih ciklusa. Posljedice budžetskih odluka koje se tiču broja upisanih studenata i kvaliteta obrazovanja - bilo to dobro ili loše - pojedinci osjećaju cijelog života a često se prenose i na djecu i naredne generacije.

I ma kako da je Vlada odgovorna socijalno, moralno i ekonomski za posljedice odluka o obrazovnom budžetu, ipak je to glavna obaveza nadležnog ministarstva koje treba da traži načine da obezbijedi kvalitetno znanje u školama i na univerzitetima dok budžet stagnira ili pada. Zato nije bilo iznenađenje - ali je bilo ohrabrenje - što je neuobičajeno veliki broj visokih zvaničnika prisustvovao međunarodnoj konferenciji „Finansiranje visokog obrazovanja u vrijeme ekonomske krize", koju su nedavno zajedno organizovali Vlada i Svjetska banka u Budvi.

Shvatajući da obrazovanje, kvalifikacije i vještine sve više i više postaju ključ uspjeha ili propasti nakon krize, učesnici konferencije su se usredsredili na najbolji način upravljanja sredstvima koja možda budu manja. Istraživali su strateške načine korišćenja tih sredstava kako bi osigurali da (visoko)obrazovni sistem bude jači i da tako postave njegovo finansiranje naročito univerziteta kako bi ugradili poticaj da se poboljša kvalitet i efikasnost, da se nađe prava mjera institucionalne autonomije i da se uvede odgovornost za rezultate.

Teške situacije vode inovativnim rješenjima, o kojima u suprotnom možda niko ne bi ni razmišljao. A gdje je bolje početi taj proces nego u obrazovanju? Nije to ništa novo, to je lekcija koju je istorija uvijek iznova potvrđivala, a koja potiče od grčkog filozofa Aristotela od prije 2.300 godina: za njega je obrazovanje bilo ukras prosperiteta i utočište za nedaće.


Jan-Peter OLTERS
(Autor je predstavnik Svjetske banke
Kancelarija u Crnoj Gori)

 

Proslijedi tekst

  • Facebook
  • Google Bookmarks
  • linkedin
  • MySpace
  • StumbleUpon
  • Twitter
  • wordpress
  • Yahoo

porto1


porto2

pozovi-sprijeci

monitor-preview

 

Monitor u novom broju donosi

Broj 1392. petak 23. jun 2017. godine Želi li vlast hapšenje Nebojše Medojevića:PARLA...

 

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1391

Broj 1391. petak 16. jun 2017. godine Ko je sve prao pare u Crnoj GoriA MILIVOJE VIDI M...

 

Monitor broj 1390

Broj 1390. petak 09. jun 2017. godine Novi Vladini nametiBIJEDA KONSOLIDACIJE (Miloš ...